TEŠKA ŽIVOTNA PRIČA

VEDRANA RUDAN 'Stara sam i bojim se umiranja na rate. Namjeravam se ubiti kad budem čula da imam neizlječivu bolest'

 
 Karmen Mrkić / CROPIX

Gusto pisanih dvjestotinjak stranica štiva o vlastitom životu, otvoreno, povremeno brutalno, napisala je Vedrana Rudan. Autobiografija je izašla ovih dana, naslovljena “Ples oko sunca” (VBZ).

U njoj, makar joj to moguće nije intencija, objašnjava zašto je Vedrana Rudan – Vedrana Rudan; govori što ju je formiralo, što obilježilo, objašnjava pokoje bitne vlastite izbore što ih je u životu napravila, puteve koje je birala kad se našla na raskrižju i kako se na koncu pretvorila u tu ženu šiljasta pera, britka uma i agresivna, vulgarna izričaja po kojem je, među ostalim, postala poznata, koji je odnjegovala kao vlastiti autorski izraz; crta otkud joj cinizam, ponekad i sarkazam, zašto je pristala i kako je postala dežurna aždaja od koje, čak i ako se slažu s njezinim stavovima, zbog načina na koji ih servira – zaziru.

Svašta se Vedrani Rudan dade napakirati, ali teško da bi je mogli prozvati za licemjerje. Tako je i ova autobiografija terapeutska, ne znam, doduše, koliko za samu autoricu, ali vjerujem donekle za to društvo – tranzicijsko, lopovsko, bauljajuće, ratno, postratno, kriminalno, malograđanski lažno skrupulozno, svijet i zemlju koje, govoreći o vlastitom životu, Rudan opisuje. Kako je živjeti takva stava i takva jezika u društvu u kojem caruje licemjerje? “Ja ne živim među licemjerima. Živim samo s meni najdražim bićima. Moj muž, moja djeca, moja unuka, naš pas, naša mačka. S njima živim. Ostale srećem”, odvraća na pitanje.

Vedrana Rudan odrasla je u duboko nesretnoj, disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je bilo puno nasilja, u kući u kojoj je život, kako ga opisuje - bio pakao. Rasla je uz roditelje alkoholičare, djevojčici je stup bila nona.

“Mamu su kolima hitne pomoći odvezli u ludnicu. Povraćala je jetru, imala trideset kila, crna u licu i na umoru, nitko od nas nije vjerovao da će preživjeti i prestati piti. Imala je kćeri koje je nisu zanimale, posesivnu, zlu majku, muža alkoholičara kojeg nije voljela, a mogla je imati karijeru. Zašto bi prestala piti? Ja sam imala dvadeset godina i toliko sam se navikla na majku alkoholičarku da mi to više nije smetalo”, piše pri početku knjige. Majka će se, neočekivano, vratiti kao izliječena alkoholičarka, postati žena koja ni salatu neće začiniti vinskim octom.

Ipak, djecom se nije bavila. “Bila je opsjednuta zlom koje se njoj nanosi, zlo koje je ona nanosila nama nije analizirala. Sigurna sam da nas nije voljela. …Moja je majka i sestri i meni u gene ukucala osjećaj da ne vrijedimo. Sestra je bila obrazovana, tečno je govorila tri jezika, pročitala tko zna koliko knjiga, putovala je i željela više od svega da joj otac i majka priznaju da vrijedi. Nikad to nije dočekala.”

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

“Moja je majka iščupala kćer iz srca. Kad se sestra razboljela, bila sam u panici. Mama, mama, sestra ima rak pluća.” Tajac. “Dobro, samo se ti zbog toga nemoj uznemiravati. Tu se ništa ne može učiniti, svi ćemo jednom otići.” … Nikad nisam majci rekla kako se osjećala, je li u bolnici ili doma, pati li jako ili podnošljivo. Nije ju bilo briga. “Mama, umrla je.” Uzdah. “Isključit ću telefon da nikoga ne čujem.” Nije otišla na pogreb.

Rudan na jednom mjestu piše da je “svaki grob mjesto gdje živi peru osjećaj krivice ili traže ljubav od onih koji im je nisu dali ili je nisu mogli dati. Mrtvima sve opraštamo jer mislimo da praštanje oplemenjuje. Kako bi mene mogao oplemeniti oprost ocu? Mrzim ga mrtvog iako sam često padala u iskušenje da mu oprostim.”

Vraćam je u razgovoru na taj pasus, autorica kaže: “Ocu nikad nisam oprostila ono što je činio mojoj majci, mojoj sestri i meni. Vrijeđao nas je, tukao, ponižavao na tisuću načina. Mrtav je i zaista sam pokušavala naći u sebi snagu i oprostiti mu. Tražila sam za njega olakotne okolnosti. Neobrazovani muškarac iz patrijarhalne sredine ne može biti drugačiji. Nije istina. Nisu svi muškarci zlostavljači. Umjesto da oprostim njemu, oprostila sam sebi što mu ne opraštam. I osjećam se dobro. Neki zločini ne zastarijevaju.”

Politička naivnost

Okruglih joj je sedamdeset, unuka u kojoj uživa ima deset, kći četrdeset. Autobiografiju je pisala iz životne perspektive tih nemalih godina što ih je, užasnuta brojkom, skupila. Kontemplacija o smrti je, valjda, neizbježna.

Kaže, ni za čim ne žali, jer svaku je priliku iskoristila, za nju, tvrdi, ne vrijedi ono “prošla baba s kolačima”, jer svaku je babu s kolačima zaustavila. Ipak, čega joj je u životu ponajviše – nedostajalo? “Nedostajalo mi je ljubavi dok sam bila dijete. Moja sestra i ja odrastale smo pokraj živih roditelja bez oca i majke. Mene je, srećom, jako voljela moja nona. Moju sestru nitko nije volio. Sigurna sam da je zbog toga nesretnica rano umrla. Drago mi je što smo bile jedna uz drugu i jedna za drugu do kraja.

Mislim da je u svačijem životu ljubav najvažnija. Kad te vole roditelji, kad te vole nona i nonić, ulaziš u život s ogromnim kapitalom i nitko ti ništa ne može. Ljudi bez ljubavi veliki su nesretnici. Ja uživam danas u ljubavi muža, djece i unuke. Danas ni meni nitko ništa ne može. Nažalost, živjela sam u vremenima kad mi je svatko mogao činiti svašta. Bila sam krhko, duboko nesretno i nesigurno biće. Moja knjiga govori o tome kako nečiji život i kad loše starta može dobro završiti. Raduje me što je moj život sretan i još traje. Kud ćeš bolje.”

Ponešto pripovijeda i o vlastitoj političkoj naivnosti, kad na nekom skupu u Beču gdje su istupali razni jugoslavenski novinari na upit iz publike je li Tuđman nacionalist odgovara da - Titov general ne može biti nacionalist. Neće proći dugo a opatijski će HDZ objavit će da je treba – ubiti. Opisuje vremena u kojima su novinari Novog lista, i ne samo, jasno Novog lista, lovili lokalne “četnike”, imena javno objavljivali, stavljajući ljude na metu. “Jednom su velikim slovima objavili ime ‘četnika’ iz Bakra koji je bio ‘trgovac oružjem’ i koji želi uništiti jedinu nam Kroaciju. Javila se njegova obitelj pa su onda sitnim slovima objavili da se ispričavaju, jer gospodin nije ‘četnik’ nego hrvatski dragovoljac koji je život dao za Hrvatsku.”

Prvog muža napustila je, ostavila mu tada i djecu, koju je doduše redovito viđala i koja su dolazila kod majke; otišla je s mlađim od sebe muškarcem s kojim je i danas, trideset godina kasnije, sadašnjim joj suprugom. “… tako ste mladi, a tako velikog sina imate. Otvori se, crna zemljo. Otvori se, jebena, crna zemljo. To, pomislila sam, to je to. … Izgledamo kao jebena majka i sin. Svi nas tako vide, nitko mi to neće reći. Ostavit će me, ostavit će me, a vračara mi je rekla…”, skicira tako jedan od strahova o koji se spoticala po tom putu.

Kaže da na trgovinu s HDZ-om koju joj nude pokličari stranke, liječnik i svećenik, nije pristala, iako sad, kad vidi kako joj žive djeca – požali. “ … koji mi je kurac bio? Što nas određuje kao ljudsko biće? Odgoj? Geni? Okruženje?”

Za prvog popisa stanovništava, 1991., muž i ona izjasnili su se – Nizozemcima, za materinji jezik prijavili su – čakavski.

Država im brzo šalje novog popisivača, iz službe misle da je onaj prvi “malo popio”. Njih se dvoje tvrdoglavo opet izjašnjavaju čakavcima, Nizozemcima. Njega, pravnika, potom zovu iz Republičkog tužiteljstva, traže da “uskladi personalni karton”, jer mu je u rubrici nacionalnost pisalo Jugoslaven, a toga više, eto, nema. “Od mene nećete napraviti ni Srbina ni Hrvata jer nikad nisam bio ni jedno ni drugo.” Šef mu dobronamjerno savjetuje da se ne zeza, da napiše bilo što. … “Nakon dva dana faksom mu je dobri stari Šeks poslao otkaz uz obrazloženje da je pet godina prije u jednoj optužnici stavio zarez u petom redu, a po njihovom mišljenju trebalo je u četvrtom. Ili tako nekako”, tako su, eto, prolazili Srbi i Nizozemci.

Opisuje to doba u kojem je bilo važno spasiti glavu. I hrvatsku i srpsku. Srbi bježe iz Rijeke, iz straha od onoga što bi im se moglo dogoditi.

Karmen Mrkić / CROPIX

Lažljivci i lopovi

Na Radio Rijeci ostala je bez posla. Okrenula se prodaji nekretnina, drže je i drži se podalje od medija. Muž dugo čeka postati članom Odvjetničke komore, Riječka komora traži da se preispita njegova “časnost”.

“Osam smo godina prodavali nekretnine. Većina ljudi, ako ne i svi, agente za prodaju nekretnina drži lažljivcima i lopovima. … Muž i ja smo u taj posao ušli jer on nije imao izbora, a ja sam ga voljela. S vremenom mi se zgadio. Fini i pristojni ljudi, ugledni građani moga grada prema nama su se ponašali poput kriminalaca. Odbijali su platiti uslugu iako su potpisali ugovor, kad bismo za njih obavili posao. Dogovarali su se s prodavateljem bez nas, često smo nakon silno uloženog truda ostajali bez provizije.” Rudan crta razne scene opisujući čemu se sve dovijala, kakvim trikovima, ne bi li klijente natjerala na plaćanje.

Knjige je počela pisati iz “duboke depresije”, u doba kad je već izašla iz posla s nekretninama, nakon otkaza na Radio Rijeci, u Feral Tribuneu, kad je djeca više nisu trebala, a muž radio po cijele dane. Tako je nastala “Uho, grlo, nož”, kojoj je naslov, posve slučajno, dao njezin kum, Predrag Lucić. Knjiga je postigla silan uspjeh, prevedena na mnoge jezike. Objavili su je u Americi, Francuskoj, Poljskoj, Rusiji, Mađarskoj, Italiji … “Uho” je igralo i na mnogim pozornicama, u Varšavi, Zagrebu, Londonu, Budimpešti, Santa Monici …

Kaže da je u životu pročitala i previše dobrih knjiga da bi o sebi imali visoko mišljenje, svjesna je, govori, da je zabavljačica, a ne “književnica”. Što je najbitnije što su joj donijele te knjige što ih potpisuje? “Nisam osoba koja o sebi ima visoko mišljenje. To je naravno posljedica onoga što su mi učinili roditelji. Osjećaj da ne vrijedim baš mnogo nikad iz mene neće izaći, sad se više i ne trudim istjerati ga. Uspjeh mojih knjiga, posebno činjenica da su te knjige prevedene na mnoge jezike i da se u kazalištima igraju ‘moje’ predstave objektivan je dokaz da vrijedim. Pa kad je tako, onda je najlakše s vremena na vrijeme odglumiti ženu koja o sebi misli da je ‘carica’.” Prvu je knjigu objavila s pedeset i tri.

“Reći ću vam nešto danas totalno neprihvatljivo. Pisanje knjiga nije samo sjedenje kod kuće i pisanje. Ono uključuje davanje intervjua i mnoga putovanja. To ne možeš kad si majka i imaš malu djecu. Slažem se s onom Karen Blixen koja je rekla da se ne može doseći zvijezde gurajući dječja kolica. Ili tako nekako. Starinska sam ženska. Karijera i djeca ne idu skupa. Ne zvučim baš feministički, ali govorim onako kako jest. Iza svake uspješne žene u sjeni crnči nekoliko ‘neuspješnih’ ili neuspješnih. Rekao je Momo Kapor. Djeca su mi uvijek mnogo značila, morala sam stalno biti uz njih, podržavati ih, pratiti, čuvati. To me veselilo. Danas me veseli karijera.”

U Poljskoj su je puno prevodili i izvodili. Kako tumači da tako dobro kotira u konzervativnoj Poljskoj, vole li je baš zato što sve što govori zvuči kao odlična opozicija poljskoj vlasti, tamo pomahnitalom konzervativizmu i nacionalizmu?

“O poljskom ‘pomahnitalom konzervatizmu i nacionalizmu’ možda bi trebao govoriti netko tko ne pripada hrvatskom narodu. Mi smo toliko mahniti i konzervativni da bi nam bilo bolje pokušati se promijeniti nego analizirati tuđe ludilo.”

“U usporedbi s Hrvatskom, Poljska je jedinica za slobodu”, tvrdi Rudan u autobiografiji. Pitam da to prokomentira. “Teško je to komentirati, jer sam na tu temu jako subjektivna. U Poljsku odlazim mnogo godina, to je prekrasna zemlja, tamo sam čitana, hvaljena, mažena i pažena. Drame uprizorene prema mojim knjigama igraju se pred punim gledalištima, nitko se ne čudi ni mojim temama ni mom “jeziku punom vulgarnosti”. Poljakinje su žene kojima se divim jer svoj život ne vezuju uz muškarca.

Same su sebi dovoljne. Bore se protiv Crkve, protiv zabrane abortusa, poljska su kazališta uvijek puna, ljudi čitaju. Oni s kojima se ja družim misle sve najgore o svojim političarima na vlasti. Mi ne znamo mnogo ni o Poljskoj ni o Poljacima. Imaju bolje zdravstvo, školstvo, njihovo društvo nije ovako korumpirano kako je to naše. Hrvati su bahati. Često na netu naletim na odvratne šale na račun poljskih turista bez kojih hrvatskog turizma ne bi bilo. I o tome šutimo. Mislim da na svijetu nema naroda koji toliko voli Hrvatsku koliko Poljaci. Kad sam tamo ulažem nadljudske napore da im ne razbijem iluzije.”

Za sebe kaže da je površna, da su joj uvijek bili važniji dojmovi negoli činjenice. Je li platila ceh tome?

“Ja sam kao i svatko živ milijun puta platila ceh na sve moguće teme. Nisam savršena ni previše pametna ni jako obrazovana, neznalica sam širokoga spektra. Netko mi grijehe moje oprašta, drugi ih pamte, ja sam prema sebi blaga. Volim sebe onakvu kakva jesam, osoba opsjednuta dojmom. O činjenicama neka brinu suci.”

Supruga broj dva zaprosila je 1994. U njega je, piše, i danas – zaljubljena. Kako joj polazi za rukom sve te godine u sebi njegovati zaljubljenost? “Odgovorit ću vam na pitanje pa demantirati sebe? Ne, ljubav između moga muža i mene nikad nije bio odnos na kome smo on i ja krvavo ‘radili’. Mi se jednostavno već trideset godina volimo. Bez napora. Naša ljubav nikad nije imala ni ‘uspona’ ni ‘padova’. Mi smo dvoje ljudi koje se našlo i koje samo smrt može rastaviti. Blago nama.”

Hrabri ljudi

Kaže da pati od treme, da je u velikom nemiru, recimo, pred televizijske nastupe. Gledajući je drčnu, mnogima to ne bi palo na pamet.

Doživljava li sebe hrabrom? “Mislim da ne postoje ‘hrabri ljudi’. Čovjek se ili rodi kao borac ili kao kukavica. Ta mu činjenica koja vjerojatno nikad nije dokazana, to je samo moja teorija, obilježava život. Društvo ti ono što imaš u sebi ne može ubiti. Bar ja u to vjerujem. Nisam hrabra, stalno se borim za nekakvu ‘pravdu’ jer je taj poriv jači od mene. Da mogu birati, ne bi ga bilo. Naporna sam sebi i drugima. TV kamere me užasavaju. Čak mi je i direktan prijenos trke štakora podnošljiviji. Možda sam tašta. Pred kamerom ništa ne možeš sakriti, ni ružnoću, ni nesigurnost ni glupost. Srećom, zaista sam odlična glumica. Skupim snagu, odglumim ledenu kraljicu, a onda se maknem od svjetla pa povraćam.”

Čega se u životu, općenito, najviše pribojava?

“Stara sam, bojim se umiranja na rate. Namjeravam se ubiti kad budem čula da imam neizlječivu bolest, ali ima toliko teških bolesti koje te bez pripreme vežu za krevet. Djeca te neće ubiti, ni partner. Da, najviše se bojim ležanja u krevetu i bespomoćnog čekanja na smrt.”

U Feralu je dobila otkaz zbog teksta o Vesni Pusić. S TV Nove su je skinuli zbog satire o holokaustu. Sad je – blogerica. Je li to, konačno, prostor slobode? Ima više od 220.000 pratitelja, milijune pregleda. Je li joj se dogodilo da sad tamo, makar i jednom – cenzurirate samu sebe? “Blog sam započela pisati na nagovor sina. Blog je moja najveća radost, ako govorim o pisanju. Sve ti može biti tema, urednika nigdje na vidiku, u svakom trenutku možeš sjesti za komp i mlatiti po tipkovnici. Nema roka. Danima pišeš svaki dan, onda napraviš pauzu od tjedan dana, kad si inspiriran napišeš dva teksta dnevno.

Ne možete zamisliti koliko uživam kad na ekranu osvane moj novi tekst. Za neke, zaista samo za neke, mislim da su fenomenalni. Pa brojim lajkove, pa čitam komentare. Moji čitatelji i ja vrlo rijetko reagiramo na isti način. Ono za što bih ja stavila ruku u vatru pročita tisuću ljudi, ono što je meni banalan tekst na opću temu trideset tisuća ljudi. Srećom, pišem uvijek i oduvijek samo za sebe pa me nečitanost ne pogađa, a ogromna čitanost me ne čini euforičnom. Gušt je u pisanju, ne u odjecima. Priznajem, ogromna čitanost moga bloga strahovito godi mojoj sujeti. Kad me već pitate o cenzuri… Nikad ne pišem o svom intimnom životu. Tekstovi jesu napisani u ich formi, ali junaci mojih tekstova nisu ja. Moj privatni život je meni svet. Ni moji najbliži prijatelji o njemu ne znaju ništa.” Dodaje i da jezik njezinih knjiga nije i njezin vokabular.

“Privatno ne psujem, to znaju svi koji me poznaju. Ne podnosim psovanje, za postupke i vokabular mojih junakinja i junaka ne odgovaram. Ništa ja njima ne stavljam u usta, ja sam samo zapisničarka. Pisci i pisačice će razumjeti o čemu govorim.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 18:07