ZAŠTO TREĆA OPCIJA HRVATE NE ZANIMA? Otkako je pao socijalizam, na prostoru od Baltika do Soče, samo Hrvati i Albanci biraju da ih vode dvije stranke

Iako se trenutno može samo nagađati koja će stranka predvoditi buduću Vladu nakon skorašnjih parlamentarnih izbora, već sada je neupitno da će to biti Hrvatska demokratska zajednica ili Socijaldemokratska partija Hrvatske. Još nekakve ambicije pokazuje Domovinski pokret Miroslava Škore, ali, realno, šanse da ovaj desničar pobijedi su nikakve. Ukratko, baš kao i svaki put od prvih višestranačkih izbora 1990., Hrvatsku će voditi HDZ ili SDP.

Zbog toga je Hrvatska, uz Albaniju, jedina demokratska postkomunistička država, u kojoj se u posljednja tri desetljeća nisu pojavile stranke koje bi razbile ustaljeni duopol. Bilo je pokušaja - od Laburista i Živog zida do Mosta - ali sve spomenute alternative bi se ugasile nedugo nakon početnog uspjeha i, zapravo, nikada nisu ozbiljno ugrozile pozicije SDP-a i HDZ-a.

Na prošlim parlamentarnim izborima, HDZ-u je pripao 61 mandat, Narodnoj koaliciji koju je vodio SDP 54, a Mostu trinaest. Godinu dana ranije, HDZ-ova koalicije je osvojila 59, SDP-ova 56, a Most 19 mandata, dok je 2011. bila godina trijumfa lijevog centra, pa je Kukuriku koalicija (SDP i partneri) uzela 80, a HDZ samo 47 mandata.

Istina, u 90-ima nije bilo tako. HDZ je 1992. uzeo čak 85 mandata, dok je SDP spao na tri (plus nekoliko manjinskih zastupnika), da bi se 1995. razlika smanjila na omjer 75 prema 10. Devedesete su pripale HDZ-u, ali 3. siječnja 2000., uslijedio je “revival” socijaldemokrata, kada je savez Ivica Račan-Dražen Budiša osvojio 71 mandat, a posttuđmanovski HDZ svega 46. Ali, HSLS se ubrzo raspao, i SDP je ostao definitivno sam na lijevo-liberalnom krilu hrvatske političke scene, baš kao što HDZ neprikosnoveno zauzima prostor desnije od centra.

Sve samo ne promjene

Hrvati ne biraju promjene za razliku od Čeha, Poljaka, Estonaca, Slovenaca ili Slovaka. Ispada kao da je Hrvatska stabilna demokracija, poput Velike Britanije, gdje se duže od stoljeća na vlasti smjenjuju torijevci i laburisti.

Više je razloga za ovakvu situaciju, pojasnit će sociolog Dragan Bagić. Stabilnost stranačkih sustava se obično u znanosti objašnjava teorijom društveni rascjepa. Ona pretpostavlja da se stranke formiraju temeljem dubokih podjela u društvima, a do značajnije promjene strukture stranačkog sustava dolazi kada dođe do promjena u linijama društvenih rascjepa, odnosno kada se društva počnu dijeliti po nekim novim kriterijima, koji nisu bili važni do tada.

“Dugoročna stabilnost stranačkog sustava, barem kada su u pitanju dva ključna aktera, bi se onda mogla objasniti stabilnošću pitanja po kojem je društvo podijeljeno. Razna sociološka i politološka istraživanja to upravo i potvrđuju. Hrvatsko društvo danas je podijeljeno po sličnim pitanjima po kakvim je bilo podijeljeno i 1990.

Tome treba pridodati i činjenicu da je HDZ zapravo sidrišna stranka u Hrvatskoj. Sve se vrti oko HDZ-a. HDZ ima izrazito stabilnu bazu i podršku birača, što je dijelom posljedica duboke identifikacije s politikom stranke iz ranih 1990-ih, a s druge strane široke klijentističke mreže koju je ta stranka izgradila u posljednjih 30 godina. Stabilan HDZ drži stabilnim i ostatak političke sfere”, misli Bagić.

U Estoniji je nakon sloma komunizma na vlast došla koalicija Domovinska unija, koju su sačinjavale stranke desnog centra, no već dva desetljeća vladu vode liberalna Reformska stranka i socijaldemokratska Stranka centra, koja je prošle godine sklopila postizbornu koaliciju s krajnjom desnom partijom EKRE.

U Litvi su se na vlasti smjenjivali laburisti, konzervativci, socijaldemokrati, a prije četiri godine najviše glasova osvojio je Savez zelenih i seljaka. I u Latviji su se u protekla tri desetljeća smjenjivale različite političke opcije, da bi na izborima 2018., najveći broj glasova osvojila proruska stranka Centar harmonije.

Skoro dva desetljeća dvije vodeće stranke u Češkoj bile su Građanska demokratska stranka (desni centar) i socijaldemokrati iz ČSSD-a. Onda je milijarder Andrej Babiš, 2011. osnovao stranku ANO (Akcija nezadovoljnih građana) i - naposljetku došao na vlast. Babiševa stranka je razbila dotadašnji duopol, iako je dokazano kako je njezin osnivač, koji je sada češki premijer, nekada surađivao s komunističkim tajnim službama, a u novije vrijeme, bio osumnjičen da je za svoje firme, iz fondova Europske unije drpio 17 milijuna eura.

Na izborima koji su krajem veljače održani u Slovačkoj pobijedila je oporbena stranka desnog centra OlaNO (Obični ljudi i nezavisne ličnosti) Igora Matoviča čime je smijenjena ljevičarska stranka SMER koja je bila na vlasti od 2006. godine. Igor Matovič je poduzetnik koji je ranije bio član i kandidat stranke Sloboda i Solidarnost (SaS), iz koje je isključen 2010., da bi godinu dana kasnije osnovao stranku OlaNO.

Najjača stranka u Bugarskoj je desnocentristički GERB, koji je osnovan tek 2006., a vodi ga Bojko Borisov, nekadašnji tjelohranitelj komunističkog vođe Todora Živkova, a potom i cara Simeona II. Rumunji su prvih godina nakon pada Ceausescuovog režima, birali bivše komuniste, da bi tek 1996. uslijedila smjena vlasti. Kasnije su se na vlast smjenjivale razne stranke, a posljednji su liberali (PNL) premijera Ludovica Orbana, čija manjinska vlada je srušena u veljači.

Mađarska je smatrana primjerom uspješne tranzicije još od 1990., kada je nakon izbora na vlast došao Mađarski demokratski forum. Sve je funkcioniralo do 2006., kada su laži i korupcijski skandali uništili socijaldemokrate i od tada Viktor Orbán preuzima vlast u državi. I u Poljskoj su dvije najjače stranke - Pravo i pravednost (PiS) te Građanska platforma - osnovane tek u ovom tisućljeću. Premda su u počecima bile ideološki slične, sada se izrazito razlikuju: PiS pod Jaroslawom Kaczynskim je izrazito desno, dok je Građanska platforma koju vodi Donald Tusk, konzervativno-liberalnog usmjerenja.

Pitanje bez odgovora

I u hrvatskom susjedstvu su bili (pa i još su) na vlasti relativno nedavno osnovane stranke. U Sloveniji je to donedavno bila stranka premijera Marjana Šareca, čiji prethodnik je bio Miro Cerar, koji je šest tjedana prije izbora 2014., formirao Stranku Mire Cerara (SMC) i - pobijedio pa postao premijer. Pritom je naslijedio Alenku Bratušek iz Pozitivne Slovenije, koju je nedugo prije ustanovio ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković.

Napokon i Srpska napredna stranka, koja pod Aleksandrom Vučićem ima svu vlast u Srbiji je relativno mlada politička partija. Nastala je nakon što su se 2008., Tomislav Nikolić i Vučić posvađali sa svojim uzorom Vojislavom Šešeljom, napustili radikale i osnovali SNS, koji je od 2012. na vlasti.

Otkako je pao socijalizam, na prostoru od Baltika do Soče, samo Hrvati i Albanci puna tri desetljeća izabiru da ih vode dvije suprotstavljene stranke, a već sada je očito da će tako ostati i poslije 5. srpnja.

Goran Čular, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, precizira kako je to, u prvom redu, pokazatelj stabilnosti stranačkog sustava, što možemo vrednovati pozitivno ili negativno. “Osobno smatram kako je stabilnost stranačkog sustava važan element za funkcioniranje demokracije, prema tome vrednujem pozitivno to što se dešava u Hrvatskoj ili Albaniji.

U Hrvatskoj nema onoga što se dešava, recimo u Sloveniji, u kojoj su donedavno u nekoliko ciklusa na vlasti bile stranke koje su nastale par mjeseci prije izbora. Ili u Poljskoj, gdje je nakon 2000-e došlo do ogromnih političkih promjena pa već dugo se na vlasti mijenjaju PiS i Građanska fronta, a jedni i drugi su desnica”, kazat će Čular.

Međutim, što je tako specifično za Hrvatsku, da birači, za razliku od glasača u desetak ostalih postkomunističkih država, ovdje ne vide neku treću opciju?

Nitko još nije pronašao siguran odgovor na ova pitanja, smatra Čular, i podsjeća na teoriju, koja je prisutna još od devedesetih. Prema toj teoriji, hrvatski stranački sustav jako je povezan s ideološkim podjelama koje se vuku iz povijesti, a dvije najjače stranke su nastale tako što su vrlo rano svoje birače mobilizirale na tim pitanjima. Spomenuta mobilizacija je stvorila identitete tih stranaka, u prvom redu HDZ-a i SDP-a, koje ostaju sinonimi za jednu posebnu poziciju, ma koliko u međuvremenu mijenjali svoje predsjednike i političke programe.

“Dovoljno je pogledati HDZ: Plenković je nešto sasvim drugo od Tomislava Karamarka, koji je bio potpuno drukčiji nego Ivo Sanader, a on se jako razlikovao od Franje Tuđmana. Ali cijelo to vrijeme se podrazumijeva kako je HDZ stranka koja se zalaže za Hrvate i Hrvatsku, bez obzira na to tko je u tom trenutku čelni čovjek. To pokazuje kako dan-danas funkcioniraju ideološki identiteti koje su političke stranke preuzele još 90-ih. Birači, bez da čitaju stranačke programe, točno znaju što je SDP, a što HDZ, i to dovodi do toga da je stranački sustav razmjerno stabilan”, podsjetio je Goran Čular.

U takvoj situaciji novim strankama je vrlo teško prodrijeti u prostor koji drže HDZ i SDP. Čular će slikovito objasniti kako se birači vode filozofijom nogometnih navijača, koji navijaju za Dinamo ili Hajduk. Kao što navijač ne prestaje navijati, iako njegova momčad ne igra dobro, tako ni najveći broj birača dvije najjače stranke u Hrvatskoj, nema namjeru glasati za preostale alternative.

“Bez obzira na to što prema Ustavu, svi imaju pravo osvojiti vlast, empirijsko iskustvo pokazuje da to mogu jedino HDZ i SDP. Uostalom, nekidan se i Miroslav Škoro sprdao kako će njegova lista osvojiti 76 mandata i formirati Vladu, jer i on shvaća da je to nemoguće, i da može biti sretan bude li imao deset ili petnaest zastupnika.”