STOTINU GODINA BRAKA BELE I MIROSLAVA KRLEŽE: O ženama je govorio rjeđe nego o generalima i atentatorima. Osim o njoj

Na jednom od stolića u stanu Bele i Miroslava Krleže na zagrebačkom Gvozdu uz novine i još neke sitnice odložen je notes u kakav su se bilježili telefonski brojevi. No ako se netko ponada da bi iz popisa mogao rekonstruirati osobne i druge Krležinima važne kontakte, ostat će zatečen kada ga otvori. Da je posve prazan, još bi se i moglo pretpostaviti kako je ondje ostavljen jer im ga je netko darovao ili su ga nabavili u doba kada im više nije bilo važno ažurirati takve podsjetnike. Ali imenik nije prazan, u njega je, doista umornim, Belinim rukopisom upisano tek jedno ime i pripadajući mu telefonski broj, sve precizno, s predbrojevima. Iz Venezuele.

A u Venezueli je pod stare dane živjela Angela, jedna od snaha Singerovih, prijateljica Krležinih iz doba kada su živjeli u donjogradskom stanu blizu Kazališta za koji se obično, ali nedorečeno kaže da im ga je ostavila Krležina teta te tako pomogla da se održi jedan znameniti brak i toliko toga s njime povezano. Angela im je doista bila prijateljica, to se naime tako kaže, ali riječ je o figuri iz zapravo završnog čina životne dramaturgije koji će se kao glas iz telefonske slušalice na Gvozdu javljati u dugačkom epilogu. Takvom koji još nije završio.

Ljetos je u Puli nekoliko tisuća ljudi emotivno i burno proživjelo sekvencije filmske priče Dane Budisavljević o Zagrebu iz doba tog završnog čina. Krležini su dobar dio dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća proživjeli, kao zaštićeni stanari, u zgradi poduzetničke obitelji Singer. S odvjetcima obitelji iz vlastitog naraštaja bili su prisni, Krleža bi Beli ostavio ceduljicu da s Albertom igra šah; kada je Slavko prešao u Beograd da bi vodio bankarski posao, detaljno joj javlja o modernoj kući koju je podigao negdje oko Savamale, a Bela se posebno zbližila s Dragutinovom suprugom Angelom.

Pa kada su ustaše preuzeli Zagreb na način koji je slikovito otrijeznio publiku u Areni, Angela i Bela su za sebe i svoje najbliže pokušale učiniti osnovno, sačuvati (im) živu glavu. I u tome su, uzevši to u užem smislu, i uspjele. No, njih dvije s projekcijom Dane Budisavljević povezuju i konkretni detalji. Angela je udomila dječaka Milutina Popovića koji na svijetu nije ostao baš posve sam, pobijeni su mu svi bližnji osim sestre. Nije ga, doduše, udomila iz zbjega kojim se film bavi, već izravno s terena u pakračkom kraju odakle je potekla priča o uspjehu Singerovih. I ne bi u tome bilo niša neobično, pa ni veliko, da u trenutku kada se odlučuje brinuti o Milutinu nije i sama u redu za odstrel. Njezina su djeca iz braka s Dragutinom i sami Židovi, a svekar i svekrva, kao i Albert, već u Jasenovcu iz kojega se neće vratiti.

Mlada liječnica iz Beča

Angela Severin i Bela Krleža su u ljeto četrdeset i prve pred ustaškim nadleštvima uređivale svoj status kako bi se utvrdilo da relacije što ih povezuju s nepoželjnima nisu fatalne. Za Belu, na jednom od dva krštenja, onom pravoslavnom, upisanu u matične knjige kao Leposava, to su bili njezini srpski rođaci po očevoj liniji. Dakako da se djecu ni u ono doba nije krstilo dvaput, ali su je Vuksani, iz ličke grane njezine majke, vjerojatno po iskustvu da od toga ne može biti štete upisali i u katoličke knjige rođenih. No, već kada se kao potencijalna mladenka javila pateru Razumu u mladoženjinoj župi Svetoga Blaža, pokazalo se da se ta katolička pribilježba slabo drži, pa je dobrohotno izveden manevar koji je zaobišao nekoliko paragrafa, uključujući oglašavanje vjenčanja.

Zašto se onda čuditi da se Bela požurila iskoristiti milost dekreta nadbiskupa Stepinca o konverziji dobrih duša iz pravoslavlja u katolištvo kako bi im se pomoglo u smutnim vremenima, premda je to učinila kao krštenjem utemeljena u Rimskoj crkvi i dvadesetogodišnja uzorna supruga iz katoličkog braka. Što god da su Bela Krleža, kao i njezin suprug Miroslav, kao i njezina prijateljica Angela kroz život činili da dokažu očevidnu činjenicu kako su posve obični, protokolirani Zagrepčani, hrvatski građani, katolici i Hrvati, to su žešće bili sumnjivi s prešutnim signalom da će za sve biti najbolje ostanu li ono za što ih se drži da jesu, hoće reći Ništa. Angela je taj čvor riješila čim se uvjerila da je doista preživjela. Iselila se s obitelji u Izrael, pa u Venezuelu, a maloga Milutina povjerila Krležinima.

Razlozi da se javno kaže koja riječ o životnoj priči i braku Bele i Miroslava Krleže koji se sklopljen u ovome tjednu prije stotinu godina po mnogim važnim i lijepim ekstenzijama reklo bi se ne idu u taj mračni zijev za koji se u perspektivi čini kako je, uostalom, kratko trajao - a tu su knjige i predstave, kazališne i društvene pozornice, pa i biografski supstrati nadograđeni maštom o podrijetlu i bračnim krizama - i tome bi vjerojatno bilo tako da smo mi odonda imali još koji, odnosno koji drugi par dostojan dvorskog protokola i osobnog salona koji ništa nije gubio na reprezentativnosti time što se u tome salonu za stolom posluživala Podravka juha. A jelo se za tim, eto, ne samo muzejski unikatnim stolom na Gvozdu iz servisa koji im je darovala prva Krležina zaručena djevojka, Edita Reiner, rođena kao Velić u vukovarskoj židovskoj obitelji.

Kada se Edita, mlada liječnica iz Beča, pojavila na vratima tek vjenčanih Bele i Krleže koji su se spremali u Vučjak, odnosno ludbreške šume, gdje je Bela trebala preuzeti položaj seoske učiteljice, došlo je dakako do eksplozije. Ali se poslije, kao i kada je Krležu na cjelogodišnjem lutanju Europom, od Lavova do Pariza, fascinirala poljska poetesa Nalkovska, sve svelo u onaj ritam po kojem ih se i sjećamo kao posebnih, možda čak i onih koji nam nedostaju. Ali ne kao brend, ili božesačuvaj identitet, jer Krležini nisu “naši”, pa ni na način da su živjeli s Nama: ako i po čemu, oni su “veliki” po razmjeru kakav i kada se prilika za to ukaže hrvatsko društvo ne želi uzeti za svoj konfekcijski broj.

Riskantan život

I Krleža i Bela vraćali su se u Zagreb. Krleža nakon što je taj mikrokozmos u sebi napustio još kao dječak iz pobuda vrlo osobnih koje se ne svode na probleme u školi, pa onda nakon što je pomahnitala gomila s uvodnih kadrova filma Dane Budisavljević, nažalost nijemih, tražila “Dajte nam Krležu”, sigurno ne da ga ponesu na rukama do Parnasa, pa ni do kolosijeka za Jasenovac, prije će biti da ga čak i prije ustaša poput Matije Gupca pospreme u vlastiti pakao. A Bela nakon što je na prvom izlasku pred beogradsku publiku tako opčinila kazališnu upravu da su je, uz ministarsku pomoć, ondje željeli zadržati. Ali ne, ostala je u Zagrebu, gdje joj nikada nisu priznali da je “prava” glumica. U životu s Krležom, premda ih se, ne bez razloga, uzima za “teatar”, glumica nije ni bila.

Bio je to egzistencijalno riskantan i težak život (vjenčali su se točno godinu dana nakon Krležina istupa u dvorani Sokola, poznatog kao Pijana novembarska noć, kada je zauvijek stao na stranu društvene manjine!), ali unutar ambijenta u kojem je odigran zatvoren s mjerom i bogatom ljudskom ostavštinom. Krleža kao da doista nije razumio kako to da je Bela otišla prva, makar je to upravo iz njegova retoričkog kuta bilo logično. O ženama je govorio mnogo rjeđe nego o generalima i atentatorima, kardinalima i slikarima, osim o njoj, premda je otpočetka bio privržen ženama, baki s kojom je ulazio u misterij jezika, majci od koje je naslijedio usamljenost, a na koncu, unatoč tome što mu je Tito došao “na noge”, Jovanki nije “uzeo pozdrav”. U takvu rasporedu Bela je bila ono što nisu mogli steći, barem ne dok nije bilo kasno, Kuća, adresa na kojoj će i kad ih više ne bude Nepoznat Netko, poput dječaka kojega Angela nije povela na svoj Bijeg u Egipat, naći utočište.