KLASA OPTIMIST

SAMOPROGLAŠENI BORCI ZA NAŠU STVAR Posljednjih dana bilo je gadlljivo gledati kako se ustaše i četnici oko nečega lijepo slažu

Navijači imaju nešto zajedničko, nešto svoje, što im nitko ne može uzeti. Baš kao što se Humphrey Bogart i Ingrid Bergman na kraju “Casablance” tješe kako će uvijek imati Pariz, Boysi i Delije će uvijek imati proljetnu maksimirsku nedjelju devedesete
 Damir Krajač / CROPIX

Trideset godina kasnije svi su sudionici događaja preplavljeni emocijama. Mole televizijske reportere da na trenutak isključe kameru da se saberu. Glas im drhti, u oku se iskri suza. Pokazuju podlaktice, gledajte, kažu, svaka im se dlačica uspravi kad se sjete kako su trinaestog svibnja hiljadu devetsto devedesete razbili tramvaj, ili skršili stadionski stolac, ili bacili kamen na policajca, ili pjevali nekakve stihove u kojima se potiče na vjersku i nacionalnu mržnju i slave užasni ratni zločinci.

I na hrvatskoj i na srpskoj strani u nizu medija obilježena je obljetnica slavnih navijačkih nereda na utakmici Dinamo - Crvena zvezda i, neobično, nitko ne misli da se tog svibanjskog popodneva osramotio i ispao glup i da je nekoliko sati kaotičnog, pijanog nasilja bolje zaboraviti. I Bad Blue Boysima iz Trnja, Gajnica i Dugava, kao i Delijama s Čukarice i Palilule, koji su došli noćnim vlakom preko Vinkovaca, to je bio velik i svečan, herojski trenutak. Jednak ih ponos, nježnost i ushit ispunjavaju kada pričaju o degeneku koji su fasovali, bez razlike imaju li goticom tetovirano “Za dom spremni” preko lopatica ili Dražu Mihailovića na prsima.

Bilo je upravo odvratno posljednjih dana gledati kako se ustaše i četnici oko nečega lijepo slažu, da i u Hrvatskoj i u Srbiji propalice ispred sportskih kladionica jednako češu jaja i štrcaju pljuvačku između slomljenih zuba uzdišući: “Eh, prijatelju, to je bio život!”. Kad vidite što nogometni navijači kontaju vrhuncima svojih života, jedva možete i zamisliti što je najgore što im se ikad dogodilo.

Napravili su, otkrili smo, na Facebooku grupe u kojima dijele uspomene na nerede. Razmjenjuju novinske članke, mutne fotografije i televizijske snimke, prepoznaju se nakon mnogo godina, pa se niže u komentarima psuju i vrijeđaju, kako bi od Srba i Hrvata i očekivao da se psuju i vrijeđaju, ali nekako dobrohotno, s razumijevanjem i ljubavlju, od dragosti. Jednom ustaši iz Dugava bliži je srcu jedan četnik s Čukarice nego što će mu ikad biti blizak netko njegove vjere i narodnosti tko nikad nije bacao razbijene stadionske stolce, šutirao sklupčanog nesretnika cokulama u bubrege ili bježao pred policijom da ne dobije pendrekom po tamburi.

Navijači imaju nešto zajedničko, nešto svoje što im nitko ne može uzeti. Baš kao što se Humphrey Bogart i Ingrid Bergman na kraju “Casablance” tješe kako će uvijek imati Pariz, Boysi i Delije će uvijek imati proljetnu maksimirsku nedjelju devedesete i krasnu uspomenu kako su bili idioti kad se nije smjelo reći da si idiot.

I to je, pretpostavljamo, u redu. Susreli smo se sa svakakvim čudnovatostima i pomirljivo slegnuli ramenima, zaključujući da punoljetne osobe na obostrani pristanak mogu raditi što god im padne na pamet. Završiti na šivanju glave zbog Dinama ili Crvene zvezde nesumnjivo je luđe od transvestita koji imitira Doris Dragović, ali nije opet najveća perverzija koju smo ikad vidjeli. Svakomu svoje, rekao bi naš narod. No, nevolja je kad nas nogometni navijači krenu uvjeravati da se njihov gnjev i divljaštvo svih nas tiču i da je tučnjava s policijom bila događaj od prvorazrednog nacionalnog interesa.

Ako upitate Bad Blue Boyse, oni su počeli oslobodilački rat. Kako ne shvaćate, objašnjavaju nam uvrijeđeno, da oni nisu razbijali plave zagrebačke tramvaje samo tako, jer im je ćeif razbijati plave zagrebačke tramvaje, već je to bio krik porobljenog hrvatstva, čin otpora velikosrpskoj hegemoniji. Tako i Delije s druge strane imaju jednako opravdanje zašto su kamenjem gađali policajce. Kako se samo usuđujete nazvati ih huliganima?

Oni su, molim vas, ustali da obrane pravoslavlje i srpstvo u Kninu i Petrinji. I domaći i gostujući navijači tvrde da su se žrtvovali za svoj narod, za vjeru i domovinu, za kralja Tomislava ili cara Dušana, za pravedniji svijet i sretnije sutra nas i naše djece. I zbog toga im se svi moramo do zemlje pokloniti.

Da oni nisu razbili tramvaj, potukli se sa snagama reda, zapjevali s jedne strane ustaške, a s druge četničke pjesme, da nisu, jednom riječju, bili idioti kad se nije smjelo reći da si idiot, tko zna što bi danas bilo, upozoravaju Boysi i Delije, nešto i ogorčeni kako su ljudi nezahvalni i zaboravljaju njihove zasluge.

I to se, pogledate li bolje, svakodnevno događa, da nekakvi samoproglašeni borci za našu stvar tvrde da im nešto dugujemo. Kao što zelenaši drsko iznuđuju novac koji nisu posudili, veliki Hrvati i veliki Srbi dolaze naplatiti usluge koje od njih nitko nije tražio, koje nitko zdrave pameti ne bi ni tražio jer su bile užasne svinjarije. Nekakvi kriminalci, lupeži, varalice, teroristi, ubojice policajaca, pljačkaši banaka, nasilnici, socijalno neprilagođena čeljad svake sorte i fele domoljubljem je otkupila svoje grijehe.

“Da nije bilo nas, ne biste ni vi ovdje bili”, poručio je prije nekoliko dana potpuno ozbiljno jedan hrvatski ratni veteran predsjedniku države, a kad smo istražili tko je taj neskromni gospodin, našli smo da je prije desetak godina bio suđen zbog likvidacije šest vojnika i jednog srpskog civila i samo zbog skandaloznog propusta Državnog odvjetništva nije završio zatvoru.

Trideset godina od nereda u Maksimiru, ako mene pitate, došlo je nekako vrijeme da se riješimo propalica, da im kažemo da se nisu trebali boriti za sretnije sutra nas i naše djece, da im nismo zahvalni ni za razbijene tramvaje ni za ustrijeljene ratne zarobljenike i da ih najusrdnije molimo, ako se sutra ponovno zarati, da ostanu kod kuće.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 12:23