Antologičar poezije, kao i proze, ili autor postava nekog muzeja po nekoj je mutnoj, prešutnoj definiciji uvijek sumnjivac, ma i krivac! Jer uvijek netko nije, a trebao bi ili jest “unutra”, ali zašto je, kad ništa ne vrijedi...!
“Je, osjećam se krivim”, ozbiljno me shvaća Maroević, “a opravdanje mi je to što sam dužan. Pisao sam kritike, pratio knjige iz tjedna u tjedan, urednik sam u časopisu Poezija. Ljudi imaju pravo pisati na različite načine, a moje je da to pokušam pokazati. Neki smatraju da su moji kriteriji previše elastični, ja se slažem, to i želim. Za dobru čitanku hrvatske poezije, a ovu antologiju volim tako vidjeti, to je nužno...”, kaže Tonko Maroević (1941.), autor prije dva tjedna objavljene antologije hrvatskog pjesništva “Svjetlaci - Hrvatsko pjesništvo trećeg poraća, 1996. - 2019.” (izdanje Hrvatskog društva pisaca).
Dakle, vremensko ograničenje “Svjetlaca” - naziv je dobila po pjesmi Delimira Rešickog - je jasno. U antologiji se zbiva, pojednostavljeno, ovo: u prvom dijelu su klasici, slijede semantički konkretisti, a onda stvarnosna poezija utrčava na teren čitatelju već sasvim udaljenog, napornog i dodijalog konkretističkog “pisanja za druge pjesnike”. A sad, opet, dvadeset godina od početka 21. stoljeća, u poetsku imaginaciju najmlađih vratili su se kompleksnija mašta, referencijalnost, aluzivnost, intelektualizam, “težina”.
Dokaz kvalitete
Koliko je antologija poezije važna pjesniku u maloj zemlji, na malom jeziku, među ljudima savijenima u brizi za egzistenciju ili pak utonulima u shopping-kulturu? Je li gotovo nešto “to die for”? Barem nešto slično, rekla bih, iako pjesničkih nagrada kao dokaza kvalitete (a, nadajmo se) ima dosta. Ali, recimo, u jednoj je godini u Hrvatskoj objavljeno 150 (!) zbirki poezije. A kritiku te poezije objavljuje cehovski časopis Poezija, povremeno tek nešto manje cehovska Booksa, povremeno novine srpske manjine u Hrvatskoj Novosti, povremeno novine za kulturu Vijenac... U mainstreamu je kritika poezije nestala; intervjuiranje pjesnika je eksces, bradata žena.
U tom nezahvalnom pejsažu ima izvrsnih pjesnika, pa krećem od onog što me najviše tišti - zašto nema Tatjane Gromače, koja je zbirkom “Nešto nije u redu?” (2000.) napravila povijesni proboj, spojila novu poetiku, čitanost i kvalitetu?
“Gromača ima samo jednu pjesničku zbirku. Važno je ime, sinonim otvaranja ‘stvarnosnosti’, a jedna od teza ove antologije je da je stvarnosnost kontinuirano postojala, da nije stvar trenutka. Napisala je dvije lijepe knjige proze, a čini mi se da nema količinu pjesama da potvrdi trajnost i u ovom razdoblju”, kaže Maroević.
Poezija mora začuditi
Maroević oko “proznosti” ili stvarnosnosti poezije nasuprot pjesničkoj “teškoj formi” najviše u antologiji i vrtlari. Koliko poezija može podnijeti iskrenosti, istinitosti, stvarnosti, pita i odmah odgovara: “Može podnijeti sve, ako je izvršena preobrazba. Preobraženja su, šimićevski rečeno, još uvijek najjači pjesnički program koji je hrvatski jezik ponudio. Poezija mora začuditi, pokazati nam nešto što do tada nismo na takav način vidjeli”.
Dobra poezija doista ima referencijalnost, tvrdi Maroević, kreće od stanovitog tipa doživljaja, vezanosti uz osobu, predmet, vrijeme, ali onda tu stvarnost transformira. “Tu sam i pristran, pa bih spomenuo Dragojevića, Paljetka, Petraka, Mrkonjića... kao svoje predilekcije.”
Drago mu je što je antologiju mogao početi Vesnom Parun i Vesnom Krmpotić; ne zna, kaže, koju više cijeni i voli. One su za njega dva univerzuma. Većina pjesnika koje je uvrstio ima “svoj svijet”, to je i tražio, a onda je izabirao pjesme. Teško mu je vjerovati da postoje dobre pjesme bez “svijeta” koji podrazumijevaju, iako i tu ima paradoksa. Ima jakih svjetova koji nemaju karakterističnih pjesama, recimo kod Milka Valenta, Roberta Roklicera... Kao da ne pišu pojedinačne pjesme, nego svoj svjetonazor afirmiraju kroz poeziju.
Vlastite granice
“Tko zna kako bi Walt Whitman prošao u mojoj antologiji... Ne naročito! Svjestan sam njegove epohalnosti, ali možda ga ne bih mogao antologizirati. Dok bi Emily Dickinson sama mogla ispuniti antologiju...
Ja u pjesmi tražim, neću baš reći “celu lepu pesmu” poput Bogdana Popovića, ali silno volim da je pjesma zatvorena, da ima ritmičke elemente koji je povezuju, a ne samo idejne. Tu su zato svjetovi Koromana, Gudelja, Stojića... možda sam tako mladima oduzeo poneko mjesto. Što se tiče mladih, sretan sam da je tu Martina Vidaić, koju sam nedavno otkrio, a Bruno Oblučar trenutno ima premali opus. Možda je nepravedno tražiti količinu, ali da, neke sam svjetove prepoznao tek onda kad su mi se dokazali s dvije, tri zbirke. Nema ni Olje Savičević Ivančević, Ivane Bodrožić, Nikole Petkovića... Svi su se bolje prepoznali u prozi. S pravom će mi se reći da Baudelaire ima jednu zbirku, Rimbaud jednu...”
Kad već spominje Rimbauda - imamo li mi nekog svog Rimbauda? Možda nema 17 godina, ali ima 21, 22...?
“Nisam siguran da bih ga mogao prepoznati. Smatram se kritičarem određene formacije, vidim svoje granice”, priznaje Maroević.
Nije se upinjao imati podjednak broj žena i muškaraca, ne dijeli muško od ženskog pisma.
“To bi bilo nepravedno. Iako, danas je žena u poeziji više, i u likovnosti, i imaju relevantan glas. Silno mi je drago da sam Dorti Jagić dao mjesto koje zaslužuje, Anki Žagar također. Svi je smatramo jednim od najlirskijih glasova u hrvatskoj poeziji. I, paradoksalno, mogao sam uvrstiti Irenu Vrkljan koje nije bilo u prošloj antologiji. Uvrstio sam je kad je napisala ‘Pjesme, nepjesme’, 2018. Ona zna što je poezija, pa sada kroz ‘nepjesme’ afirmira svoj odnos prema njoj.”
Naime, osim uobičajenih pogibelji koje prate antologičara, Maroević ima još jednu. Naime, 1996. godine objavio je antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva “Uskličnici”, a nekima se ondje zastupljenima dogodilo, da parafraziramo Nikicu Petraka i naslov njegove zbirke “Ispadanje iz povijesti”- ispadanje iz antologije. Jao!
“Gotovac, Ganza, Mihalić, Petlevski, Horvatić, Zidić, Stamać, Maković, Škunca... U ‘Uskličnicima’ su bili, sad ih nema. Nisu svi jednak slučaj, naravno. Recimo, Mihalić je u međuvremenu objavio zbirku u kojoj ima finih pjesama, ali nije više toliko markantan da zauzme mjesto nekom novom glasu. To je slučaj i Gotovca, Marune, Zidić je vrlo malo pisao, kao i Škunca i Petlevski. To mene i boli, te ljude poznajem i cijenim. Ne oduzimam važnost njihovu prethodnom razdoblju, ali u ovom se nisu dovoljno eksponirali”, kaže Maroević i nastavlja:
“Ali, recimo, Branislav Glumac, kojega nije bilo u ‘Uskličnicima’, u međuvremenu je objavio osam, devet zbirki i pokazao veću vitalnost nego ikad prije, premda govori mahom o gubljenju snage, starosti. Pisanje je jedan od otpora nestajanju.”
Žao mu je, također, i što je antologija malo previše “zagrebocentrična”. Fino priznanje, a zašto je? Zato što se u Zagrebu piše s više osjećanja odnosa prema drugima. “Ovi izvan Zagreba”, kaže Maroević, a ja prenosim, “kao da žive u svojim mikrosvjetovima, pa se to pisanje manje dade ulančati, manje su svjesni da su karika u odnosu na druge.”
Jedini pjesnik za kojega znamo da u danu rasproda svoju zbirku poezije, dijelom i zato što ne dopušta da se dotiskuje prvo izdanje, je Danijel Dragojević. Ima li još koji takav (među onih stotinjak) koje je Maroević uzimao u obzir kad je sastavljao “Svjetlace”?
Ali, odgovor ne može biti nego - poezija danas postoji u velikoj produkciji i maloj recepciji. Ima, doduše, lijepih vijesti. Izašle su sabrane pjesme Luka Paljetka. On je za Maroevića pjesnik koji poeziji vraća “histrionsku narav, a opet, ta je poezija ozbiljna, fascinantne imaginacije. Obično govorim da je on jedan onih koji razbijaju ravnodušnost publike. Živimo u vremenu u kojem se ljudi stide priznati da ih poezija zanima, a zanima ih! Ona je zbog svog bijega u predaleke svjetove semantičkog konkretizma izgubila kontakt s publikom”.
Jedan od onih koji poeziju vraćaju publici je, kaže Maroević, i Ervin Jahić, koji mu je u ovoj antologiji urednik i kojeg u njoj i predstavlja. “Za mene je on jedan od najznačajnijih autora koji je iz semantičkog konkretizma došao do jednog specifičnog intimizma s vrlo jasnim pozivanjem na sina, oca, majku, dragu...”
Kad smo dogovarali ovaj tekst, urednik Magazina Ivica Buljan spomenuo mi je da je njegova generacija, prije tridesetak godina, ipak iščekivala izlazak nekih pjesničkih knjiga: Slamniga, Dragojevića, Severa, Anke Žagar... Ima li toga danas, osim opet Dragojevića?
“Svjestan sam važnosti tog pitanja, volio bih da je odgovor na njega bogatiji”, kaže Maroević. “Možda je Dorta Jagić to doživjela, možda Anka Žagar, Gordana Benić. Iz mog predstavljačkog iskustva znam da ima knjiga koje su ljudi rado primili, ali kao da ih je netko trebao upozoriti.”
Osobno ne idem, nažalost, na pjesničke promocije, ali nastojim ne propustiti predstavljanje knjiga Marka Pogačara, on mi je izvrstan. Nema li on jako dobru recepciju?
“Ima, čak i u svijetu”, potvrđuje Maroević. “Njegova poezija predstavlja stanovito nezadovoljstvo svijetom oko sebe: ono može jako plodno, a može postati preplakatsko. Mene je toga strah. U tom smislu ne uvrštavam Dežulovićeve ‘Pjesme iz Lore’, koje su na svoj način gorke i duhovite, ali za moj ukus preplakatske i prejednoznačne. Kod Marka to ne vidim, kod njega postoji energetski zanos koji poeziju drži s one strane samoizjavnosti. A Lucić i Dežulović, koje na neki način cijenim... to je tip pjesništva koji je prepragmatičan. Previše stvarnosti oduzima poeziji autonomiju.”
Maroević ne misli da trenutno imamo previše pjesničkih antologija - bilo ih je, prije sedam, osam godina mnogo: Mrkonjić, Bagić, Šodan, Đurđević, Mićanović, Sorel, Jahić...
Slamnigov đak
“I, 25 godina nakon Uskličnika, evo i mene...”, smije se Maroević. “Mislim da sam pokazao ono što sam želio, stvarnosna poezija može dati zanimljive rezultate, dobro je da je do nje došlo... Ma, non troppo. Konstatirao bih, dakle, trenutno zasićenje stvarnosnom poezijom i pojavu novih glasova, kojima i završavam antologiju. Hrvatska poezija je dobra poezija, rado ću je podijeliti s prostorom bivše Jugoslavije, očekujem i tamo određenu recepciju, kao što je i u Zagrebu izišla antologija srpske poezije, slovenske... A sigurno će netko od mlađih napraviti svoju antologiju, raskrstiti s nama starima. I ima na to pravo!”
Akademik Maroević i sam je, osim što je povjesničar umjetnosti, nagrađivani prevoditelj te esejist i pjesnik s desetak zbirki pjesama.
“Slamnigov sam đak, volio sam ga od prve njegove knjige. On je doista promijenio hrvatski jezik, dao mu nezamislive slobode. Nisam bio veliki buntovnik, činilo mi se da jedino mogu svojim pokušajem drugačijega afirmirati svoj stav. Volio sam Krunu Quiena, činilo mi se da je njegova margina bolja od centra. Pa i Dragojević je bio marginalac u jednom času, čak i svojom, valjda neću reći nešto nepristojno, strategijom izbjegavanja javnosti. Je li ona svjesna, ili nije... ne znam.”
Je li Danijel Dragojević trenutno najveći hrvatski pjesnik?
Ne želi ga dijeliti s drugima, smije se Maroević, dok je bio “samo njegov” bio mu je draži. Sada kad se svak na njega poziva, zašto bi i on? Još uvijek misli da je njegova “Kornjača i drugi predjeli” (1961.) možda najbolja knjiga poezije poslije “Crne masline” (1955.) Vesne Parun. Okrutno, kaže, čak mu je draža od Mihalićeva “Puta u nepostojanje” (1956), koja je jedna od epohalnih zbirki.
“Ja sam nesretnik koji jako voli prve zbirke, pa kad sam prepoznao Nikicu Petraka i ‘Sve ove stvari’ (1963.), bio sam...! Ali, zadnje su mu pjesme još bolje! On je jedan od rijetkih slučajeva u kojima pjesnik neprestano sazrijeva, evo, radije bih ga stavio na prvo mjesto nego Dragojevića. Petrakov opus, recimo patetično, kičma je u ove dvije antologije. U njegovoj poeziji nalazio sam odgovor za stanje u kojem se nalazimo, jedan oblik gorčine, muke, tjeskobe, a izgovoreno na način da ta formulacija sja, taj stih sja. Čitajte ga, pa ćete vidjeti što je zahtjevna i u isto vrijeme komunikativna poezija.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....