Međunarodna fondacija Forum slavenskih kultura pokrenula je ediciju Sto slavenskih romana čiji je smisao da zemlje potpisnice delegiraju po 10 najboljih romana svog jezika, nastalih nakon pada Berlinskog zida, koji će biti objavljeni u svim zemljama, a i na engleskom. Nadležne hrvatske institucije prave se da taj projekt ne postoji pa Jutarnji nudi jedan subjektivan izbor.
Kada je 29. lipnja 2004. u Ljubljani osnovan Forum slavenskih kultura, i hrvatski je ministar kulture, bez obzira na sve ovdašnje iranske i vizigotske rasne preferencije, stavio svoj potpis na temeljni dokument. Za predsjednicu Foruma tada je izbrana slovenska ministrica kulture, a za prvi veliki projekt, koji bi u cjelini trebao biti realiziran do 2015, postavljena je edicija Sto slavenskih romana.
Izborničke skupine
Svaka zemlja izabrat će deset najboljih romana svoje književnosti, objavljenih nakon pada Berlinskoga zida (događaja kojim, paradoksalno, zamire kulturna suradnja slavenskih naroda), koji bi zatim trebali biti prevedeni na ostale slavenske jezike (naravno, ne na one koji su međusobno razumljivi), te na engleski, i tiskani kod licenciranog izdavača u svakoj od zemalja.
Osim što će publika imati što da čita, ovom će se edicijom postići i širi kulturni i politički učinak: ublažit će se posljedice tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, čija su žrtva svi slavenski narodi, amerikanizacije i anglizacije slavenskih književnosti, gubitka identiteta… Tako su, dakle, mislili prije četiri godine ministri kulture slavenskih zemalja, uključujući i Božu Biškupića, što je većina dnevnih novina tada ispratila s dužnom pažnjom.
U međuvremenu su u većini zemalja formirane izborničke skupine. U rusku su, naprimjer, ušli u Europi najpoznatiji i najmondeniji tamošnji pisci Sorokin, Pelevin, Stogoff i Tatjana Tolstoj. Oni su, kao i Slovenci, Makedonci, Slovaci i Srbi, već odabrali svojih deset romana. U Srbiji, koja je posljednja izbor privela kraju, povela se, po kulturnim dodacima dnevnih novina i najuglednijim političkim tjednicima, rasprava o tome koliko je rečeni izbor reprezentativan i korektan prema nekim starijim piscima klasičnijeg prosedea. Mišljenje o toj temi dali su najugledniji aktivni čitatelji srpske književnosti.
Lanjske mode i oduševljenja
A što se nakon Biškupićevog potpisa iz 2004. dogodilo u Hrvatskoj? Izbornička skupina nije imenovana, niti je određen izdavač koji će voditi projekt. O ediciji Sto slavenskih romana nisu se raspitivali ni vječito agilni čelnici književnih društava, niti su se o njoj baš nešto raspisali literarni modisti i stilisti, niti muške i ženske grupisice iz kulturnih rubrika, koje po sezonama biraju svoje - i to uglavnom romaneskne - favorite. Ediciju je, tko zna zašto, jedini spomenuo vječiti dužnosnik Ministarstva kulture Jadran Antolović, kada je lani, na nekakvoj redovnoj i proceduralnoj konferenciji za novinstvo, izjavio kako je projekt “u zastoju”. Nije rekao gdje je zastalo, niti je to koga zanimalo, iako je malo toga tako zanimljivo kao razlozi ovakvih naših zastoja. Ministarstvu kulture je, kao i svakoj velikoj tvornici politike, malo lijeno baviti se tako pipavim, osjetljivim i u osnovi politički beskorisnim stvarima kao što su hrvatski romani, a ostalima je, bit će, malo neugodno od onoga što bi ovakav izbor mogao pokazati. Svatko tko se ispod njega potpiše posvađat će se s bijesnim čoporom onih koje neće odabrati, te s akademijicom njihovih profesionalnih adlatusa, a na kraju, bogme, i sa samim sobom i s vlastitim lanjskim modama i oduševljenjima. Zato bi većini ovdašnjih javnih čitača hrvatske književnosti bilo najdraže da svih sto slavenskih romana prođu mimo Hrvatske, pa da nakon toga optuže Božu Biškupića da ih nije na vrijeme podsjetio.
Radakovićev bljesak slave
Pad Berlinskoga zida ne predstavlja okruglu godinu, rođenje avangarde u kakvoj ciriškoj kavani, ili nastanak slobodnoga stiha, ali vrijeme u književnosti ipak će se jednom mjeriti od tog događaja. U dvadesetom stoljeću samo je još jedan datum bio tako markantan - 9. svibnja 1945. Ono što se pisalo nakon rata bitno je različito od onoga što se pisalo prije rata, kao što je i ono prije pada komunizma drukčije od onoga poslije. Prvi roman u ovom subjektivnom izboru (a subjektivan je svaki, osim kad biraju idioti čije je stanje objektivno zadato) započet je i dijelom napisan prije nego što je srušen Zid, a objavljen je malo pred rat. “Sjaj epohe” Bore Radakovića (1951) doživio je kratak bljesak slave, pisalo se o njemu i hvalilo ga se po zagrebačkim novinama i književnim časopisima, da bi ga zatim prekrio ratni i poratni mrak. Iz ovog furioznog romana, u kojem vjerojatno ima viškova i nefunkcionalnih dijelova, ali koji se i nakon skoro dvadesetak godina po objavljivanju sjajno drži, nastalo je štošta od onoga što će se devedesetih i nultih godina u Hrvatskoj imenovati kao stvarnosna proza. Radaković je u hrvatsku književnost uveo motiv nogometnih navijača, uličnu brutalnost, gluvarenje, šank kao mjesto kolektivne identifikacije… Ono što je u “Sjaju epohe” bilo važnije, politički i angažirani sloj u priči, koji je najizravnije korespondirao s okolnostima pada komunizma, na domaću prozu, na žalost, nije ostavilo traga. Koliko god ova knjiga svih tih godina bila izvan obzora većine onih koji su nastojali kreirati književnu scenu, i koliko god pisca katkad doživljavali kao svrab ili šugu na zdravome tijelu žive literature, “Sjaj epohe” je nezaobilazan hrvatski prinos ediciji slavenskih romana.
Prešućivanje Pavličića
Pavao Pavličić (1946) kažnjen je što je previše pisao. Činio je to u književnosti koja se vazda ponosila lijenošću svojih klasika, koji su napisali po dvije-tri knjižice prije nego što bi dopali ludnice ili u cvijetu mladosti umrli od tuberkuloze. Osamdesetih, dok još nije uočena ta fatalna Pavličićeva mana, ili dok smo još pisali i čitali na širem prostoru i u oštrijoj konkurenciji, bio je prvorazredna jugoslavenska književna zvijezda, pisac koji je visokoj književnosti otkrio takozvane trivijalne žanrove.
Kao jedan od rijetkih Hrvata dobio je Ninovu nagradu za roman godine (“Večernji akt”, 1981), većina Pavličićevih romana postajali su bestselerima, o njemu su pohvalno pisali najznačajniji kritičari tog vremena, nijedan hrvatski pisac nije u osamdesetima postigao takvu jugoslavensku slavu kao Pavličić… Ali avaj, on je i devedesetih i nultih nastavio pisati istim ritmom (roman godišnje, i to barem), tako da su ga naši prosuditelji najprije prestali čitati, zatim su ga stavili izvan mode, da bi na kraju počeli šuškati kako je Pavličić zapravo slab pisac. Naravno, malo tko je to glasno rekao ili napisao, ali u našoj kulturi je ionako važnije o čemu se šuti od toga o čemu se govori, a o Pavličiću se temeljito našutjelo, čak i tada kad bi se o njemu nešto reklo. Od pada Berlinskoga zida ovaj pisac ispisao je svega i svačega, pa je i romana bilo loših i manje loših (naravno, u kontekstu njegove proze, u kontekstu žive hrvatske književnosti, za većinu Pavličićevih romana bi se moglo reći da su bolji od onoga što se te sezone oglasilo dobrim u Hrvata.). Međutim, barem dva su bila izvanredna: “Kronika provincijskog kazališta” i “Diksilend”. Pritom, “Diksilend” je bio veliki roman, širokoga vremenskog opsega i autorskog zamaha, brižljivo komponiran (što kod Pavličića nije čest slučaj) i dobro napisan, a objavljen književno gladne i gluhe 1995. godine.
Tomićeve top-liste
Ante Tomić (1970) imao je sudbinu sličnu Pavličićevoj. U vrijeme svoje prve knjige priča, koju je objavio kao gotovo posve anoniman novinar Slobodne Dalmacije, dočekan je s kritičarskim talambasima i otvorenim oduševljenjem naprednijega dijela književne javnosti. Nakon toga je previše pisao, glupo vjerujući kako mu je samo to posao. Nakon što je objavio roman “Što je muškarac bez brkova” najprije je zapalio publiku i poharao top-liste, zadobio mahom odlične kritike, i ušao u uži izbor nagrade Jutarnjega lista, u njezinoj prvoj sezoni. Ali tada se dogodilo da je jedan član žirija, inače visoki dužnosnik kulturne administracije ministra Antuna Vujića, zaprijetio demonstrativnim napuštanjem žirija ukoliko Tomić dobije nagradu. I što se dogodilo? Jednoglasnom odlukom nagrađen je drugi autor, a Tomićeva je zvijezda kod kritičara, grupisica i komesara počela tamniti.
“Što je muškarac bez brkova” jedan je od rijetkih doista smiješnih hrvatskih humorističkih romana objavljenih u zadnjih dvadesetak godina. Svijet sela Smiljeva negdje u Zagori o kojem Tomić priča zapravo niti postoji, niti se na njegovu priču reflektira hrvatska stvarnost. Riječ je o eskapističkom romanu, koji iz stvarnosti posuđuje tek pokoju anegdotu ili hiperbolizirani i karikirani karakter nekoga lika, a sve drugo je neka vrsta suvremene bajke, u kojoj nema zlih junaka, ni nesretnih svršetaka. Ako se, ipak, složimo s mišljenjem književne većine da ova lijepa i draga knjiga ne valja ništa, valja reći i to da u posljednjih dvadeset godina u Hrvatskoj nije napisano deset boljih, važnijih i utjecajnijih (na čitateljstvo, ne na pisce), pa joj je svakako mjesto među naših deset za slavenskih sto. Ako se složimo i s kritičarskom opaskom jednoga od književnih fashion gurua kako je Tomićev roman “kuruza”, red je dometnuti da su Jaroslav Hašek, te Iljf i Petrov također pisali da zabave i nasmiju narod. Tomić je žrtva frustracija onih bez dara, i samo to je razlog što će se naći blesani kojima će baš ova knjiga u jednom subjektivnom izboru biti krunski dokaz - subjektivnosti.
Rafinirani Mlakić
Josip Mlakić (1964), inženjer strojarstva iz bosanskoga gradića Uskoplja (tojest Gornjeg Vakufa), kao da nikoga svojom izočnošću ne ugrožava, pa ga zato, uglavnom, i trpe. Roman “Kad magle stanu” tiskan je u Zagrebu 2000. godine u nekoj sporednoj ediciji, kao nusproizvod natječaja za neafirmirane pisce, a ostat će upamćen kao, vjerojatno, najsnažniji bosanski i hrvatski roman s temom rata iz devedesetih. Rafiniran, mudar i visokomoralan (što se u suvremenoj hrvatskoj književnosti doživljava kao irelevantna i neknjiževna kvalifikacija) Mlakićev je tekst važno mjesto ukupne kulturne samoidentifikacije svijeta kojemu autor pripada, a koji je svojim dijelom - i hrvatski. Istina, do kraja ostaje dvojba bi li u izbor deset hrvatskih za sto slavenskih romana, možda, trebao ući roman “Živi i mrtvi”, koji je smireniji, unutar sebe dovršeniji i složenijega obuhvata, no i ova dvojba najprije govori o Mlakićevoj veličini i nezaobilaznosti. Sreća njegova da ga doživljavaju neprisutnim.
Dežulović i Ferić
Za “Chistkind” Borisa Dežulovića (1965) jedan od modnih autoriteta hrvatske književnosti napisao je da se radi o “neočekivanom”, teško prohodnom i “zamršenom” djelu. Kako je riječ o onespokojavajućoj i sumornoj priči, možda je to ono što, kao recimo i Tomićevi humoristički romani, može djelovati neočekivano. A zamršenost se, vjerojatno, tiče mitleuropskoga miljea “Christkinda”, iz kojega se umjesto zaher torte, valcera, visoke kulture i bidermajer ormara i nahtkasli, rađa Adolf Hitler. Lijepa, sjajno zamišljena i napisana knjiga, u kojoj se neutješno uživa i koja predstavlja jedan od vrhova suvremene hrvatske proze.
Zoran Ferić (1961.), srednjoškolski profesor književnosti s namještenjem na zagrebačkome Gornjem gradu, socijalna je suprotnost Josipu Mlakiću. Naime, premda je nazočan tu, u samome središtu metropole svih Hrvata, na samome pragu HAZU, Bookse i Basaričekove 5, njega kao da i nema.
Tom svom umijeću da ne smeta, da ne romori gdje ne treba i da se skloni s puta kad nailazi rulja, Ferić duguje svoj status onoga tko je u žiži žive hrvatske književnosti. Njega godinama spominju među nekolicinom najboljih ili najvažnijih, i to gotovo u pravilu u društvu jednosezonskih i književno bezvrijednih muških i ženskih starleta. Bit će da i ne primijete da je Ferić u svakoj svojoj knjizi izvrstan pisac. Dobar socijalni status, paradoksalno, škodi ugledu njegova književnog teksta. Teško je odlučiti se između romana “Smrt djevojčice sa žigicama” i “Djeca Patrasa”, ali ovaj čitatelj izabire “Djecu Patrasa”, možda zato što djeluju otvorenije i čini se da su lakše napisana. No, kao i u Mlakićevom slučaju, obje knjige zaslužuju mjesto među deset.
Andrić i Drakulić
Svoj “Simurg” Stanko Andrić (1967) piše već barem jedno desetljeće, pa iako je roman na kraju i objavljen, nije izvjesno da je, sa stanovišta svoga pisca, definitivno i dovršen. Ovo neobično remek-djelce kao da je nastalo u nekom drukčijem vremenu i u nekoj većoj, odmornijoj i u duši široj kulturi. Nisu mu posve izvjesni ni njegov romaneskni žanr, a ni tema. “Simurg” nije lako prepričati, a nipošto nije ni teško razumljiv, a ni lišen fabule. Kao da je napisan iz sličnoga duhovnoga stanja iz kojeg je Kiš pisao “Baštu, pepeo”. Andrić je povjesničar, dakle - pisac historiografskih djela, koji se stalno lomi i snebiva prema mogućnosti da se taj posao pomiri s književnim radom. Ono što iz tog snebivanja nastaje velika je književnost.
Pojam i značenje bola opsesivna je književna tema
Slavenke Drakulić (1949.). Na njihovu žalost, kod dobrih pisaca obično postoji korelacija između životnih i književnih opsesija. Nakon što je osamdesetih “Holograme straha” i “Mramornu kožu” pisala u autobiografskom diskursu, sasvim depatetizirajući vlastitu bol, u “Fridi” je puno romantičnije, pa i bolećivije, pisala o velikoj slikarici, čija je bol već odavno postala pop-kulturnom činjenicom, a njezina biografija općim mjestom. Trebalo je i spisateljskog majstorstva i pameti da se uz takve pretpostavke napiše roman. Osim što ga je dobro čitati, knjizi vjeran čovjek se osjeća nekako bolje kada Hrvatsku, i hrvatsku književnost, ljudi u bijelom svijetu doživljavaju kroz Slavenkinu “Fridu”, nego, recimo, kroz naše nogometaše.
Novak i Kovač
Slobodan Novak (1923) napisao je “Pristajanje” nakon duge pauze, tijekom koje je igrao ulogu literarno hiberniranog ili zamrlog klasika hrvatske književnosti. Za ovoga čitatelja riječ je o najboljem Novakovom romanu, premda je neizvjesno koliko je uopće i pročitan, budući da se piščev socijalni svijet stubokom razlikuje od svijeta kojem pripada, i kojega se tiče, njegova književnost. Tako je to s klasicima, a zapravo s velikim piscima malih jezika, kultura i sredina.
Mirko Kovač (1938.) neobičan je slučaj. Uz Pekića, Kiša i Filipa Davida, on je velikan srpske proze. Činjenica da je, možda, i najznačajniji zavičajni hercegovački prozaist, čini ga bosanskim klasikom. Nikada nije negirao, pače i uživao je u njoj, svoju crnogorsku pripadnost. Jedini koji ga dugo nisu htjeli, i tek su mu ove godine dopustili da se malo primakne, carinici su i ovrhovoditelji hrvatske književnosti. Kovaču je, katkad i preko granice vlastitoga dostojanstva, stalo baš do tog pripadanja. “Grad u zrcalu” veliki je roman hrvatskoga književnog genija.
Dragi pisci ponekad baš i nisu dragi ljudi. Ne daj Bože kada bi se jedne noći na našim policama knjige pretvorile u svoje autore, pa kada bi nas, dok još spavamo, zaskočili svi ti ljudi. Našlo bi se među njima ubojica i silovatelja, psihopata, nasilnika, hulja i ukoljica, ali najviše bi bilo onih na koje ne bismo, nakon što ih jednom upoznamo, potrošili ni petnaest minuta svojih života. A na njihove knjige trošili smo dane, mjesece i godine, i trošit ćemo ih opet, bez obzira na to što ćemo u novinama, na stranicama trač rubrika, skandala i vijesti iz politike, s nedvosmislenom pouzdanošću saznati kakvi su to ljudi. Osim što su neusporedivo pametnije od svojih autora, knjige dobrih pisaca su i puno bolje od njih. Lošim piscima dogodi se da budu bolji od svojih knjiga, premda ni to nije često. Rijetki su ljudi koji ne zaslužuju da im kažete da pišu loše knjige, ali oni ipak postoje, i o njima valja voditi računa. Dobre knjige mogu se prevesti sa stranih jezika, pa da budu i dalje dobre, dok dobre ljude nikako ne možete prevesti. Zato o dobrim ljudima koji su loši pisci treba voditi računa.
Čemu ova priča kad svi to znaju? Tomu što, možda, i ne znaju. Pročitajte, recimo, svakoga tjedna onih nekoliko preostalih oaza književne kritike, ili književnokritičke kolumnistike, po našim novinama, ostavite po strani članke posvećene stranim piscima i prijevodima (premda ni njih uvijek), i raspitajte se, ili provjerite na drugim novinskim stranicama, u kakvim su odnosima kritičari i objekti njihove kritike. Reći ćete, mala zemlja, ovdje se svi znaju, i logično je da kritičari poznaju svoje pisce, pa su još i u dobrim odnosima s njima, pogotovu ako su dobri pisci. Jer lošim piscima su se zamjerili pišući negativno o njima. Ali nije baš tako, budući da postoje i oni pisci s kojima kritičari, iz svejedno kojih razloga, nisu privatno dobri, a općenito ih se ne smatra lošim piscima. Kako o takvima pišu i pišu li o njima uopće? To bi valjalo provjeriti, a nakon što provjerite bit će vam jasnije i zašto se u nas zna pisati dobro o knjigama koje su nesumnjivo loše i zašto se stvaraju jednosezonske zvijezde o kojima već sljedeće sezone ružno govore i oni koji su ih stvorili.
Ovaj subjektivni izbor deset hrvatskih romana ima samo jednu pretenziju: da čitatelje novina koje se više bave štiklama nego knjigama podsjeti na neke doista dobre romane. Bliži se ljeto, pa možda ovo može biti preporuka za knjige koje će se čitati na plaži. Svaki od ovih romana može se čitati i na plus četrdeset, ispod nekog suncobrana na Braču ili u Antaliji. Ali postoji u ovoj priči još nešto. Iako je autor ovoga članka, dakle čitatelj koji se izbora poduhvatio, stjecajem okolnosti u prigodi poznavati pisce o čijim knjigama govori, neke osobno, a neke posredno, te iako se među njima nađe i takvih s kojima ne bi dijelio ni stranicu u telefonskom imeniku, niti bi oni s njime - što su, uostalom, i napisali - dijelili istu domovinu, nastavio je vjerovati kako su njihove knjige bolje od njih samih. Toliko su dobre da u Hrvatskoj boljih nema.
Među odabranima ima i knjiga čiji su autori, možda, prijatelji ovog čitatelja. Ali prijateljstvo nikada nije nastajalo zbog njihovoga spisateljskog umijeća, pa tom umijeću prijateljstvo ništa ni ne duguje. A najmanje to da se knjige prijatelja spominju u novinama. Svakom od njih, dakle prijatelja, duguje ispriku ovaj čitatelj kad god u novinama nešto o njegovoj knjizi napiše. Koja je, zapravo, puno veća od isprike koju dugujem akademiku Slobodanu Novaku, jer sam i njegovu knjigu spomenuo među svojih deset.
Duga je lista romana iz zadnja dva desetljeća koji u subjektivnom doživljaju jednog čitatelja zaslužuju mjesto među deset
Teško je povjerovati u vlastiti čitateljski izbor, jer će već sutra, u drukčijem raspoloženju, ili u sljedećim čitanjima, barem tri, ili čak pet, drugih romana ući među deset. Primjerice, ovom je čitatelju neobično važan “Konstantin Bogobojazni” Sime Mraovića (1966.), podnaslovljen kao “manjinski roman”, vjerojatno najpolitičnija, a samim tim i najhrabrija, te od strane književnih poglavica, telala i haramija najvrijeđanija knjiga naše suvremene proze. Uza sve to, riječ je o izvanredno napisanom i ljudski potresnom tekstu. Dalje, “Anastasia” Dalibora Šimprage (1969.) lako bi se našla među deset da nije objavljena prije nepunih godinu dana. Čovjek se upita čita li na jednak način romane od jučer i od prije dvadesetak godina, i je li jednako pošten, premda je uvijek subjektivan, prema onome što je čitao jučer i onome što je pročitao prije pet godina.
Jarak, Brešan, Miloš
Među deset hrvatskih romana mogli bi se naći i “Sol”, “Duša od krumpira” ili “Pustinje”, redom krivo pročitani i podcijenjeni romani Rade Jarka (1968.). Što toliko nije u redu s tim piscem? Previše mu je stalo do onoga što radi, previše grize i nastoji, za ukus sredine u kojoj živi. Jarkove socijalne mane istovremene su vrline iz kojih nastaje njegova literatura. Taj daroviti redovnik žive hrvatske književnosti teško da će ikada imati sreće s ljudima koji je ocjenjuju. Prevelika je njegova vjera u tekst da bi shvatio kako njihovi sudovi imaju malo veze s njegovom vrijednošću.
Mjesto među odabranima našlo bi se, već sljedećeg trenutka, i za “Astaroth” Ive Brešana (1938.), jer ovaj čitatelj ionako ne daje ni pet para za takozvane stručne prigovore na njegov prozni opus, i glupavim smatra prosudbe stručnih povjerenstava i žirija koji su Brešanove romane ostavljali pred pragom svojih “užih izbora”. Našao bi se tu i “Nabukadonozor” Damira Miloša (1954.), roman objavljen iste godine kad i Pavličićev “Diksilend”, a moglo bi se reći i da je imao sličnu sudbinu.
Problem mrtvaje u kojoj boravi živa hrvatska književnost, baruštine u kojoj se neprestano stvara privid kako se ništa ne događa, u tome je što čitatelj, koliko god se trudio, ne može svoj život u književnosti, i s njom, živjeti mimo atmosfere koja mu je zadata. Ako je rečeno, i sto puta ponovljeno da je ovo baruština u kojoj vrijedi tek onih nekoliko sveučilišnih profesora koji su i ustvrdili da u našoj živoj literaturi ne vrijedi ništa osim one dvojice blogera i još trojice formalno nepismenih disleksičara i disgrafičara oskudne pameti, ali koji imaju stvaralačke energije, ako je, dakle, na najvišim razinama kazano da je tako, tada će se svaki čitatelj osjećati pomalo kao punoglavac ili žabac. Ili kao močvarna mušica koja baš i nema načina da upamti koliko je “Nabukadonozor” dobar roman. Nema nikoga da je, jadnu mušicu, na to podsjeti. Roman koji je objavljen prije trinaest godina za našu je književnost već star kao Baščanska ploča.
Fabrio, Pavičić, Ugrešić
Moglo se među deset naći mjesta i za “Triemeron” Nedjeljka Fabrija (1937), “Ovce od gipsa” Jurice Pavičića (1965), “Osmi povjerenik” Renata Baretića (1963), kao i za “Muzej bezuvjetne predaje” ili “Baba Jaga je snijela jaje” Dubravke Ugrešić (1949). Ipak je duga lista hrvatskih romana nakon pada Berlinskoga zida koji u subjektivnom doživljaju jednoga čitatelja zaslužuju mjesto među deset odabranih. A još je duža lista onih koji tako nešto ne zavređuju. Zbog ovih drugih, vjerojatno, nitko ni ne želi birati deset hrvatskih za sto slavenskih romana. Radije ćemo pristati na to da budemo crni Iranci, nego reći da naši jednosezonski laureati i bardovi ne vrijede ništa.
Miljenko Jergović
Kada je 29. lipnja 2004. u Ljubljani osnovan Forum slavenskih kultura, i hrvatski je ministar kulture, bez obzira na sve ovdašnje iranske i vizigotske rasne preferencije, stavio svoj potpis na temeljni dokument. Za predsjednicu Foruma tada je izbrana slovenska ministrica kulture, a za prvi veliki projekt, koji bi u cjelini trebao biti realiziran do 2015, postavljena je edicija Sto slavenskih romana.
Izborničke skupine
Svaka zemlja izabrat će deset najboljih romana svoje književnosti, objavljenih nakon pada Berlinskoga zida (događaja kojim, paradoksalno, zamire kulturna suradnja slavenskih naroda), koji bi zatim trebali biti prevedeni na ostale slavenske jezike (naravno, ne na one koji su međusobno razumljivi), te na engleski, i tiskani kod licenciranog izdavača u svakoj od zemalja.
Osim što će publika imati što da čita, ovom će se edicijom postići i širi kulturni i politički učinak: ublažit će se posljedice tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, čija su žrtva svi slavenski narodi, amerikanizacije i anglizacije slavenskih književnosti, gubitka identiteta… Tako su, dakle, mislili prije četiri godine ministri kulture slavenskih zemalja, uključujući i Božu Biškupića, što je većina dnevnih novina tada ispratila s dužnom pažnjom.
U međuvremenu su u većini zemalja formirane izborničke skupine. U rusku su, naprimjer, ušli u Europi najpoznatiji i najmondeniji tamošnji pisci Sorokin, Pelevin, Stogoff i Tatjana Tolstoj. Oni su, kao i Slovenci, Makedonci, Slovaci i Srbi, već odabrali svojih deset romana. U Srbiji, koja je posljednja izbor privela kraju, povela se, po kulturnim dodacima dnevnih novina i najuglednijim političkim tjednicima, rasprava o tome koliko je rečeni izbor reprezentativan i korektan prema nekim starijim piscima klasičnijeg prosedea. Mišljenje o toj temi dali su najugledniji aktivni čitatelji srpske književnosti.
Lanjske mode i oduševljenja
A što se nakon Biškupićevog potpisa iz 2004. dogodilo u Hrvatskoj? Izbornička skupina nije imenovana, niti je određen izdavač koji će voditi projekt. O ediciji Sto slavenskih romana nisu se raspitivali ni vječito agilni čelnici književnih društava, niti su se o njoj baš nešto raspisali literarni modisti i stilisti, niti muške i ženske grupisice iz kulturnih rubrika, koje po sezonama biraju svoje - i to uglavnom romaneskne - favorite. Ediciju je, tko zna zašto, jedini spomenuo vječiti dužnosnik Ministarstva kulture Jadran Antolović, kada je lani, na nekakvoj redovnoj i proceduralnoj konferenciji za novinstvo, izjavio kako je projekt “u zastoju”. Nije rekao gdje je zastalo, niti je to koga zanimalo, iako je malo toga tako zanimljivo kao razlozi ovakvih naših zastoja. Ministarstvu kulture je, kao i svakoj velikoj tvornici politike, malo lijeno baviti se tako pipavim, osjetljivim i u osnovi politički beskorisnim stvarima kao što su hrvatski romani, a ostalima je, bit će, malo neugodno od onoga što bi ovakav izbor mogao pokazati. Svatko tko se ispod njega potpiše posvađat će se s bijesnim čoporom onih koje neće odabrati, te s akademijicom njihovih profesionalnih adlatusa, a na kraju, bogme, i sa samim sobom i s vlastitim lanjskim modama i oduševljenjima. Zato bi većini ovdašnjih javnih čitača hrvatske književnosti bilo najdraže da svih sto slavenskih romana prođu mimo Hrvatske, pa da nakon toga optuže Božu Biškupića da ih nije na vrijeme podsjetio.
Radakovićev bljesak slave
Pad Berlinskoga zida ne predstavlja okruglu godinu, rođenje avangarde u kakvoj ciriškoj kavani, ili nastanak slobodnoga stiha, ali vrijeme u književnosti ipak će se jednom mjeriti od tog događaja. U dvadesetom stoljeću samo je još jedan datum bio tako markantan - 9. svibnja 1945. Ono što se pisalo nakon rata bitno je različito od onoga što se pisalo prije rata, kao što je i ono prije pada komunizma drukčije od onoga poslije. Prvi roman u ovom subjektivnom izboru (a subjektivan je svaki, osim kad biraju idioti čije je stanje objektivno zadato) započet je i dijelom napisan prije nego što je srušen Zid, a objavljen je malo pred rat. “Sjaj epohe” Bore Radakovića (1951) doživio je kratak bljesak slave, pisalo se o njemu i hvalilo ga se po zagrebačkim novinama i književnim časopisima, da bi ga zatim prekrio ratni i poratni mrak. Iz ovog furioznog romana, u kojem vjerojatno ima viškova i nefunkcionalnih dijelova, ali koji se i nakon skoro dvadesetak godina po objavljivanju sjajno drži, nastalo je štošta od onoga što će se devedesetih i nultih godina u Hrvatskoj imenovati kao stvarnosna proza. Radaković je u hrvatsku književnost uveo motiv nogometnih navijača, uličnu brutalnost, gluvarenje, šank kao mjesto kolektivne identifikacije… Ono što je u “Sjaju epohe” bilo važnije, politički i angažirani sloj u priči, koji je najizravnije korespondirao s okolnostima pada komunizma, na domaću prozu, na žalost, nije ostavilo traga. Koliko god ova knjiga svih tih godina bila izvan obzora većine onih koji su nastojali kreirati književnu scenu, i koliko god pisca katkad doživljavali kao svrab ili šugu na zdravome tijelu žive literature, “Sjaj epohe” je nezaobilazan hrvatski prinos ediciji slavenskih romana.
Prešućivanje Pavličića
Pavao Pavličić (1946) kažnjen je što je previše pisao. Činio je to u književnosti koja se vazda ponosila lijenošću svojih klasika, koji su napisali po dvije-tri knjižice prije nego što bi dopali ludnice ili u cvijetu mladosti umrli od tuberkuloze. Osamdesetih, dok još nije uočena ta fatalna Pavličićeva mana, ili dok smo još pisali i čitali na širem prostoru i u oštrijoj konkurenciji, bio je prvorazredna jugoslavenska književna zvijezda, pisac koji je visokoj književnosti otkrio takozvane trivijalne žanrove.
Kao jedan od rijetkih Hrvata dobio je Ninovu nagradu za roman godine (“Večernji akt”, 1981), većina Pavličićevih romana postajali su bestselerima, o njemu su pohvalno pisali najznačajniji kritičari tog vremena, nijedan hrvatski pisac nije u osamdesetima postigao takvu jugoslavensku slavu kao Pavličić… Ali avaj, on je i devedesetih i nultih nastavio pisati istim ritmom (roman godišnje, i to barem), tako da su ga naši prosuditelji najprije prestali čitati, zatim su ga stavili izvan mode, da bi na kraju počeli šuškati kako je Pavličić zapravo slab pisac. Naravno, malo tko je to glasno rekao ili napisao, ali u našoj kulturi je ionako važnije o čemu se šuti od toga o čemu se govori, a o Pavličiću se temeljito našutjelo, čak i tada kad bi se o njemu nešto reklo. Od pada Berlinskoga zida ovaj pisac ispisao je svega i svačega, pa je i romana bilo loših i manje loših (naravno, u kontekstu njegove proze, u kontekstu žive hrvatske književnosti, za većinu Pavličićevih romana bi se moglo reći da su bolji od onoga što se te sezone oglasilo dobrim u Hrvata.). Međutim, barem dva su bila izvanredna: “Kronika provincijskog kazališta” i “Diksilend”. Pritom, “Diksilend” je bio veliki roman, širokoga vremenskog opsega i autorskog zamaha, brižljivo komponiran (što kod Pavličića nije čest slučaj) i dobro napisan, a objavljen književno gladne i gluhe 1995. godine.
Tomićeve top-liste
Ante Tomić (1970) imao je sudbinu sličnu Pavličićevoj. U vrijeme svoje prve knjige priča, koju je objavio kao gotovo posve anoniman novinar Slobodne Dalmacije, dočekan je s kritičarskim talambasima i otvorenim oduševljenjem naprednijega dijela književne javnosti. Nakon toga je previše pisao, glupo vjerujući kako mu je samo to posao. Nakon što je objavio roman “Što je muškarac bez brkova” najprije je zapalio publiku i poharao top-liste, zadobio mahom odlične kritike, i ušao u uži izbor nagrade Jutarnjega lista, u njezinoj prvoj sezoni. Ali tada se dogodilo da je jedan član žirija, inače visoki dužnosnik kulturne administracije ministra Antuna Vujića, zaprijetio demonstrativnim napuštanjem žirija ukoliko Tomić dobije nagradu. I što se dogodilo? Jednoglasnom odlukom nagrađen je drugi autor, a Tomićeva je zvijezda kod kritičara, grupisica i komesara počela tamniti.
“Što je muškarac bez brkova” jedan je od rijetkih doista smiješnih hrvatskih humorističkih romana objavljenih u zadnjih dvadesetak godina. Svijet sela Smiljeva negdje u Zagori o kojem Tomić priča zapravo niti postoji, niti se na njegovu priču reflektira hrvatska stvarnost. Riječ je o eskapističkom romanu, koji iz stvarnosti posuđuje tek pokoju anegdotu ili hiperbolizirani i karikirani karakter nekoga lika, a sve drugo je neka vrsta suvremene bajke, u kojoj nema zlih junaka, ni nesretnih svršetaka. Ako se, ipak, složimo s mišljenjem književne većine da ova lijepa i draga knjiga ne valja ništa, valja reći i to da u posljednjih dvadeset godina u Hrvatskoj nije napisano deset boljih, važnijih i utjecajnijih (na čitateljstvo, ne na pisce), pa joj je svakako mjesto među naših deset za slavenskih sto. Ako se složimo i s kritičarskom opaskom jednoga od književnih fashion gurua kako je Tomićev roman “kuruza”, red je dometnuti da su Jaroslav Hašek, te Iljf i Petrov također pisali da zabave i nasmiju narod. Tomić je žrtva frustracija onih bez dara, i samo to je razlog što će se naći blesani kojima će baš ova knjiga u jednom subjektivnom izboru biti krunski dokaz - subjektivnosti.
Rafinirani Mlakić
Josip Mlakić (1964), inženjer strojarstva iz bosanskoga gradića Uskoplja (tojest Gornjeg Vakufa), kao da nikoga svojom izočnošću ne ugrožava, pa ga zato, uglavnom, i trpe. Roman “Kad magle stanu” tiskan je u Zagrebu 2000. godine u nekoj sporednoj ediciji, kao nusproizvod natječaja za neafirmirane pisce, a ostat će upamćen kao, vjerojatno, najsnažniji bosanski i hrvatski roman s temom rata iz devedesetih. Rafiniran, mudar i visokomoralan (što se u suvremenoj hrvatskoj književnosti doživljava kao irelevantna i neknjiževna kvalifikacija) Mlakićev je tekst važno mjesto ukupne kulturne samoidentifikacije svijeta kojemu autor pripada, a koji je svojim dijelom - i hrvatski. Istina, do kraja ostaje dvojba bi li u izbor deset hrvatskih za sto slavenskih romana, možda, trebao ući roman “Živi i mrtvi”, koji je smireniji, unutar sebe dovršeniji i složenijega obuhvata, no i ova dvojba najprije govori o Mlakićevoj veličini i nezaobilaznosti. Sreća njegova da ga doživljavaju neprisutnim.
Dežulović i Ferić
Za “Chistkind” Borisa Dežulovića (1965) jedan od modnih autoriteta hrvatske književnosti napisao je da se radi o “neočekivanom”, teško prohodnom i “zamršenom” djelu. Kako je riječ o onespokojavajućoj i sumornoj priči, možda je to ono što, kao recimo i Tomićevi humoristički romani, može djelovati neočekivano. A zamršenost se, vjerojatno, tiče mitleuropskoga miljea “Christkinda”, iz kojega se umjesto zaher torte, valcera, visoke kulture i bidermajer ormara i nahtkasli, rađa Adolf Hitler. Lijepa, sjajno zamišljena i napisana knjiga, u kojoj se neutješno uživa i koja predstavlja jedan od vrhova suvremene hrvatske proze.
Zoran Ferić (1961.), srednjoškolski profesor književnosti s namještenjem na zagrebačkome Gornjem gradu, socijalna je suprotnost Josipu Mlakiću. Naime, premda je nazočan tu, u samome središtu metropole svih Hrvata, na samome pragu HAZU, Bookse i Basaričekove 5, njega kao da i nema.
Tom svom umijeću da ne smeta, da ne romori gdje ne treba i da se skloni s puta kad nailazi rulja, Ferić duguje svoj status onoga tko je u žiži žive hrvatske književnosti. Njega godinama spominju među nekolicinom najboljih ili najvažnijih, i to gotovo u pravilu u društvu jednosezonskih i književno bezvrijednih muških i ženskih starleta. Bit će da i ne primijete da je Ferić u svakoj svojoj knjizi izvrstan pisac. Dobar socijalni status, paradoksalno, škodi ugledu njegova književnog teksta. Teško je odlučiti se između romana “Smrt djevojčice sa žigicama” i “Djeca Patrasa”, ali ovaj čitatelj izabire “Djecu Patrasa”, možda zato što djeluju otvorenije i čini se da su lakše napisana. No, kao i u Mlakićevom slučaju, obje knjige zaslužuju mjesto među deset.
Andrić i Drakulić
Svoj “Simurg” Stanko Andrić (1967) piše već barem jedno desetljeće, pa iako je roman na kraju i objavljen, nije izvjesno da je, sa stanovišta svoga pisca, definitivno i dovršen. Ovo neobično remek-djelce kao da je nastalo u nekom drukčijem vremenu i u nekoj većoj, odmornijoj i u duši široj kulturi. Nisu mu posve izvjesni ni njegov romaneskni žanr, a ni tema. “Simurg” nije lako prepričati, a nipošto nije ni teško razumljiv, a ni lišen fabule. Kao da je napisan iz sličnoga duhovnoga stanja iz kojeg je Kiš pisao “Baštu, pepeo”. Andrić je povjesničar, dakle - pisac historiografskih djela, koji se stalno lomi i snebiva prema mogućnosti da se taj posao pomiri s književnim radom. Ono što iz tog snebivanja nastaje velika je književnost.
Pojam i značenje bola opsesivna je književna tema
Slavenke Drakulić (1949.). Na njihovu žalost, kod dobrih pisaca obično postoji korelacija između životnih i književnih opsesija. Nakon što je osamdesetih “Holograme straha” i “Mramornu kožu” pisala u autobiografskom diskursu, sasvim depatetizirajući vlastitu bol, u “Fridi” je puno romantičnije, pa i bolećivije, pisala o velikoj slikarici, čija je bol već odavno postala pop-kulturnom činjenicom, a njezina biografija općim mjestom. Trebalo je i spisateljskog majstorstva i pameti da se uz takve pretpostavke napiše roman. Osim što ga je dobro čitati, knjizi vjeran čovjek se osjeća nekako bolje kada Hrvatsku, i hrvatsku književnost, ljudi u bijelom svijetu doživljavaju kroz Slavenkinu “Fridu”, nego, recimo, kroz naše nogometaše.
Novak i Kovač
Slobodan Novak (1923) napisao je “Pristajanje” nakon duge pauze, tijekom koje je igrao ulogu literarno hiberniranog ili zamrlog klasika hrvatske književnosti. Za ovoga čitatelja riječ je o najboljem Novakovom romanu, premda je neizvjesno koliko je uopće i pročitan, budući da se piščev socijalni svijet stubokom razlikuje od svijeta kojem pripada, i kojega se tiče, njegova književnost. Tako je to s klasicima, a zapravo s velikim piscima malih jezika, kultura i sredina.
Mirko Kovač (1938.) neobičan je slučaj. Uz Pekića, Kiša i Filipa Davida, on je velikan srpske proze. Činjenica da je, možda, i najznačajniji zavičajni hercegovački prozaist, čini ga bosanskim klasikom. Nikada nije negirao, pače i uživao je u njoj, svoju crnogorsku pripadnost. Jedini koji ga dugo nisu htjeli, i tek su mu ove godine dopustili da se malo primakne, carinici su i ovrhovoditelji hrvatske književnosti. Kovaču je, katkad i preko granice vlastitoga dostojanstva, stalo baš do tog pripadanja. “Grad u zrcalu” veliki je roman hrvatskoga književnog genija.
Dragi pisci ponekad baš i nisu dragi ljudi. Ne daj Bože kada bi se jedne noći na našim policama knjige pretvorile u svoje autore, pa kada bi nas, dok još spavamo, zaskočili svi ti ljudi. Našlo bi se među njima ubojica i silovatelja, psihopata, nasilnika, hulja i ukoljica, ali najviše bi bilo onih na koje ne bismo, nakon što ih jednom upoznamo, potrošili ni petnaest minuta svojih života. A na njihove knjige trošili smo dane, mjesece i godine, i trošit ćemo ih opet, bez obzira na to što ćemo u novinama, na stranicama trač rubrika, skandala i vijesti iz politike, s nedvosmislenom pouzdanošću saznati kakvi su to ljudi. Osim što su neusporedivo pametnije od svojih autora, knjige dobrih pisaca su i puno bolje od njih. Lošim piscima dogodi se da budu bolji od svojih knjiga, premda ni to nije često. Rijetki su ljudi koji ne zaslužuju da im kažete da pišu loše knjige, ali oni ipak postoje, i o njima valja voditi računa. Dobre knjige mogu se prevesti sa stranih jezika, pa da budu i dalje dobre, dok dobre ljude nikako ne možete prevesti. Zato o dobrim ljudima koji su loši pisci treba voditi računa.
Čemu ova priča kad svi to znaju? Tomu što, možda, i ne znaju. Pročitajte, recimo, svakoga tjedna onih nekoliko preostalih oaza književne kritike, ili književnokritičke kolumnistike, po našim novinama, ostavite po strani članke posvećene stranim piscima i prijevodima (premda ni njih uvijek), i raspitajte se, ili provjerite na drugim novinskim stranicama, u kakvim su odnosima kritičari i objekti njihove kritike. Reći ćete, mala zemlja, ovdje se svi znaju, i logično je da kritičari poznaju svoje pisce, pa su još i u dobrim odnosima s njima, pogotovu ako su dobri pisci. Jer lošim piscima su se zamjerili pišući negativno o njima. Ali nije baš tako, budući da postoje i oni pisci s kojima kritičari, iz svejedno kojih razloga, nisu privatno dobri, a općenito ih se ne smatra lošim piscima. Kako o takvima pišu i pišu li o njima uopće? To bi valjalo provjeriti, a nakon što provjerite bit će vam jasnije i zašto se u nas zna pisati dobro o knjigama koje su nesumnjivo loše i zašto se stvaraju jednosezonske zvijezde o kojima već sljedeće sezone ružno govore i oni koji su ih stvorili.
Ovaj subjektivni izbor deset hrvatskih romana ima samo jednu pretenziju: da čitatelje novina koje se više bave štiklama nego knjigama podsjeti na neke doista dobre romane. Bliži se ljeto, pa možda ovo može biti preporuka za knjige koje će se čitati na plaži. Svaki od ovih romana može se čitati i na plus četrdeset, ispod nekog suncobrana na Braču ili u Antaliji. Ali postoji u ovoj priči još nešto. Iako je autor ovoga članka, dakle čitatelj koji se izbora poduhvatio, stjecajem okolnosti u prigodi poznavati pisce o čijim knjigama govori, neke osobno, a neke posredno, te iako se među njima nađe i takvih s kojima ne bi dijelio ni stranicu u telefonskom imeniku, niti bi oni s njime - što su, uostalom, i napisali - dijelili istu domovinu, nastavio je vjerovati kako su njihove knjige bolje od njih samih. Toliko su dobre da u Hrvatskoj boljih nema.
Među odabranima ima i knjiga čiji su autori, možda, prijatelji ovog čitatelja. Ali prijateljstvo nikada nije nastajalo zbog njihovoga spisateljskog umijeća, pa tom umijeću prijateljstvo ništa ni ne duguje. A najmanje to da se knjige prijatelja spominju u novinama. Svakom od njih, dakle prijatelja, duguje ispriku ovaj čitatelj kad god u novinama nešto o njegovoj knjizi napiše. Koja je, zapravo, puno veća od isprike koju dugujem akademiku Slobodanu Novaku, jer sam i njegovu knjigu spomenuo među svojih deset.
|
Dobre knjige su bolje od svojih autora
|
Duga je lista romana iz zadnja dva desetljeća koji u subjektivnom doživljaju jednog čitatelja zaslužuju mjesto među deset
Teško je povjerovati u vlastiti čitateljski izbor, jer će već sutra, u drukčijem raspoloženju, ili u sljedećim čitanjima, barem tri, ili čak pet, drugih romana ući među deset. Primjerice, ovom je čitatelju neobično važan “Konstantin Bogobojazni” Sime Mraovića (1966.), podnaslovljen kao “manjinski roman”, vjerojatno najpolitičnija, a samim tim i najhrabrija, te od strane književnih poglavica, telala i haramija najvrijeđanija knjiga naše suvremene proze. Uza sve to, riječ je o izvanredno napisanom i ljudski potresnom tekstu. Dalje, “Anastasia” Dalibora Šimprage (1969.) lako bi se našla među deset da nije objavljena prije nepunih godinu dana. Čovjek se upita čita li na jednak način romane od jučer i od prije dvadesetak godina, i je li jednako pošten, premda je uvijek subjektivan, prema onome što je čitao jučer i onome što je pročitao prije pet godina.
Jarak, Brešan, Miloš
Među deset hrvatskih romana mogli bi se naći i “Sol”, “Duša od krumpira” ili “Pustinje”, redom krivo pročitani i podcijenjeni romani Rade Jarka (1968.). Što toliko nije u redu s tim piscem? Previše mu je stalo do onoga što radi, previše grize i nastoji, za ukus sredine u kojoj živi. Jarkove socijalne mane istovremene su vrline iz kojih nastaje njegova literatura. Taj daroviti redovnik žive hrvatske književnosti teško da će ikada imati sreće s ljudima koji je ocjenjuju. Prevelika je njegova vjera u tekst da bi shvatio kako njihovi sudovi imaju malo veze s njegovom vrijednošću.
Mjesto među odabranima našlo bi se, već sljedećeg trenutka, i za “Astaroth” Ive Brešana (1938.), jer ovaj čitatelj ionako ne daje ni pet para za takozvane stručne prigovore na njegov prozni opus, i glupavim smatra prosudbe stručnih povjerenstava i žirija koji su Brešanove romane ostavljali pred pragom svojih “užih izbora”. Našao bi se tu i “Nabukadonozor” Damira Miloša (1954.), roman objavljen iste godine kad i Pavličićev “Diksilend”, a moglo bi se reći i da je imao sličnu sudbinu.
Problem mrtvaje u kojoj boravi živa hrvatska književnost, baruštine u kojoj se neprestano stvara privid kako se ništa ne događa, u tome je što čitatelj, koliko god se trudio, ne može svoj život u književnosti, i s njom, živjeti mimo atmosfere koja mu je zadata. Ako je rečeno, i sto puta ponovljeno da je ovo baruština u kojoj vrijedi tek onih nekoliko sveučilišnih profesora koji su i ustvrdili da u našoj živoj literaturi ne vrijedi ništa osim one dvojice blogera i još trojice formalno nepismenih disleksičara i disgrafičara oskudne pameti, ali koji imaju stvaralačke energije, ako je, dakle, na najvišim razinama kazano da je tako, tada će se svaki čitatelj osjećati pomalo kao punoglavac ili žabac. Ili kao močvarna mušica koja baš i nema načina da upamti koliko je “Nabukadonozor” dobar roman. Nema nikoga da je, jadnu mušicu, na to podsjeti. Roman koji je objavljen prije trinaest godina za našu je književnost već star kao Baščanska ploča.
Fabrio, Pavičić, Ugrešić
Moglo se među deset naći mjesta i za “Triemeron” Nedjeljka Fabrija (1937), “Ovce od gipsa” Jurice Pavičića (1965), “Osmi povjerenik” Renata Baretića (1963), kao i za “Muzej bezuvjetne predaje” ili “Baba Jaga je snijela jaje” Dubravke Ugrešić (1949). Ipak je duga lista hrvatskih romana nakon pada Berlinskoga zida koji u subjektivnom doživljaju jednoga čitatelja zaslužuju mjesto među deset odabranih. A još je duža lista onih koji tako nešto ne zavređuju. Zbog ovih drugih, vjerojatno, nitko ni ne želi birati deset hrvatskih za sto slavenskih romana. Radije ćemo pristati na to da budemo crni Iranci, nego reći da naši jednosezonski laureati i bardovi ne vrijede ništa.
|
Nepročitani i prebrzo zaboravljeni romani
|
Miljenko Jergović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....