Nabokov, kojemu smo prošle godine obilježili 30. godišnjicu smrti, jedno je od najvažnijih književnika dvadesetog stoljeća: engleski je naučio usred Rusije, od dadilje, na imanju nedaleko od Petrograda gdje je odrastao kao kraljević, da bi nakon Oktobarske revolucije životario na rubu gladi u Berlinu i pisao svoje prve romane na ruskom. Slijedi bijeg u Ameriku, gdje predaje književnost i nastavlja pisati, ali na engleskom, te nagla, golema slava s “Lolitom”. Sredovječni profesor postaje hit sezone, te do kraja života sa suprugom Verom živi u švicarskom hotelu.
Tankoćutni pedofil
Laura je briljantno djelo, najjači koncentrat očeve kreativnosti
Dmitrij Nabokov
Njegov Humbert-Humbert, pedofil zavodnik Lolite, svakako je najpoznatiji iz Nabokovljeve galerije luđaka. Humbert je ipak šarmantniji od ostalih, stoga ne čudi što ga je u novoj filmskoj verziji utjelovio Jeremy Irons. Teško je zamisliti tko bi glumio luđaka iz “Očaja”, ili profesora ubojicu pedofila iz “Blijede vatre”, djela u kojem se intenzivira piščev interes za sablasti i onostrano. I ovo je priča koja se bavi onostranim.
Neposredno prije smrti Nabokov se strasno bavio svojim posljednjim romanom, po imenu “The Original of Laura” (“Laurin izvornik”). Običnom olovkom napisao je stotinu i trideset kartica. No, nije ga stigao dovršiti. Na samrti je zamolio sina Dmitrija, opernog pjevača, prevoditelja i urednika mnogih njegovih djela, da taj roman nipošto ne objavi. Da ga uništi. Perfekcionist koji je vodio brigu o svakom zarezu smatrao je “Lauru”, bez obzira na pedesetak čitanja, tek grubom skicom. Tako je roman velikog pisca završio u švicarskom sefu, a za njega je znalo samo dvoje ljudi - Dmitrij i Vera.
Spaliti ili ne?
Roman nije spaljen, premda je genij baš to tražio. Takve se samrtničke želje često javljaju u pisaca, a nekada se tiču čitavih opusa - kao što je bio slučaj s Kafkom. Ni Vergilije nije blaže sebi presudio. Gogolj, o kojem je Nabokov pisao i predavao, imao je nešto protiv posthumnog objavljivanja drugog dijela “Mrtvih duša”. Onome tko umire lakše je nego onome tko ostaje: treba li poštovati želju pokojnika? Ili brojnih poklonika?
Vera je umrla 1991., bez odluke o “Lauri”. Ovog proljeća, Dmitrij je počeo razmišljati da je objavi . Pojavile su se brojne rasprave: neki su se strasno zauzeli za objavljivanje posljednjeg romana, no bilo je i protivnika koji su smatrali da treba poštovati posljednju želju pisca. Jer - majstor valjda zna!
Mnogi su se stručnjaci Nabokova zatekli u nebranom grožđu, jer nikada nisu ni čuli za taj rukopis, premda se spominje u opsežnoj biografiji Briana Boyda, najsuptilnijeg proučavatelja Nabokova. Neki su proljetos izjavljivali da se radi o dijelu kraćeg romana, nalik “Čarobnjaku”, napisanom u ruskoj fazi u Berlinu, te da postoji svega tridesetak, četrdesetak kartica rukopisa. Sam Nabokov spominje “Laurin izvornik” u pismu iz listopada 1976. (osam mjeseci prije smrti) “... nedovršeni rukopis romana koji sam počeo pisati prije bolesti i sasvim ga dovršio u glavi: mora da sam ga pročitao pedesetak puta, a kako sam padao u delirij, činilo mi se da ga čitam pred malenom, prosanjanom publikom u nekom ograđenom vrtu. Moja se publika sastojala iz paunova, golubova, mojih odavno mrtvih roditelja, dva čempresa, nekoliko mladih medicinskih sestara...”. Zbog napada kašlja i slabe ruke, piše Nabokov, djelo nije tako savršeno, ali to će postati u rukama “inteligentnih čitatelja, kad se objavi”. Iz ovog je pisma očito da Nabokov još ne priželjkuje uništenje romana. Potom, na samrti, pisac će odjednom zatražiti da se Laura baci u vatru.
Dmitrij Nabokov posljednjih je trideset godina proveo u nezahvalnom procjepu. Jednom je prigodom izjavio da je “Laura” “... briljantno djelo, najjači koncentrat očeve kreativnosti, čije je objavljivanje, zbog nedovršenosti, on strogo zabranio”. Potom su krenula nagađanja o čemu se tu radi: urednik “Nabokovljevih studija”, profesor na Davidson Collegeu Zoran Kuzmanovich (naš čovjek na terenu), kojem je navodno Dmitrij pročitao djeliće romana, smatra da je u “Lauri” riječ o “starenju, ali i o trajnosti nečije životne ljubavi”, čime bi se “Laura” tematski pridružila “Adi”, ali i “Loliti”, gdje Humbert-Humbert ostaje trajno opsjednut svojom mladićkom ljubavi, Anabelom.
Pisac i njegova sekta
Možda je “Laura” nadahnuta već spomenutim “Čarobnjakom”, kratkim ruskim romanom iz 1939., kojeg će tek nakon Nabokovljeve smrti Dmitrij prevesti i objaviti na engleskom. Još prije nekoliko godina, Dmitrij je skupljao snagu da uništi očev rukopis. O tome je napisao pisamce nekom Nabokovljevu obožavatelju, što je mnoge njegove sljedbenike (pravi pisac uvijek za sobom ostavi sektu) bacilo u očaj.
Dmitrij je bio razapet između posljednje očeve želje i gomile gladnih literata koji su ginuli za još jednim komadićem Vladimira Nabokova, ma kako nesavršen on bio. No, tu je i pismo Vladimira Nabokova u kojem on sanjari o tome kako čita “Lauru” pred biranom publikom u ograđenom vrtu. I spominje njezino objavljivanje.
Donedavno, Dmitrij je razmišljao o tome da smjesti rukopis u neku biblioteku, muzej, ili fundaciju, gdje bi ga strogo probrani krug ljudi mogao uživati. S druge strane, mislio je i o uništavanju. Naposljetku, poslušan sin odlučio se oduprijeti ocu: u predgovoru knjige koja je pred tiskom, i to vjerojatno u izdanju uglednog Knopfa, on piše kako jednom davno, nezadovoljni Nabokov pukim slučajem nije bacio “Lolitu” (a tada još nije bilo kopija koje se čuvaju u kompjutoru, dapače, “Lolita” je pisana na moru sitnih papirića, u ne baš urednom slijedu).
Sudbina te knjige, kaže Dmitrij, nadahnula ga je da spasi i podjednako savršenu, premda ne sasvim dovršenu “Lauru”. I tako će se nebrušeni književni dragulj vrlo skoro naći u rukama čitatelja. A Nabokovu preostaje samo da ljut posjećuje svog sina u snovima, te miče zavjesama i plahtama u znak protesta.
Za kraj, evo što su urednici napisali o radnji tog romana koji je čekao 30 godina na objavljivanje: riječ je o lijepoj, mladoj i promiskuitetnoj Flori Lanskaji, koja je pozirala kao Laura (valjda, Petrarkina) nekom slikaru, udanoj za poznatog, korpulentnog znanstvenika, neurologa Philipa Wildea, a kako njihov brak postaje nesretniji, Florina prisutnost uz Philipa sve je nestvarnija, on se povlači sve dublje u vlastita istraživanja, u kojima pokuša samom sebi dokazati da njegov duh i tijelo i tako više ne postoje. I tu je kraj života i romana, kao i rasprave o sudbini Laure.
Milana Vuković Runjić
Tankoćutni pedofil
Laura je briljantno djelo, najjači koncentrat očeve kreativnosti
Dmitrij Nabokov
Neposredno prije smrti Nabokov se strasno bavio svojim posljednjim romanom, po imenu “The Original of Laura” (“Laurin izvornik”). Običnom olovkom napisao je stotinu i trideset kartica. No, nije ga stigao dovršiti. Na samrti je zamolio sina Dmitrija, opernog pjevača, prevoditelja i urednika mnogih njegovih djela, da taj roman nipošto ne objavi. Da ga uništi. Perfekcionist koji je vodio brigu o svakom zarezu smatrao je “Lauru”, bez obzira na pedesetak čitanja, tek grubom skicom. Tako je roman velikog pisca završio u švicarskom sefu, a za njega je znalo samo dvoje ljudi - Dmitrij i Vera.
Spaliti ili ne?
Roman nije spaljen, premda je genij baš to tražio. Takve se samrtničke želje često javljaju u pisaca, a nekada se tiču čitavih opusa - kao što je bio slučaj s Kafkom. Ni Vergilije nije blaže sebi presudio. Gogolj, o kojem je Nabokov pisao i predavao, imao je nešto protiv posthumnog objavljivanja drugog dijela “Mrtvih duša”. Onome tko umire lakše je nego onome tko ostaje: treba li poštovati želju pokojnika? Ili brojnih poklonika?
Vera je umrla 1991., bez odluke o “Lauri”. Ovog proljeća, Dmitrij je počeo razmišljati da je objavi . Pojavile su se brojne rasprave: neki su se strasno zauzeli za objavljivanje posljednjeg romana, no bilo je i protivnika koji su smatrali da treba poštovati posljednju želju pisca. Jer - majstor valjda zna!
Mnogi su se stručnjaci Nabokova zatekli u nebranom grožđu, jer nikada nisu ni čuli za taj rukopis, premda se spominje u opsežnoj biografiji Briana Boyda, najsuptilnijeg proučavatelja Nabokova. Neki su proljetos izjavljivali da se radi o dijelu kraćeg romana, nalik “Čarobnjaku”, napisanom u ruskoj fazi u Berlinu, te da postoji svega tridesetak, četrdesetak kartica rukopisa. Sam Nabokov spominje “Laurin izvornik” u pismu iz listopada 1976. (osam mjeseci prije smrti) “... nedovršeni rukopis romana koji sam počeo pisati prije bolesti i sasvim ga dovršio u glavi: mora da sam ga pročitao pedesetak puta, a kako sam padao u delirij, činilo mi se da ga čitam pred malenom, prosanjanom publikom u nekom ograđenom vrtu. Moja se publika sastojala iz paunova, golubova, mojih odavno mrtvih roditelja, dva čempresa, nekoliko mladih medicinskih sestara...”. Zbog napada kašlja i slabe ruke, piše Nabokov, djelo nije tako savršeno, ali to će postati u rukama “inteligentnih čitatelja, kad se objavi”. Iz ovog je pisma očito da Nabokov još ne priželjkuje uništenje romana. Potom, na samrti, pisac će odjednom zatražiti da se Laura baci u vatru.
|
Dmitrij Nabokov posljednjih je trideset godina proveo u nezahvalnom procjepu. Jednom je prigodom izjavio da je “Laura” “... briljantno djelo, najjači koncentrat očeve kreativnosti, čije je objavljivanje, zbog nedovršenosti, on strogo zabranio”. Potom su krenula nagađanja o čemu se tu radi: urednik “Nabokovljevih studija”, profesor na Davidson Collegeu Zoran Kuzmanovich (naš čovjek na terenu), kojem je navodno Dmitrij pročitao djeliće romana, smatra da je u “Lauri” riječ o “starenju, ali i o trajnosti nečije životne ljubavi”, čime bi se “Laura” tematski pridružila “Adi”, ali i “Loliti”, gdje Humbert-Humbert ostaje trajno opsjednut svojom mladićkom ljubavi, Anabelom.
Pisac i njegova sekta
Možda je “Laura” nadahnuta već spomenutim “Čarobnjakom”, kratkim ruskim romanom iz 1939., kojeg će tek nakon Nabokovljeve smrti Dmitrij prevesti i objaviti na engleskom. Još prije nekoliko godina, Dmitrij je skupljao snagu da uništi očev rukopis. O tome je napisao pisamce nekom Nabokovljevu obožavatelju, što je mnoge njegove sljedbenike (pravi pisac uvijek za sobom ostavi sektu) bacilo u očaj.
Dmitrij je bio razapet između posljednje očeve želje i gomile gladnih literata koji su ginuli za još jednim komadićem Vladimira Nabokova, ma kako nesavršen on bio. No, tu je i pismo Vladimira Nabokova u kojem on sanjari o tome kako čita “Lauru” pred biranom publikom u ograđenom vrtu. I spominje njezino objavljivanje.
Donedavno, Dmitrij je razmišljao o tome da smjesti rukopis u neku biblioteku, muzej, ili fundaciju, gdje bi ga strogo probrani krug ljudi mogao uživati. S druge strane, mislio je i o uništavanju. Naposljetku, poslušan sin odlučio se oduprijeti ocu: u predgovoru knjige koja je pred tiskom, i to vjerojatno u izdanju uglednog Knopfa, on piše kako jednom davno, nezadovoljni Nabokov pukim slučajem nije bacio “Lolitu” (a tada još nije bilo kopija koje se čuvaju u kompjutoru, dapače, “Lolita” je pisana na moru sitnih papirića, u ne baš urednom slijedu).
Sudbina te knjige, kaže Dmitrij, nadahnula ga je da spasi i podjednako savršenu, premda ne sasvim dovršenu “Lauru”. I tako će se nebrušeni književni dragulj vrlo skoro naći u rukama čitatelja. A Nabokovu preostaje samo da ljut posjećuje svog sina u snovima, te miče zavjesama i plahtama u znak protesta.
Za kraj, evo što su urednici napisali o radnji tog romana koji je čekao 30 godina na objavljivanje: riječ je o lijepoj, mladoj i promiskuitetnoj Flori Lanskaji, koja je pozirala kao Laura (valjda, Petrarkina) nekom slikaru, udanoj za poznatog, korpulentnog znanstvenika, neurologa Philipa Wildea, a kako njihov brak postaje nesretniji, Florina prisutnost uz Philipa sve je nestvarnija, on se povlači sve dublje u vlastita istraživanja, u kojima pokuša samom sebi dokazati da njegov duh i tijelo i tako više ne postoje. I tu je kraj života i romana, kao i rasprave o sudbini Laure.
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....