Algoritam našeg knjižarstva: kako zadržati tuđe novce

Ako je Ivica Todorić dijete hrvatske desnice i ako je Agrokor desni epifenomen, tada je Neven Antičević dijete hrvatske ljevice, najprije one izvaninstitucionalne, kulturne i književne, a onda i institucionalne, čim se našla na vlasti. Iza propasti Agrokora stoje neizbrojive milijarde, novac koji je suštinski veći od svih hrvatskih proračuna za kulturu u posljednjih dvadeset i sedam i sljedećih stotinu godina, dok iza propasti koju su prouzročili Antičević i njegov Algoritam stoji nešto što ni izdaleka nije tako skupo, ali je suštinski nenadoknadivo. Zatvaranje knjižara, ali mnogo više od toga - neshvaćanje onog što se dogodilo, a jednako to ne shvaćaju hrvatski tabloidi, izdavači i knjižari, kao ni aktualna ministrica kulture, kraj je hrvatske pismenosti i hrvatskoga jezika.

Kada je u jesen 2011. ljevica došla na vlast, Zoran Milanović je više iz prezira prema kulturi, nego zato što su mu partneri zaiskali, to ministarstvo prepustio HNS-u. A HNS je, uz ovacije cjelokupne scene, na ministarsko mjesto postavio profesoricu Andreu Zlatar, inače honorarnu urednicu u Algoritmu. Ona je za svoju pomoćnicu u Ministarstvu odabrala Tamaru Perišić, Algoritmovu direktoricu. Antičević je namah postao persona gratissima u Ministarstvu kulture, pa iako je Algoritam, uglavnom, bio izdavač bestselera i šund literature, godinama se znalo da će njemu biti dodijeljen najveći novac iz ministarske blagajne. Ali to je bilo manje važno. Antičeviću je izdavaštvo bilo manje važno. On se razvijao i rastao kao - knjižar.

A evo kakvo je to bilo knjižarstvo: po cijeloj je Hrvatskoj otvarao knjižare, uglavnom na elitnim lokacijama, kao u Dubrovniku, u jednom od najljepših lokala na Stradunu, koje su bile financirane na vrlo originalan način - prisilnim kreditiranjem od onih čiju su robu te knjižare prodavale. Naime, vi biste kao izdavač Algoritmu svoje knjige dali besplatno, a Antičević bi vam obećao - tojest, ugovorno se obvezao - da će vam pedeset posto njihove prodajne cijene uplatiti nakon što knjige proda, dok će drugih pedeset posto zadržati za sebe. To je, valjda, najveći rabat u Svemiru, ali šta ćeš kada ti svi kažu da su Nevenovi troškovi visoki.

Međutim, nakon što bi knjige prodao, novce ne bi uplatio u zakonskih trideset ili šezdeset dana, pa ni u šest mjeseci, godinu… Ili bi plaćao samo onima kojima je morao platiti. A moranje je u hrvatskome knjižarstvu i ekonomiji zanimljiva, ali i vrlo egzaktna kategorija. Mora se platiti onome koga se nema čime ucijeniti.

Oni, pak, kojima Algoritam ne bi platio, mogli su ga tužiti. Njihove bi knjige Antičević tada jednostavno izbacio iz svojih knjižara. Prodajna mjesta bi, dakle, za tužitelje bila izgubljena, a svoje već zarađene novce mogli bi dobiti nakon sudskog procesa koji bi u najboljem slučaju potrajao dvije-tri godine. Zato su rijetki Nevena tužili.

Umjesto toga, mali su izdavači pristajali da im Algoritam prodaje knjige - na što su državi unaprijed uredno plaćali porez - da im ne plaća njihovih pedeset posto od prodaje, da se negdje gomila njihov dug, i da se nadaju kako će on jednoga dalekog dana biti namiren. I doista, Neven bi katkad pokazao milost pa bi im s vremena na vrijeme “prebacio” dio svote. Obično taman onoliko da se ne ugase, da ne crknu. Ostalo je ulagao u “rast”, u razvijanje Algoritma i umnožavanje knjižara po Hrvatskoj, a s knjižarama i mogućnosti da usložnjava svoju specifičnu metodologiju suradnje s izdavačima.

Zašto se izdavači nisu udružili protiv Antičevića i Algoritma? Zdravorazumsko pitanje koje će vam postaviti neupućeni, a takvi su ne samo među novinarima koji pišu o slomu Algoritma, nego i u Ministarstvu kulture. Nisu se udružili zato što izdavača u Hrvatskoj ima dvije vrste. U prvoj su oni koji su istovremeno i knjižari. Dakle, polazište im je kao i u Antičevića. A drukčije im nije ni ishodište: rabat pedeset posto, neplaćanje dobavljačima, rast na tuđoj propasti. To je kao u prirodi, kod nižih životinjskih vrsta, udružuju se oni koji su međusobno slični u metodama preživljavanja. Tako su se Algoritmom - tom lijevom perjanicom - interesno udruživali oni koji su joj bili nalik.

U drugu vrstu spadaju izdavači koji nemaju knjižare. Prije ekonomske krize i prije ministrovanja Andree Zlatar oni su proizvodili manji broj važnih knjiga, bili su manje važni. Ali kada su u godinama krize Algoritam, Profil, Mozaik knjiga, Školska knjiga i V.B.Z. uglavnom prestali izdavati knjige, naročito one važne, na kojima se temelje živa pisana kultura i književnost, ti mali i srednji izdavači bez vlastitih knjižara postali su veliki i važni. Međutim, to su mogli primijetiti samo oni koji čitaju. Oni drugi nisu primijetili ništa. Slom i marginalizacija velikoga nakladništva odvili su se u posljednje dvije godine vladavine lijevih snaga, ali i to je ostalo principijelno neprimijećeno. Ili se, posve krivo i iritantno, pripisivalo nekim globalnim trendovima.

U neka doba Algoritam, Profil i Mozaik knjiga odlučili su objediniti svoja tri knjižarska lanca. Tri velika dužnika i neplatiše, tri velika ucjenjivača hrvatskoga nakladništva odlučili su postati jedno. Ali bio je to samo početak procesa. U nastavku se vlasnik Profila povukao iz cijele priče i partnerima prepustio biznis. A onda se povukla i Mozaik knjiga pa je Antičević sve preuzeo na sebe. Na vrlo suptilan način kapital tvrtke diferenciran je od privatnog kapitala - naravno u korist ovoga drugog. Bogati ljudi povlačili su se iz osiromašenih firmi.

Zašto je Neven Antičević sve ovo prihvatio na sebe? Zato što je računao da će knjižarski kartel koji je sklepao pod sobom biti toliko velik i važan da država neće dopustiti njegovu propast. Iako više nema Andree Zlatar, a i Tamaru Perišić se uhljebilo u veleposlanstvu u Rimu (što je bio jedan od posljednjih poteza lijeve vlasti), računao je da ni desno Ministarstvo kulture neće biti baš tako ludo da dopusti nestanak knjižara iz Hrvatske. U biti, ne treba njemu mnogo: otpis dugova, malo živog novca, osmijeh i lijepa riječ… Sve u svemu, sića u odnosu na Agrokor.

Naravno, ima on podršku kolega iz “struke”, knjižara i izdavača kakav je i sam, pa će se već javiti V.B.Z., Školska knjiga i Znanje, s ponudom da “preuzmu” Algoritmove knjižare i nastave posao. Problem je, međutim, u tome da se ovakav posao nikako ne bi smio nastaviti. Naime, V.B.Z. i Školska knjiga također nisu plaćali dobavljače, a prema onima koje se moglo ucijeniti nisu se ponašali bitno bolje od Algoritma.

Ivica Todorić svojedobno je morao kupiti Tisak da bi spriječio novine da loše pišu o njemu. I to mu je uspjelo. O Todoriću se dvadeset i pet godina toliko i tako ljeposlovilo da je i sad novinarima pomalo neugodno da ružno pišu o njemu. Neven Antičević nije morao kupiti ništa da bi praktično bio tretiran kao Todorić. O njemu se također nije moglo loše pisati. Čak je i sad informacija o zatvaranju Algoritmovih knjižara bila pod svojevrsnim embargom. Četrdeset i osam je sati prošlo od trenutka kada su knjižare zabravljene do probijanja vijesti o tome u javnost.

Antičevića je štitio isti onaj društveni dogovor unutar hrvatske kulturne ljevice koji je prethodno štitio i Andreu Zlatar. Bili su to, i ostali, naša Andrea i naš Neven. Umjesto da se piše i govori o načinu njegova poslovanja, on je bio taj koji je govorio i pisao o onome o čemu je sam htio i što mu se sviđalo. Pa je tako, recimo, godinama ispisivao i u novinama objavljivao futurističke eseje o propasti papirnate knjige i prevlasti one elektronske. Predstavljali su ga kao našeg najuglednijeg i najmoćnijeg nakladnika, kao znalca, maga i proroka, a on je prorokovao u skladu s činjenicom da su mu knjige išle na živce i da se bavio poslom koji nije volio ni razumio, ali koji ga je, eto, dopao zahvaljujući njegovoj genijalnosti.

Njegov način razmišljanja uvijek je bio moderan. Pa je moderan i sad. Neven zna što su i čemu služe spinovi. Pa onda ovih dana izlazi u javnost s ekskluzivnom informacijom o pregovorima s nekakvim američkim kafedžijskim lancem o otvaranju caffe-knjižara širom Hrvatske. Biva, Starbucks samo što nije spasio hrvatsko nakladništvo i knjižarstvo.

Čitamo da je Algoritam bio “perjanica hrvatskog izdavaštva”, a da je zatim nešto “pošlo po zlu”. Nikada nisu bili perjanica i ništa nije pošlo po zlu. Zlo je u tome što se Algoritam hranio i rastao na neplaćanju i zlostavljanju onih kojima je trebao plaćati. Zlo je u tome što je od tog zla stvoren sistem na kojemu je danas zasnovano hrvatsko knjižarstvo. Nije Antičević u tome jedan ni jedinstven, ali je amblematičan: on je to kulturno čedo HNS-a i hrvatske kulturne i književne ljevice, naš mali Todorić koji se prema knjigama ponio neusporedivo gore nego veliki Todorić. Naime, Todorićev lanac Tisak media u posljednjih je nekoliko godina bio spas za zlostavljane nakladnike. Jest, i oni su imali lihvarski rabat, ali su jedini uredno plaćali.

Čitamo i “da nam se svijet činio bližim” u Algoritmovoj knjižari na početku Gajeve, koja se pojavila “iz ruševina i pepela rata”, i bila naš “Zapad na prozorčiću”, baš kao da nije riječ o zagrebačkim devedesetim i dvijetisućitim, kada se uza sve jade i nevolje lako moglo otputovati do Ljubljane, Trsta ili Beča, i kada su se, uza svu besparicu i duhovno siromaštvo, strane knjige bez problema mogle naručivati preko Amazona, nego kao da je riječ o kraju četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, a Neven Antičević je svjetolonoša u općem mraku staljinskoga srednjovjekovlja. Koliki samo trud da se naš čovjek prikaže simpatičnim!

Nije najveći problem šteta, materijalna i civilizacijska, koja se počela stvarati još onoga dana kada je iz duha hrvatske domoljubne desnice rođen Agrokor i kada se na sceni pojavila martirska, šutljiva figura Ivice Todorića, čiji je ćaća robijao pod komunistima ne zato što se zaigrao s novcima, već zato što je bio Hrvat, nego je najveći problem u tome što se o Agrokoru neće razmišljati kao o nečemu što je nastalo iz duha hrvatske domoljubne desnice.

Nije najveći problem šteta, kulturna i civilizacijska, nastala onoga dana kada su se direkcija i duh Algoritma preselili u Runjaninovu dva i u fotelju hrvatskoga ministra kulture, nego je najveći problem u tome što će hrvatska kulturna ljevica, koja je počinjenju štete spremno asistirala, za vlastitu propast i za propast hrvatske pismenosti kriviti i Zlatka Hasanbegovića, i Ninu Obuljen, i sve žive i mrtve, dok će o našim Nevenima i Andreama vazda govoriti s nježnošću i brigom za njihovu dobrobit.