1943., najvažnija godina u našem i u europskom vijeku

Najvažnija godina u dvadesetom stoljeću nije ni 1918, ni 1945, ni 1989, nego 1943. Te godine je Europa postala ovo što danas jest, u isto vrijeme začet je naš lokalni, južnoslavenski kosmos, onakav kakav još uvijek jest, a zao slučaj je htio i da se iste godine zauvijek odredi i moj porodični slučaj. U međuvremenu prošlo je okruglih - ili malo ćoškastih - sedamdeset i pet godina, i mnogi bi se dani u 2018. mogli i trebali svečano obilježiti.

Najprije je 18. siječnja 1943, nakon sedmodnevne operacije pod nazivom Iskra, probijena opsada Lenjingrada. Crvena armija zaposjela je položaje južno od jezera Ladoga, čime je otvoren koridor prema gradu i omogućeno njegovo preživljavanje i dalja obrana. Iako je Lenjingrad bio opsađen od 8. rujna 1941. sve do 14. siječnja sljedeće 1944. godine, operacija Iskra spasila ga je od pada. Tokom opsade umrlo je, najviše od gladi, a tek zatim od ratnih djelovanja, oko 670.000 ljudi.

Obrana Lenjingrada imala je veći simbolički nego praktični značaj za SSSR, ali ono što će se dogoditi za dva tjedna, nekoliko tisuća kilometara jugoistočnije, imat će ne samo golemi praktični značaj, nego će u najvećoj mjeri presuditi ishod Drugoga svjetskog rata: 2. veljače će, nakon pet i pol mjeseci borbe i nesagledivog mora mrtvih (procjene se kreću između 700.000 i 2,000.000 civilnih i vojnih žrtava) potpisom generala Paulusa na aktu predaje završiti bitka za Staljingrad.

Zarobljeno je stotinjak tisuća neprijateljskih vojnika, 91.000 Nijemaca i desetak tisuća njemačkih saveznika, uključujući i vojnike Francove Španjolske, koja je deklarirala neutralnost u Drugom svjetskom ratu, te, naravno, Hrvate iz 369. pojačane pješačke pukovnije. Na Staljingradu je pala i propala ona Europa koja se našla ujedinjena pod Hitlerom, a u ime vrijednosti za koje se on zalagao. Nakon bitke kod Staljingrada Amerika se aktivnije uključuje u rat, stiže pomoć SSSR-u, prestaju kalkulacije oko ishoda rata i oko toga je li mudro sasvim stati na stranu komunista protiv fašista.

Mjesec dana kasnije Nijemci započinju likvidaciju krakovskog geta, ubrzava se plan židovskog istrebljenja, nestaju jedan za drugim geta u istočnoj Europi, 19. travnja izbija ustanak u Varšavskom getu - valjda i najherojskija epizoda Drugoga svjetskog rata - i što je izvjesnije da Nijemci i njihovi saveznici gube rat, to je veća njihova žurba da pobiju što više Židova. Osim u zemljama u kojima vlasti - makar i kvislinške - pružaju otpor - makar i pasivni - ubijanju i odvođenju židovskih susjeda (a te su zemlje Mussolinijeva Italija, Danska, Bugarska, te donekle Madžarska, dok god je admiral Horthy na vlasti), ti ljudi jedini spas mogu naći odlaskom u partizane (u Jugoslaviji) ili priključivanjem lokalnom pokretu otpora.

Tokom zime i proljeća 1943. u Hercegovini i južnoj Bosni Nijemci, uz suradnju talijanskih snaga, te više ustaških i domobranskih zdrugova, i velikih četničkih jedinica iz Like, Bosne, Hercegovine i Crne Gore, započinju trodijelnu operaciju Weiss, čiji je cilj bio da se uništi Titova vojska, čime bi se, nakon poraza kod Staljingrada i u sjevernoj Africi (bitka kod El Alameina, o kojoj je u svojim dnevnicima tako poetično pisao Miroslav Krleža), rasteretilo balkansko bojište i Nijemcima bi bio omogućen spasonosni preraspored snaga.

Operacija Weiss, iliti Četvrta neprijateljska ofenziva, najpoznatija u lokalnoj mitologiji po bitci na Neretvi ili bitci za ranjenike, za Nijemce i njihove već posustale talijanske saveznike okončana je Pirovom pobjedom. Naime, partizanima su nanijeti golemi, skoro fatalni gubici, ali ne samo da se Tito s Vrhovnim štabom provukao kroz ušicu igle, nego je osnovna posljedica bitke bila potpuni vojni slom četničkih snaga i njihov konačni ratni poraz. Nakon Neretve četnici se više neće pojaviti kao realna vojna snaga u Drugome svjetskom ratu.

Ostatak partizanskih snaga, na čelu s Vrhovnim štabom, prelazi u istočnu Bosnu, gdje traju konačni obračuni s četnicima, i gdje će ih, u famoznoj Petoj neprijateljskoj ofenzivi, u ljeto 1943. neprijatelj sustići i opkoliti na Sutjesci. Bila je to operacija Schwartz, u kojoj su Nijemci angažirali 120.000 vojnika, uključujući Talijane, domobrane i Bugare. Koliko im je ova operacija bila važna svjedoči činjenica da su na Sutjesci ratovala čak četiri njemačka generala, a bilo je uključeno i zrakoplovstvo, koje je vodio general Alexander Ler. Partizana, koji su bili opterećeni pokretnom bolnicom, bilo je 22.000. Titove snage našle su se u beznadnoj situaciji i u gotovo neprobojnom obruču, u situaciji težoj nego na Neretvi.

Ovaj put ranjenici nisu spašeni, a proboj je uspio zahvaljujući taktičkom geniju Koče Popovića i samopožrtvovnosti partizanskih jedinica, naročito Druge dalmatinske brigade, koja je samo u jednom danu, braneći položaje na Barama, na koti Ljubin grob, izgubila 600 boraca. Zanimljivo je, poučno i tužno čitati danas imena izginulih dalmatinskih partizana. Čovjek ne može a da se ne zapita što su i na kojoj su strani u Drugom svjetskom ratu i u bitci na Sutjesci bili djedovi njihovih današnjih unuka. Nije više važno što su činjenično i doista bili, nego što njihovi unuci misle da su oni bili. Njihove se tradicije Republika Hrvatska temeljito odrekla, premda spremno baštini učinke njihove konačne pobjede.

U bitci na Sutjesci zbila se još jedna nevolja po četnike, a posredno i po Nijemce i ustaše. Naime, u padobranskom posjetu Vrhovnom štabu tamo se upravo našla saveznička misija predvođena kapetanom Billom Stewartom i oksfordskim profesorom povijesti Williamom Deakinom, te još četvoricom ljudi. Deakin ne samo da je vidio što se okolo zbiva, nego je Churchillu i zapadnim saveznicima krajnje nedvosmisleno prenio tko se i kako u Jugoslaviji jedini bori protiv fašista, što je rezultiralo definitivnim krajem svih britanskih kalkulacija s četnicima Draže Mihailovića, te djelomičnom marginalizacijom jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, i priznanjem Tita i njegovog pokreta. Nakon Sutjeske ne samo da su Titove državotvorne inicijative dobile legitimitet diljem slobodnog svijeta, nego je došao kraj iluzijama o alternativnim rješenjima.

Na Drugom zasjedanju Avnoja, u Jajcu krajem studenog 1943, dogodilo se ono što je, jednim ne baš beznačajnim dijelom, bilo posljedica Deakinove misije i njezinog sretnog tajminga: utemeljena je nova Jugoslavija, što bi, možda, danas bilo životno irelevantno, jer Jugoslavije više nema. Ali tada su, što god tko o tome mislio, definirani suvereniteti i granice država koje su nastale raspadom Jugoslavije. Vrijedi citirati rečenicu iz odluka Avnoja: “Da bi se ostvario princip suverenosti naroda Jugoslavije, da bi Jugoslavija predstavljala istinsku domovinu svih svojih naroda i da nikad više ne bi postala domenom bilo koje hegemonističke klike, Jugoslavija se izgrađuje i izgradit će se na federativnome principu, koji će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.” (Pažljiviji čitatelj primijetit će da nedostaju Muslimani iliti Bošnjaci, ali ne nedostaje Bosna i Hercegovina.) Na ovoj činjenici, i jedino na njoj, te na ustavnim odlukama zasnovanim na njoj, temeljila se 1991. mogućnost međunarodnog priznanja novonastalih nezavisnih i suverenih država.

Nekoliko tjedana i mjeseci ranije, 26. rujna 1943. Narodnooslobodilački odbor za Istru donio je odluku o “priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom”. Osamnaest dana ranije kapitulirala je Italija, što je, pak, bila posljedica savezničkog iskrcavanja na Siciliji i postupnog osvajanja Italije, koje će biti dovršeno 17. kolovoza 1943. To je, pak, bio preduvjet da se 28. studenog 1943, u vrijeme zasjedanja u Jajcu, u Teheranu sastanu Churchill, Staljin i Roosevelt, i da presude sudbinu Europe. Tada je odlučeno da sa savezničkim iskrcavanjem u Francuskoj započne koordinirana sovjetska ofenziva, te konačna bitka za pobjedu. Tada je odlučeno i da se pomogne Titovim partizanima, a prvi je put spomenuto i osnivanje Organizacije ujedinjenih naroda.

Iste 1943, početkom rujna, u Slavoniji je, kao neprijateljski vojnik, iz zasjede ubijen moj stariji ujak Mladen, što je u negativnom smislu odredilo sudbinu obitelji otprilike u onoj mjeri u kojoj su zasjedanja u Jajcu i Teheranu pozitivno odredila sudbinu Balkana, Europe i svijeta. Velike godišnjice, a godišnjica 1943. najveća je i najvažnija, nema smisla slaviti. Slavljenje je kriva riječ. Te 1943. Europa je preživjela, a mi smo dobili još jednu priliku, koju, evo, koristimo i danas. Dalmatinski partizani su na Ljubinom grobu branili i obranili pravo na život i domovinu svojih nerođenih unuka, a moj je ujak kod Donjih Andrijevaca uludo izgubio glavu. Olovo njegove sudbine palo je po nama. Žalim što nisam imao priliku da ga upoznam. Da jesam, mnogo bi toga bilo drukčije. Ali ne želim niti zamišljati kakvo bi strašno mjesto bio ovaj svijet da su pobijedili oni čiju je uniformu nosio.