Zašto se u Zagrebu ne postavljaju kameni spoticanja

Grad Rijeka je nedavno, kao jedini u Hrvatskoj, postavio nekoliko stolpersteina, “kamena spoticanja”. Napravili su to bez velike buke, grad je podržao želje obitelji i u asfalt su, pred zgradama u kojima su živjeli Židovi, ugrađene pločice s imenima osoba koje su odande odvedene u logore.

Obilježili su ih na isti način kao što se to radi u Berlinu i brojnim europskim gradovima postavljanjem mesinganih pločica ispred zgrada iz kojih su Židovi odvedeni. Rijeka je do tada imala dvije mesingane pločice veličine 10 x 10 centimetara, postavljene u znak sjećanja na par Židova koji je iz Rijeke odveden u Auschwitz. Riječ je o Giannetti i Eugenieju Lipschitz, koji su iz današnje ulice Ante Starčevića, tada Via Mameli 5, odvedeni u ožujku 1944. u nacistički logor u kojem su ubijeni.

Njihov je unuk, Alberto Heimler, danas talijanski profesor prava koji živi u Rimu, htio da se takve pločice postave u Rijeci. “Postavljanje takvih pločica je kao povratak kući onih koji su bili ubijeni”, napisao je svojedobno Heimler njemačkom umjetniku Gunteru Demnigu. Njegov je djed uoči Drugog svjetskog rata poslao dva sina u Palestinu, ali je sam ostao u Rijeci dok je Heimlerova majka preživjela preselivši u Firencu gdje se i udala.

Demnig je umjetnik čija je ideja o postavljanju takvih pločica koje bi podsjećale na ljude odvedene iz svojih domova kao žrtve Holokausta realizirana diljem Europe. Prve su postavljene 1992. godine, a do danas ih ima nešto više od 70 tisuća u oko 700 gradova u Europi. Svaka pločica počinje tekstom “Ovdje je živio…”, “Ovdje je podučavao…”, “Ovdje je radio…” ili na sličan način. Svaka se pločica, “kamen spoticanja”, izrađuje ručno.

Budući da su žrtve ubijane sistematski, gotovo industrijskom brzinom, autor projekta nije htio da se i pločice njima u spomen izrađuju metodom koja bi mogla podsjetiti na to da su nacističke žrtve bile osobe bez identiteta. Tome nasuprot, želi podsjetiti na to židovsko učenje prema kojemu čovjek nije zaboravljen onoliko dugo koliko postoji sjećanje na njegovo ime.

Tea Cimaš / CROPIX

Stradanja Srba

Povjesničar Tvrtko Jakovina kaže da bi te pločice bile osobito vidljive u centru Zagreba, ali da Zagreb i Hrvatska imaju veliki problem s takvim obilježavanjem. Misli na Srbe stradale tijekom NDH. Te žrtve isto treba obilježiti.

– Nijemcima je u tom smislu lakše, njihove žrtve su Židovi, a mi moramo obilježiti i stradanja Srba – kaže Jakovina. – U isto vrijeme nismo u stanju organizirati ekskurzije za djecu da vide što je to bio Jasenovac. Dobar bi početak bio da se u kurikulum uvede objašnjenje što je to Jasenovac, da tamo odvedemo djecu i odande počnemo – kaže Jakovina. Ivo Goldstein, povjesničar koji je napisao knjigu “Holokaust u Zagrebu”, smatra da bi za obilježavanje stanova i zgrada iz kojih su protjerani Židovi tijekom ustaškog režima bilo potrebno nekoliko stotina pločica u centru Zagreba jer misli da bi bilo dovoljno staviti pločice uime cijele obitelji.

– Zagreb je tada bio neka vrst laboratorija u kojem su izvođene najgroznije stvari – kaže Goldstein, dodajući da ne postoji točan popis adresa s kojih su protjerivani Židovi. To tek treba utvrditi u arhivima. Povjesničar Goran Hutinec smatra da ideja nije ostaviti sjećanje na poznate osobe koje su stradale nego na one čiji životi nisu bili toliko poznati i ističe baš primjer Rijeke kao jedinog grada u Hrvatskoj koji ima nekoliko pločica. Svi ističu kako bi, uz postavljanje znamenja o koje bi se ljudi “spoticali”, iako su pločice u razini asfalta i ne vire iz tla, i time podsjetili da su neki živi ljudi izvedeni iz svojih domova i ubijeni tijekom ustaškog režima, trebalo obilježiti i Srbe koji su bili žrtve ustaškog režima. Povjesničar Filip Škiljan se bavio i tim žrtvama i ustanovio da je u srpnju 1941. godine odvedeno više od dvije tisuće Srba iz Zagreba.

Kada bi se i u Zagrebu postavljale pločice, tada bi dobar dio centra bio prekriven imenima ljudi koji su odvedeni iz zgrada. – To ne dolazi u obzir – kaže Julija Koš, predsjednica Židovskog informacijsko-obrazovnog centra Hatikva i predsjednica hrvatsko-izraelskog društva. – U Hrvatskoj samo Rijeka može postaviti pločice u tlo, ali Zagreb to još ne može podnijeti. Kada bi u Zagrebu bile postavljene bilo kakve pločice, bilo kakav znamen na tlu, on ne bi izdržao noć, a da ne bude devastiran, umazan uljem ili vandaliziran na neki drugi način – smatra Julija Koš. Smatra da u ovom trenutku svako obilježje mora biti postavljeno dovoljno visoko kako ne bi bilo lako dostupno napadima i podsjeća na ploče koje se postavljaju na pročelja zgrada.

Tim se pločama podsjeća na ljude koji su spasili druge, kao što je to činio švedski diplomat Raoul Wallenberg. – U Đorđićevoj je živjela žena koja je spasila dva dječaka, izvukla ih je iz transporta – govori. Kaže i kako su dvije časne sestre u Dalmaciji spašavale ljude, ali i da lokalne crkvene institucije ne surađuju, kao da im nije stalo do ljudi koji su bili hrabri. Šute, ignoriraju. Isto onako kako i Hrvatska, a Zagreb sada pokazuje i na koji način se mogu ignorirati žrtve koje treba komemorirati. Kao obitelj Kokić iz Ilice 7, Božić iz Gajeve 2a, Milinov s Trga bana Jelačića broj 4, Resanović iz Draškovićeve 29, Žarković iz Boškovićeve 12 i tisuće drugih. Samo početkom srpnja 1941. godine, 2166 Srba.

To su neke od žrtava koje Zagreb ne obilježava, iako je prije svega nekoliko dana odlučeno da će komemorirati žrtve Holokausta spomenikom u neposrednoj blizini Glavnog kolodvora.

Dalibor Stošić, akademski kipar i arhitekt Krešimir Rogina, autori su projekta koji je pobijedio na natječaju, a bit će realiziran kao veliki zid dimenzija 12 x 24 metra, sačinjen od 300 kofera u znak sjećanja na Židove diljem Europe koji su odvedeni u logore. Koferi pritom simboliziraju ono što je protjeranim Židovima bilo dopušteno da ponesu sa sobom. Neposredno pred ukrcaj u vagone bi im se govorilo da ostave kofere i da će im biti kasnije dostavljeni. To se nikad ne bi dogodilo. Umjesto toga bi ih ubili.

Krivi su neki drugi

Zamjenica gradonačelnika Bandića, koji je predložio spomenik, Jelena Pavičić Vukičević je komentirajući prigovore na nedavnu odluku Grada da postavi veliki spomenik svim žrtvama Holokausta rekla da će Zagreb žrtvama NDH odati počast u okviru budućeg Muzeja tolerancije.

– Nije riječ o relativiziranju, ali ovakav spomenik kakav će biti postavljen pored Kolodvora govori o stradanju Židova negdje drugdje, za što su krivi neki drugi. No, pritom se ne spominje grozna činjenica da je na prostoru NDH uništeno 80 do 90 posto židovske zajednice koja je tada postojala na tlu Hrvatske i da su to učinili Hrvati koji su bili pripadnici NDH. Time se zamagljuje istina o NDH – kaže povjesničar Hrvoje Klasić.

Sličnog je stava i Julija Koš. – Ljudi u životu gube kofere, oni sami po sebi ne govore mnogo, ali nisu koferi problem – govori o spomeniku koji će se postaviti, a kojemu ima veliku zamjerku. – Zašto spomenik ne može izdržati da na njemu piše da su te ljude ubijali i ustaše, u Hrvatskoj? – jasno ističe veliki nedostatak spomenika koji će Zagreb postaviti. Glasajući u skupštini, zastupnica Rada Borić je obrazlažući zašto neće podržati prijedlog gradonačelnika Bandića o postavljanju ovakvog spomenika kazala kako je riječ o naizgled velikoj gesti, ali se, ustvari, izbjegavanjem komemoriranja zagrebačkih ili hrvatskih Židova, čemu treba pribrojiti i izbjegavanje komemoriranja ubijenih Srba, Roma i Hrvata, te ljude čini nevidljivima.

U pismu Julije Koš koji je zastupnica Borić citirala na sjednici navedeno je kako je riječ o sramotnom i licemjernom činu, čak “s pozicije moći rugalačkim prikrivanjem povijesne istine o zločinima ustaške vlasti 1941. - 1945. u NDH”. “Hrvatska se treba prvo suočiti s potpunom istinom o svojoj prošlosti, a ne zamagljivati je skrivajući se iza nacista i drugih počinitelja Holokausta, jer to je zapravo jasan motiv ovoga kompromisa s podizanjem spomenika koji zamagljuje istinu”, citirala je Borić. Da, imat ćemo spomenik, kao što kaže Klasić, za ljude ubijene negdje drugdje, koje su ubili neki drugi. To stvarno nije teško.