Ako želimo hrvatsku Inu, treba je oteti političarima, a ne Mađarima

Već treću vladu zaredom Ina ne prestaje biti u epicentru najvećih nacionalnih skandala. Uzrok je tome, prvo, politička korupcija i, drugo, nesposobnost donošenja nacionalnog političkog konsenzusa oko Ine.

To što trenutačno Most “pravednički” sumnjiči HDZ za “nečasne namjere” kad počnu “nepatriotski” govoriti o potrebi nagodbe s MOL-om, nije dokaz da se događa nešto važno. Upravo suprotno. To je dokaz kontinuiteta u kojem hrvatska politika nije sposobna artikulirati nacionalni interes. Podsjetimo kako razina nesloge između osobnog savjetnika i prijatelja bivšeg premijera Milanovića, Siniše Petrovića (pobornika dogovora s MOL-om koji je postavljen za predsjednika NO-a Ine), i ratobornog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka suštinski nije bila puno manja nego razlika u pristupu, recimo, HDZ-ova ministra poduzetništva Darka Horvata i Mostova ministra gospodarstva Tomislava Panenića. Dobro, sada, kad je otkriveno da je supruga potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka bila na platnom spisku MOL-ova lobista Josipa Petrovića, javna je drama, jasno, puno veća zbog bizarnosti same informacije, kao i veće nestabilnosti aktualne vlasti. No, suština je problema, ponovimo, ista: mi se ne znamo dogovoriti što bismo s Inom, pa ne znamo s njom ni upravljati te je, posljedično, jasno zašto smo nesposobni riješiti odnose s Mađarima.

Pri ovome valja naglasiti da si Tomislav Karamarko s obzirom na poziciju šefa HDZ-a i nekadašnjeg saborskog zastupnika nipošto nije smio priuštiti to da njegova supruga obavlja bilo kakve poslove za MOL-ova lobista Josipa Petrovića (i njegova prijatelja) jer je morao znati da će tako upropastiti kredibilitet svojih inače sasvim legitimnih političkih pozicija kad je u pitanu Ina. Nema, naime, ništa loše ako kažete da se mudro dogovoriti s Mađarima jer od dvije arbitraže jednu (onu o plinskom poslovanju) možemo lako izgubiti. Međutim, ako to kažete kao suprug gospođe na platnom spisku MOL-ova lobista, onda prestajete biti državnik koji nam želi uštedjeti nekoliko milijardi kuna.

Bilo kako bilo, postoji krajnje jednostavno rješenje za probleme u Ini i oko nje: s obzirom da je politika uzrok svih problema u Ini i oko nje, politiku i političare treba držati što dalje od Ine, barem onoliko daleko koliko je to moguće ako je država najznačajniji dioničar. Pri tome se pod svaku svaku cijenu treba oduprijeti zovu kreiranja još jedne velike političke strategije za Inu. Dovoljno je tretirati Inu kao najobičniju kompaniju koja mora poslovati sukladno hrvatskoj pravnoj praksi te od nje očekivati određenu razinu rasta prihoda i profitabilnosti. Sve drugo je u osnovi politikantstvo bez dodirnih točaka s uspješnim biznisom koje će voditi u sigurnom pravcu nove političke afere.

Kad smo radili zadnji intervju s premijerom Oreškovićem pitali smo ga, među ostalim, kakve su njegove pozicije prema mađarsko-hrvatskom odnosu u Ini. Orešković nam je ponudio pomalo šaljiv odgovor, ustvrdivši da je on na - hrvatskoj strani. U sređenoj zemlji, onakvoj koja zna brinuti o nacionalnim interesima, takav odgovor bio bi besmislen.

Nažalost, u Hrvatskoj taj odgovor implicira kako, eto, imamo premijera koji je po pitanju nacionalne naftne kompanije na hrvatskoj strani, za razliku od nekih drugih koji su, valjda, na nekoj tuđoj. I ništa više i bolje od toga premijer ne zna reći. Upravo suprotno, Orešković nam je svojim odgovorima otkrio kako zapravo ne znamo što bismo mi točno s Inom jer prvo trebamo donijeti energetsku strategiju i tek onda vidjeti što bismo s njom, tom našom političkom noćnom morom. Pa zar nije bolje, brže, učinkovitije…. zaželjeti da Ina postane uspješna kompanija tako što ćemo je prepustiti menadžerima? Nije li profesionalizacija uz puko inzistiranje na usklađivanju upravljačke strukture s hrvatskom pravnom praksom najbolja vakcina protiv mađarizacije Ine?

Velika politika u Ini i oko nje, velike riječi poput “strategije” koju izriču narodni tribuni, zapravo funkcionira kao hrana za maligne dijelove duge Inine tradicije.

Jadna Ina zapravo nikad nije imala pravo postati normalna, obična kompanija. Kad je 1974. organizirana u SOUR (savez organizacija udruženog rada) sa 13 RO-a (radnih organizacija) i 57 OOUR-a (osnovnih organizacija udruženog rada), barem se nitko nije pretvarao da je to normalno poduzeće s ciljem da zarađuje novac. Ina je bila politička tvorevina pomoću koje su se djelomično realizirali politički, a dijelom ekonomski ciljevi neuspješne planske ekonomije. O tome da je Ina zapravo kompanija na tržištu imali su velikih dvojbi i nakon devedesetih. HDZ (stranka koja je identificirala sebe i državu) tretirala je Inu kao svoju imovinu. Brojni prostori i vozila Ine pretvoreni su u stranačke prostore i stranačka vozila. Još živući direktori Ine iz tog vremena komentiraju te za tržišnu ekonomiju nevjerojatne akcije pomirljivim tonom; govore tek “bila su takva vremena”.

No, za Inu se “takva vremena” nisu puno promijenila. Politikanti raznih sorti nastavili su vjerovati da imaju pravo eksploatirati Inu na potpuno nevjerojatne načine za svoje osobne ili političke probitke. Godine političkog kadroviranja i upravljanja pratili su poslovično katastrofalni poslovni rezulwwtati. Uz takvu politiku u Ini uopće nije čudno da se dogodio prvi sumnjivi dioničarski ugovor s MOL-om u režiji Slavka Linića i Ljube Jurčića.

Logična posljedica prevelikog utjecaja političara bio je još diskutabilniji (da ne kažemo kriminalniji) drugi dioničarski ugovor iz poznate kuhinje masterchefa korporativnog opsjenarstva Damira Polančeca i velikog meštra političke korupcije Ive Sanadera. Bolno se, naravno, prisjećamo i ridikuloznog politikantskog ugovora o plinskom poslovanju s mađarskim MOL-om koji nas na arbitraži može koštati 5-7 milijardi jer ni gospoda koja su ga potpisali ne znaju suvislo objasniti zašto su to učinili.

Posebno valja naglasiti da i oni koji se kunu u dobre namjere jer se deklariraju kao žestoki protivnici Mađara u Ini, ne djeluju baš uvjerljivo kad počnu govoriti o konkretnim planovima jer se, više-manje, svi svode na političko-populističke projekte vrlo mutne isplativosti, kao što je “patriotsko” spašavanje davno propalih rafinerija. Otužan dojam takvih i sličnih prijedloga je da bi poslovni rezultati bili lošiji nego oni koje donosi aktualna uprava s pretežitim utjecajem Mađara ili, kako neki kažu, mađarskih interesa.

Ako želimo hrvatsku Inu, otmimo je političarima, a ne Mađarima.