Srebrna krila za mene nisu bila samo moj bend, nego i stil života. Može se reći da smo mi osamdesetih godina zapravo živjeli naša srebrna krila - kaže Vlado Kalember, osnivač nekad megapopularnog benda s kojim će nakon dvadesetjednogodišnje stanke 21. ožujka nastupiti na stadionu u bugarskom gradu Kjustendilu. Grupa se ponovno okupila zahvaljujući tamošnjem gradonačelniku Petru Paunovu, koji je prije tridesetak godina prisustvovao njihovu koncertu u Sofiji, pa je upravo Srebrna krila odabrao da ove godine nastupe na Dan grada.
Kalember najavljuje da bugarski koncert neće biti jedini, nego će, obećava, bend održati još koncerata, od čega će jedan biti i u Zagrebu.
Vođa grupe, osnovane 1978. godine, koja je do Kalemberova odlaska 1987. izbacila stotine hitova poput “Lili”, “Sanjar lutalica” ili “Ja nisam kockar”, prisjetio se najznačajnijih trenutaka u povijesti prve prave tinejdžerske pop-grupe na prostorima bivše države, čiji je prvi singl “Ana” prodana u više od 100.000 primjeraka.
Kako ste se osjećali kada ste čuli da Bugari žele da se Srebrna krila ponovno okupe?
- Teško je reći. Sve je išlo preko našeg prvog menadžera Vladimira Mihaljeka Mihe. Ima tu neke simbolike, jer s Mihom smo počeli prije trideset godina. Uglavnom, Mihu i gradonačelnika Kjustendila spojili su ljudi s televizijske postaje Balkanika, a mi smo pozitivno odgovorili na njihov poziv. Nema tu velike mudrosti. Većina bivših članova Srebrnih krila i dalje je vezana za glazbu, a u duši smo definitivno svi ostali glazbenici koji vole nastupati.
Tko će sve svirati na stadionu?
- Dado Jelavić, Slavko Pintarić Pišta i ja. Nažalost, u Bugarsku neće ići Adi Karaselimović, a vjerojatno nam se zbog poslova na HTV-u neće moći pridružiti ni Duško Mandić. Ovaj poziv iznenadio je sve nas, posložili smo se kako smo uspjeli.
Na tamošnjem će stadionu biti 30.000 ljudi. Kada ste posljednji put nastupali pred toliko obožavatelja?
- Nije to bilo toliko davno. S grupom 4 asa svirao sam po trgovima diljem zemlje. Kad je o obožavateljima riječ, mogu reći: ‘Samo naprijed’. Na estradi postoji pravilo koje kaže da je lakše raditi s mnogo ljudi, jer je tada i pljesak jači.
Kada ste zadnji put s Krilima nastupili u Bugarskoj?
- Godine1983. Imali smo 45 velikih koncerata po nogometnim stadionima i na svakom je bilo više od 20.000 ljudi. Na jednom od tih koncerata bina je bila postavljena na jednoj tribini, a publika je bila na preostale tri, pa se međusobno nismo dobro ni vidjeli. Taj smo nastup završili tako da smo trčali po stadionu i mahali publici. Dok smo mi tako trčali i mahali, popustila je ograda tribine, a prema nama je krenuo stampedo od par tisuća ljudi. Vidjevši ih, prestrašili smo se i pobjegli u garderobu.
Vi ste jedan od prvih bendova s ovih prostora na čijim su koncertima djevojke na pozornice bacale grudnjake. Kako ćete se snaći ako vam neka Bugarka za tjedan dana baci svoje donje rublje na binu?
- Ne brinite se, snalažljivi smo mi dečki. A pošto su Bugari u Europi, pretpostavljam da imaju kvalitetne grudnjake. Pokupit ćemo ih i ponijeti doma.
Vratimo se u 1978., u vrijeme prvih grudnjaka. Kako je došlo do osnivanja grupe?
- Bend sam osnovao ja koji sam sa 22 godine bio najstariji član grupe. U to doba Dado Jelavić i ja nešto smo zajedno svirali i kovali planove o grupi u kojoj ćemo napraviti karijeru. Bilo je to vrijeme disca, Boney M, Bee Gees... Ja sam rekao Dadi da znam zgodnog bubnjara koji dobro svira, Adija, čiju sam sestru Esmu (mamu Lane Jurčević) poznavao iz grada. Četvrti član postao je gitarist Duško Mandić. Do njega smo došli preko Dadina brata koji je hodao s Duškovom sestrom. Bili smo ‘obiteljski’ bend.
Kako ste bendu dali ime Srebrna krila?
- To je već sljedeća faza. Prije toga smo sjeli s pokojnim Đorđem Novkovićem. Došao sam do njega s velikim magnetofonom, na preporuku našeg menadžera Mihe (njemu smo pokucali na vrata i rekli da je on naš najveći menadžer, a mi želimo postati veliki bend), a Đorđe je pjesmu ‘Ana’ slušao dvije minute i onda pritisnuo ‘stop’. Ja sam se u tom trenu smrznuo, a on me pitao tko to pjeva. Kada sam mu rekao da pjevam ja, prognozirao je da ćemo za godinu dana biti najpopularniji bend u zemlji. Pogriješio je, jer smo popularni postali za svega šest mjeseci.
Što se imena tiče, više se i ne sjećam tko je predložio da se nazovemo Srebrna krila.
Zašto srebrna?
- U ta vremena boje su bile moderne u imenu. Bijelo dugme, Bijele strijele, Crvena jabuka, Crveni koralji...
Vaša prva singl-ploča ‘Ana’ postigla je nevjerojatan uspjeh. Koliko vas je to opilo?
- Svakoga opije uspjeh. Naša je sreća što se nismo napili. Bili smo mladi, u cijelu smo priču i krenuli da bismo postali uspješni, tako da zbog nagle popularnosti i nismo bili u šoku koliko bismo možda bili da smo bili stariji.
Jeste li se i naglo obogatili?
- Bogatstvo je relativan pojam. Glazbenici su uvijek imali love. Ali je letvica u posljednjih petnaest godina tako postavljena da ni najpopularniji pjevač danas ne može bogatstvom dosegnuti nekog tajkuna. U doba Krila živjeli smo solidno, no lova nam nije bila primarna. Nama je bilo važno da sviramo i da nas cure vole.
Koliko je u cijeloj priči bio presudan vaš dobar izgled?
- Nije bio nebitan za bendovsku priču. Djevojke i danas hvale neki bend, a kada ih pitaš zašto, kažu da je bubnjar zgodan. Važno je da se članovi grupe sviđaju ženama, jer one će za sobom dovesti muškarce. Kad je o nas četvorici riječ, bez lažne ću skromnosti reći da smo mi bili oni dečki koji bi u situacijama kada su za ples birale dame i prije Srebrnih krila uvijek bili odabrani.
Kako ste se nosili s obožavateljicama?
- Lako.
Je li vam se ikad dogodilo da prohodate s nekom djevojkom i shvatite da ona doma na zidu svoje sobe drži vaš poster?
- Nikad. Naše najveće obožavateljice bile su curice u dobi oko šesnaest godina. One dvije-tri godine starije nisu trebale lijepiti postere, jer su se s nama družile uživo.
Srebrna krila bila su prepoznatljiva i po vašem napuklom glasu...
- U početnoj varijanti htjeli smo naći drugog pjevača. Par tjedana radili smo s jednim čovjekom, ali se ispostavilo da je problematičan, jer je više od glazbe volio piće. Posljedica toga jest da sam ja stao za mikrofon, što se fino poklopilo s tada aktualnim trendom promuklih glasova na svjetskoj sceni. Sjetite se samo Roda Stewarta, Bonnie Tayler ili grupe Smokie...
Kruži priča da na jednom od vaših prvih predstavljanja, koje se zbilo 1979. godine na koncertu na zagrebačkom Cmroku, iz helikoptera pred publiku niste iskočili vi nego profesionalni padobranci. Je li to točno?
- Kada pričamo o tome, naš menadžer Miha uvijek naglasi da je pametno pustiti da povijest presudi što se zapravo zbilo.
Je li istina da ste u vrijeme vaše najveće popularnosti u Makedoniji imali koncert koji je trajao samo deset minuta?
- Nije deset nego tri. Pred dvoranom je bila masa ljudi, a kada sam organizatore pitao zašto ih ne puste da uđu, rekli su mi da je publika već unutra, dok su ovi vani oni koji nisu uspjeli nabaviti ulaznice, koje su bile rasprodane mjesec dana unaprijed. Onda smo mi izašli na stage, počeli svirati prvu pjesmu, usred koje se raspao kompletan strujni sustav.
U razdoblju djelovanja grupe od 1978. do 1987. godine Srebrna krila nizala su hit za hitom. Kako vam je to uspijevalo?
- Potrefilo nam se da smo radili s najboljim skladateljem, da smo imali najboljeg menadžera i da smo nas četvorica, a poslije petorica (u grupu je 1981. došao pokojni Mustafa Ismailovski Muc), bili dobar spoj.
Zbog čega ste krenuli u solo karijeru?
- Zaključio sam da su Srebrna krila dotad dala svoj maksimum. A, priznajem, učinili smo i neke pogreške. Upali smo u hiperprodukciju. Izdavali smo previše ploča i tako zasitili i publiku i sebe. Ugasili smo se prirodnom smrću. Bili smo bend za sportske dvorane i stadione, a kada ih više nismo mogli napuniti, odlučio sam se za pauzu.
Koja je, osim spolne, najveća razlika u karijeri benda u kojem ste pjevali vi za razliku od vaših nasljednica Lidije Asanović, Vlatke Pokos i Vlatke Grakalić?
- Dogodile su se opće elementarne nepogode na estradi. Potkraj osamdesetih ljude su umjesto glazbe počeli zaokupljati kriza i politika. Estrada je pala u drugi plan. Teško bi bilo danas ponoviti ono što su Srebrna krila napravila u doba svoje najveće slave.
Klara Rožman
Kalember najavljuje da bugarski koncert neće biti jedini, nego će, obećava, bend održati još koncerata, od čega će jedan biti i u Zagrebu.
Vođa grupe, osnovane 1978. godine, koja je do Kalemberova odlaska 1987. izbacila stotine hitova poput “Lili”, “Sanjar lutalica” ili “Ja nisam kockar”, prisjetio se najznačajnijih trenutaka u povijesti prve prave tinejdžerske pop-grupe na prostorima bivše države, čiji je prvi singl “Ana” prodana u više od 100.000 primjeraka.
Kako ste se osjećali kada ste čuli da Bugari žele da se Srebrna krila ponovno okupe?
- Teško je reći. Sve je išlo preko našeg prvog menadžera Vladimira Mihaljeka Mihe. Ima tu neke simbolike, jer s Mihom smo počeli prije trideset godina. Uglavnom, Mihu i gradonačelnika Kjustendila spojili su ljudi s televizijske postaje Balkanika, a mi smo pozitivno odgovorili na njihov poziv. Nema tu velike mudrosti. Većina bivših članova Srebrnih krila i dalje je vezana za glazbu, a u duši smo definitivno svi ostali glazbenici koji vole nastupati.
Tko će sve svirati na stadionu?
- Dado Jelavić, Slavko Pintarić Pišta i ja. Nažalost, u Bugarsku neće ići Adi Karaselimović, a vjerojatno nam se zbog poslova na HTV-u neće moći pridružiti ni Duško Mandić. Ovaj poziv iznenadio je sve nas, posložili smo se kako smo uspjeli.
Na tamošnjem će stadionu biti 30.000 ljudi. Kada ste posljednji put nastupali pred toliko obožavatelja?
- Nije to bilo toliko davno. S grupom 4 asa svirao sam po trgovima diljem zemlje. Kad je o obožavateljima riječ, mogu reći: ‘Samo naprijed’. Na estradi postoji pravilo koje kaže da je lakše raditi s mnogo ljudi, jer je tada i pljesak jači.
Kada ste zadnji put s Krilima nastupili u Bugarskoj?
- Godine1983. Imali smo 45 velikih koncerata po nogometnim stadionima i na svakom je bilo više od 20.000 ljudi. Na jednom od tih koncerata bina je bila postavljena na jednoj tribini, a publika je bila na preostale tri, pa se međusobno nismo dobro ni vidjeli. Taj smo nastup završili tako da smo trčali po stadionu i mahali publici. Dok smo mi tako trčali i mahali, popustila je ograda tribine, a prema nama je krenuo stampedo od par tisuća ljudi. Vidjevši ih, prestrašili smo se i pobjegli u garderobu.
Vi ste jedan od prvih bendova s ovih prostora na čijim su koncertima djevojke na pozornice bacale grudnjake. Kako ćete se snaći ako vam neka Bugarka za tjedan dana baci svoje donje rublje na binu?
- Ne brinite se, snalažljivi smo mi dečki. A pošto su Bugari u Europi, pretpostavljam da imaju kvalitetne grudnjake. Pokupit ćemo ih i ponijeti doma.
Vratimo se u 1978., u vrijeme prvih grudnjaka. Kako je došlo do osnivanja grupe?
- Bend sam osnovao ja koji sam sa 22 godine bio najstariji član grupe. U to doba Dado Jelavić i ja nešto smo zajedno svirali i kovali planove o grupi u kojoj ćemo napraviti karijeru. Bilo je to vrijeme disca, Boney M, Bee Gees... Ja sam rekao Dadi da znam zgodnog bubnjara koji dobro svira, Adija, čiju sam sestru Esmu (mamu Lane Jurčević) poznavao iz grada. Četvrti član postao je gitarist Duško Mandić. Do njega smo došli preko Dadina brata koji je hodao s Duškovom sestrom. Bili smo ‘obiteljski’ bend.
Kako ste bendu dali ime Srebrna krila?
- To je već sljedeća faza. Prije toga smo sjeli s pokojnim Đorđem Novkovićem. Došao sam do njega s velikim magnetofonom, na preporuku našeg menadžera Mihe (njemu smo pokucali na vrata i rekli da je on naš najveći menadžer, a mi želimo postati veliki bend), a Đorđe je pjesmu ‘Ana’ slušao dvije minute i onda pritisnuo ‘stop’. Ja sam se u tom trenu smrznuo, a on me pitao tko to pjeva. Kada sam mu rekao da pjevam ja, prognozirao je da ćemo za godinu dana biti najpopularniji bend u zemlji. Pogriješio je, jer smo popularni postali za svega šest mjeseci.
Što se imena tiče, više se i ne sjećam tko je predložio da se nazovemo Srebrna krila.
Zašto srebrna?
- U ta vremena boje su bile moderne u imenu. Bijelo dugme, Bijele strijele, Crvena jabuka, Crveni koralji...
Vaša prva singl-ploča ‘Ana’ postigla je nevjerojatan uspjeh. Koliko vas je to opilo?
- Svakoga opije uspjeh. Naša je sreća što se nismo napili. Bili smo mladi, u cijelu smo priču i krenuli da bismo postali uspješni, tako da zbog nagle popularnosti i nismo bili u šoku koliko bismo možda bili da smo bili stariji.
Jeste li se i naglo obogatili?
- Bogatstvo je relativan pojam. Glazbenici su uvijek imali love. Ali je letvica u posljednjih petnaest godina tako postavljena da ni najpopularniji pjevač danas ne može bogatstvom dosegnuti nekog tajkuna. U doba Krila živjeli smo solidno, no lova nam nije bila primarna. Nama je bilo važno da sviramo i da nas cure vole.
Koliko je u cijeloj priči bio presudan vaš dobar izgled?
- Nije bio nebitan za bendovsku priču. Djevojke i danas hvale neki bend, a kada ih pitaš zašto, kažu da je bubnjar zgodan. Važno je da se članovi grupe sviđaju ženama, jer one će za sobom dovesti muškarce. Kad je o nas četvorici riječ, bez lažne ću skromnosti reći da smo mi bili oni dečki koji bi u situacijama kada su za ples birale dame i prije Srebrnih krila uvijek bili odabrani.
|
|
Kako ste se nosili s obožavateljicama?
- Lako.
Je li vam se ikad dogodilo da prohodate s nekom djevojkom i shvatite da ona doma na zidu svoje sobe drži vaš poster?
- Nikad. Naše najveće obožavateljice bile su curice u dobi oko šesnaest godina. One dvije-tri godine starije nisu trebale lijepiti postere, jer su se s nama družile uživo.
Srebrna krila bila su prepoznatljiva i po vašem napuklom glasu...
- U početnoj varijanti htjeli smo naći drugog pjevača. Par tjedana radili smo s jednim čovjekom, ali se ispostavilo da je problematičan, jer je više od glazbe volio piće. Posljedica toga jest da sam ja stao za mikrofon, što se fino poklopilo s tada aktualnim trendom promuklih glasova na svjetskoj sceni. Sjetite se samo Roda Stewarta, Bonnie Tayler ili grupe Smokie...
Kruži priča da na jednom od vaših prvih predstavljanja, koje se zbilo 1979. godine na koncertu na zagrebačkom Cmroku, iz helikoptera pred publiku niste iskočili vi nego profesionalni padobranci. Je li to točno?
- Kada pričamo o tome, naš menadžer Miha uvijek naglasi da je pametno pustiti da povijest presudi što se zapravo zbilo.
Je li istina da ste u vrijeme vaše najveće popularnosti u Makedoniji imali koncert koji je trajao samo deset minuta?
- Nije deset nego tri. Pred dvoranom je bila masa ljudi, a kada sam organizatore pitao zašto ih ne puste da uđu, rekli su mi da je publika već unutra, dok su ovi vani oni koji nisu uspjeli nabaviti ulaznice, koje su bile rasprodane mjesec dana unaprijed. Onda smo mi izašli na stage, počeli svirati prvu pjesmu, usred koje se raspao kompletan strujni sustav.
U razdoblju djelovanja grupe od 1978. do 1987. godine Srebrna krila nizala su hit za hitom. Kako vam je to uspijevalo?
- Potrefilo nam se da smo radili s najboljim skladateljem, da smo imali najboljeg menadžera i da smo nas četvorica, a poslije petorica (u grupu je 1981. došao pokojni Mustafa Ismailovski Muc), bili dobar spoj.
Zbog čega ste krenuli u solo karijeru?
- Zaključio sam da su Srebrna krila dotad dala svoj maksimum. A, priznajem, učinili smo i neke pogreške. Upali smo u hiperprodukciju. Izdavali smo previše ploča i tako zasitili i publiku i sebe. Ugasili smo se prirodnom smrću. Bili smo bend za sportske dvorane i stadione, a kada ih više nismo mogli napuniti, odlučio sam se za pauzu.
Koja je, osim spolne, najveća razlika u karijeri benda u kojem ste pjevali vi za razliku od vaših nasljednica Lidije Asanović, Vlatke Pokos i Vlatke Grakalić?
- Dogodile su se opće elementarne nepogode na estradi. Potkraj osamdesetih ljude su umjesto glazbe počeli zaokupljati kriza i politika. Estrada je pala u drugi plan. Teško bi bilo danas ponoviti ono što su Srebrna krila napravila u doba svoje najveće slave.
Klara Rožman
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....