ORBANOMANIJA: U Mađarskoj se u posljednja dva mjeseca događaju nevjerojatne stvari, Bruxelles bijesni, a Zagreb, Ljubljana i Beograd su - očarani

Koronavirus nije samo opaka zaraza koja je uznemirila znanstvenike i stavila na iskušenje zdravstvene sustave mnogih zemalja, nego su je političari slabi na (svoju) čvrstu ruku dodatno iskoristili za svoje potrebe i jačanje svojih ovlasti i moći. Mađarski premijer Viktor Orbán svakako je jak kandidat za izbor “mistera autoritarnosti” u doba korone. Djelatnik mjeseca.

Mađarska je tako postala zemljom slučaj u EU, a Viktor Orbán, od milja zvani “Viktator” istodobno je zato postao idol i uzor, za mnoge populiste i suvereniste od Vardara pa do Triglava, bez obzira na njegove otvorene reminiscencije i žal za nekadašnjom velikom, tzv. predtrianonskom Mađarskom. U čemu je Orbánova tajna?

Što se to dogodilo da mu Europski parlament nastoji uvesti sankcije kao kršitelju načela vladavine prava, da mu prijeti izbacivanje iz obitelji pučkih europskih stranaka EPP, a da istodobno vladajući (i ostali desničari) u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, izigravaju Orbánove epigone i benevolentni su prema njegovim kršenjima demokratskih načela te sve otvorenijim svojatanjem tuđih (naših, njihovih) teritorija.

Imigrantska problematika

Viktor Orbán spretno je poput kobre reagirao čim se pojavila korona, slično kao i onda kada se pojavila imigrantska problematika, pa je Mađarsku opasao trostrukom bodljikavom žicom da, kako kaže, spasi europsko kršćanstvo od najezde s muslimanskog (bliskog) istoka.

Odmah u ožujku, s prvim slučajevima Covida-19, Orbán je uveo izvanredno stanje te usvojio zakon koji mu omogućava da vlada uredbama - bez parlamenta i ostalih poluga demokratskih instituta - do “nove odluke”, ali bez vremenskog roka - “dok opasnost traje”. Istodobno je dodatno pritisnuo pravosuđe, pa je ustrojio parapravosudno Vijeće koje može rotirati i smjenjivati suce ili im određivati i oduzimati predmete, uveo strogu kontrolu medija, ali i društvenih mreža.

Već je 86 ljudi privedeno zbog širenja “lažnih vijesti”, a policija ima diskreciono pravo na takve procjene. Ovih dana jedan Mađar je ranim jutrom, s prvim pijevcima, priveden jer je na svom Twitteru napisao o “našem vođi i diktatoru” ne navodeći njegovo ime, ali su harni policajci, koji provjeravaju postove građana, kao u onom starom sovjetskom vicu, sami prepoznali ličnost diktatora. Zna se tko tu može biti diktator.

Europski parlament raspravlja o Mađarskoj gdje većina zastupnika kaže kako su tamo ugrožena demokracija i temeljna prava građana, tražeći sankcije te uskraćivanje fondova EU, a to nije zanemarivo - 3 posto BDP-a.

No, Orbán se ne da smesti. On odbacuje bruxelleske primjedbe, na raspravu ne ide nego šalje svoju ministricu pravosuđa, a njegov ministar vanjskih poslova Peter Szijjártó, svisoka, uzvraća da se Mađarsku pusti na miru i “da valjda Mađari sami najbolje znaju što im paše”. A to što im paše - svojim uredbama određuje Viktor Orbán. I Freedom House smatra kako Mađarska više nije demokracija te ju kvalificira kao “hibridni režim” i svrstava u istu kategoriju sa Srbijom i Crnom Gorom.

Orbán je promovirao tzv. neliberalnu demokraciju, zapravo nekonzervativni sustav i jačanje nacionalne države u sklopu EU. Kako kažu - on bi europske novce, zaštitu i ono što mu odgovara, ali ne bi slijedio temeljnu povelju na kojoj je nastala EU i zbog čijih vrijednosti je na, kraju krajeva, pao Berlinski zid, a istočna Europa se priključila bruxelleskoj obitelj.

Danas je Mađarska zemlja čvrste ruke, koja prkosi EU i u kojoj vlada dekorativna demokracija putinovskog tipa. Prema nekim procjenama iz mađarskih oporbenih krugova, proteklih godina potrošio je više od 200 milijuna eura samo na propagandu usmjerenu protiv Bruxellesa, imigranata i svog glavnog arhineprijatelja Georga Sorosa, čiji je inače bio stipendist u SAD-u dok je bio mladi ljevičar socijalist.

Politolog Davora Boban smatra da je Orbán privlačan i imponira ovdašnjim suverenistima upravo zbog svojeg “otpora” EU te restriktivnoj politici prema imigrantima te zazivanje “kršćanske Europe”, ali i načinom vladanja unutar Mađarske, gdje je gotovo posve marginalizirao i usitnio oporbu, pogotovo onu lijevu, te vodi politiku potpune kontrole svoje brojne nacionalne manjine u susjednim državama.

S te strane, smatra Boban, Orbán može biti privlačan i desnom političkom spektru u regiji. Davor Boban navodi kako unatoč želji da bude lider regije, ipak ima problema - prvo, moraju ga i drugi prihvatiti, a ni on ni Mađarska nemaju privlačnu snagu ili “soft power” kojima bi bilo koju zemlju mogli privući. No, nije da se ne trudi.

Infrastrukturni projekti

Treba li napominjati kakve probleme Hrvatska ima s MOL-om, ali joj to ne smeta da bude uključena u projekt LNG terminala na Krku. U drugim susjednim državama se nastoji uključiti u važne infrastrukturne projekte, za prugu Divača - Koper ili brzu željezničku prugu Beograd - Budimpešta, u Vojvodini je OTP banka preuzela najjaču tamošnju Vojvođansku baku i jedna je od vodećih banaka u Srbiji, a ulazi i u prehrambenu industriju u toj zemlji.

Podsjetimo na gradnju stadiona, telekomunikacijskih repetitora i domova kulture po “mađarskim područjima”, kao recimo u Osijeku, koje grade njegovi prijatelji tajkuni, ali i sredstvima iz mađarskog proračuna posebno predviđenima za dijasporu. No, baš u tome pada u oči jedan drugi aspekt Orbánove politike, koji itekako zadire u susjede, pa tako u Hrvatsku. To je tzv. trianonski sentiment, napominje Boban.

Naime, Orbán u svom kabinetu ima na zidu sliku te tzv. predtrianonske Mađarske na kojoj su ucrtani posjedi koje je imala Mađarska u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Nedavno je također izazvao strku, kada je tu kartu objavio na svom Facebooku mađarskim maturantima uz opasku - “pamtite”. U većini zemalja regije na koje reflektira ta karta, to nije izazvalo nikakvu veliku reakciju vladajućih.

Hrvatski premijer Plenković lakonski je i uvrijeđeno kazao da “gdje bi on stigao da reagira na svaku Facebook objavu”, iako je ova u sebi sadržavala otimanje pola Hrvatske. Vjerojatno bi i on kao i Škoro, Hasanbegović ili Zekanović koji su odšutjeli sve nasrtaje preko Drave, imao vremena da je tako nešto objavljeno s onu stranu Dunava. No, ni Aleksandar Vučić se nije oglasio zbog prisvajanja Vojvodina, što je u toj pokrajini izazvalo negodovanje, a u Srbiji tragikomičnu situaciju, kada su provučićevski tabloidi ismijavali nereagiranje Hrvatske, iako su oni odšutjeli Vojvodinu, a Srbija je na toj karti dio Osmanskog Carstva.

Nije se oglasio ni Janez Janša, za Prekmurje, valjda da ne uvrijedi Orbána koji mu je rado viđen gost na predizbornim skupovima. Peter Szijjártó govori na Vučićevim režimskim skupovima, a pred našim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom zahvaljuje što Hrvatskoj nije popustila pritisku “međunarodnog liberalnog ‘mainstreama’” i nije stala uz međunarodne napade na njegovu zemlju nego je “pokazala prijateljstvo i solidarnost”.

Zašto je HDZ progutao takvu konstaciju o europskim vrijednostima i smatra li ih sebi stranima te ipak prihvaća lidersku ulogu Orbána, da je i portal European views, napomenuo kako je u Bruxellesu Hrvatskoj zamjerena “šutnja pred usponom autoritarizma u Mađarskoj”. Jesu li HDZ i hrvatski suverenisti toliko opijeni Orbánovim neliberalizmom koji bi uveli, da im ni Zágráb, Eszék i Fiume na njegovoj karti ne smetaju?

Trianonski sporazum doživljava se u Mađarskoj kao nepravda, a baš je Orbán uveo 4. lipnja, kada je 1920. ugovor potpisan, Dan zajedništva (Nemzeti Összetartozás Napja), u znak sjećanja na “amputaciju Mađarske”. Iako Orbán odbacuje teritorijalne pretenzije prema susjedima, istraživanje centra Pew ipak pokazuje da dvije trećine Mađara misli da bi ta područja, od oko 63.000 km² (Hrvatska se prostire na 56.500 km²) trebala pripadati njima.

Boban pak smatra kako Orbán takvu retoriku ponajprije koristi za domaću upotrebu, a ne toliko za međunarodnu. Po njemu nitko se ne osjeća ozbiljno ugroženim jer Orbán javno ne traži korekciju mađarskih granica, mada pokazuju njegovu opterećenost pa i žal za nekadašnjim izgledom i moći koju je Mađarska imala, pa bi htio to nadomjestiti liderskom ulogom u okruženju.

- S druge strane, ponekad je potrebno reagirati na takve izjave jer je nužno istupati protiv bilo kakvih teritorijalnih pretenzija ili snova koje su u Europi u posljednjih stotinjak godina izazivale humanitarne katastrofe i ratove - kaže Boban.

Jaka izborna baza

Ta se politika naziva “trans-suvereni nacionalizam”. - Orbán javno ne zahtijeva promjenu državnih granica, ali etničke Mađare u inozemstvu povezuju s matičnom državom na druge načine - kaže Boban, napominjući da je Orbán promjenom naziva države iz Republika Mađarska u Mađarska naglasio povijesni kontinuitet mađarske državnosti bez obzira na oblik državnog uređenja. Zato je evidentno da Orbán zadnjih godina itekako želi integrirati mađarsku manjinu u svoje političke orme i izborne tokove.

Podijelio je više od dva milijuna državljanstva Mađarima u okolici, koji mogu dopisno glasovati na izborima i njegova su jaka izborna baza. Bilo je nekoliko skandala vezanih uz takav način glasovanja dijaspore, ali neka izvješća iz Rumunjska govore kako u nekim područjima uz granicu gdje žive Mađari nema ni traga osjećaju rumunjske države. Nama je to poznato kad gledamo Hrvate iz Hercegovine u BiH.

Nedavno je izbio i sukob s Rumunjima zbog traženja autonomije u pokrajini Székelyfölda, koju Rumunji zovu Ținutul Secuiesc. Prijedlog je odbijen, a rumunjski predsjednik Klaus Iohannis optužio je Mađarsku za miješanje u unutarnje stvari, ali iz Budimpešte mu je odgovoreno da “širi mržnju” i protivi se dobrosusjedskim odnosima.

No, s druge strane, više od pola milijuna Mađara koji su se posljednjih godina iselili u zapadne zemlje EU nemaju pravo dopisnog glasovanja, nego moraju glasovati u ambasadama. Inače, otkad je Orbán 2010. godine došao na vlast, broj Mađara koji su se iselili u druge zemlje EU skočio je za 186 posto i najveći je među svim zemljama članicama.