ANTE TOMIĆ 'A onda je Draža Mihailović zamotao čokoladu': Što bi se dogodilo da nismo reagirali brzo i da je neki dječačić zagrizao srpsku čokoladicu

"A onda je Draža Mihailović zamotao čokoladu”, rekao bi na kraju oduševljeni Hrvat. Gledali ste zacijelo reklamu. Kroz prozor kolibe od debala na rubu planinskog pašnjaka izletnik u čudu gleda kako životinje složno rade omiljenu slasticu mališana. Izvorno na francuskom, a kasnije sinkroniziran na bezbrojne jezike, ovaj se šaljivi filmić prikazivao na valjda svim svjetskim televizijama, s posebnim izdanjem samo za hrvatsko tržište. U hrvatskoj verziji izletnik je zalutao na Ravnoj Gori u zapadnoj Srbiji, a umjesto krave, psa i svisca, čokoladu rade četnici, sve s kokardama na šajkačama i uglas pjevajući: “Čiča Dražo, mole te devojke da nam pustiš na odsustvo momke”.

Pop Momčilo Đujić miješa kuhačom, ne mareći da mu pepeo s cigarete na rubu usana pada u lonac s mlijekom i kakao maslacem, nešto dalje Vojislav Šešelj pažljivo izlijeva vrelu smjesu u kalupe, a na kraju proizvodne linije komandant ravnogorskog pokreta lično zamata gotove čokoladne table u srebrenu foliju.

“Gospodine đenerale, oćemo li da napravimo jednu pošiljku specijalno za hrvatsku decu?” pita Šešelj Dražu Mihailovića. “Da im karijesom totalno uništimo mlečne zubiće.”

“Sa pirinčem”, predloži pop Đujić zlokobno. “Te su najgore.”

“Jao! Jao! Koji ste vi gelipteri”, zavrti glavom tobože prijekorno đeneral Draža. “Ajde, može! Čokolada sa pirinčem za male ustaše!”

Sramotnim propustom osiguranja jedna je takva opasna četnička čokolada s rižom u ponedjeljak završila među paketima kojima je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović darivala dubrovačku djecu i samo zahvaljujući budnosti oca stvar nije po zlu završila. Šareni je omot dječačiću istrgnut iz ruku u zadnjem trenutku, već kad je bio na rubu smrti. Da je siročić slučajno razmotao i halapljivo zagrizao, sad bi možda nepomičan i studen ležao u malom bijelom sanduku pod betonskom pločom, a čitava bi zemlja neutješno ridala za nejakom žrtvom velikosrpske agresije.

Takva zapanjujuća i sumanuta politička vjerovanja žive među Hrvatima, da gotovo pozavidite onima koji će povjerovati kako čokolade rade životinje. Jer, zaista, oni koji će ozbiljno uzeti priču da je krava kuhala kakao maslac i ljupki svizac zamotao čokoladu duševno su nesumnjivo zdraviji, sto puta normalniji od onih što divlje histeriziraju zbog činjenice da je predsjednica Grabar Kitarović djeci podijelila nekakve srpske slatkiše. Val bijesa koji je prošao Hrvatskom zbog jedne čokolade s rižom iz pogona subotičkog Pionira, a onda i predsjedničino skrušeno priznanje da je pogriješila, meni djeluju upravo halucinogeno. “Majko Božja, čime se vi to drogirate!?” šapnuo sam sam za sebe preneraženo, čitajući o ovome bizarnom slučaju.

Ima trenutaka kad pomislim da bismo svi mi, koliko god nas ima, svih četiri i pol milijuna stanovnika ove neobične zemlje, morali svako jutro izaći ispred kuća, poslušno se postrojiti i izbeljiti, a onda da prođe jedna debela bolničarka u bijelom ogrtaču i svakome na jezik spusti po jedan ljubičasti antipsihotik.

Mislim, stvarno, u čemu je problem? Zašto je narod poživčanio, a predsjednica s osobenim smislom za materinji jezik bila “iznimno razočarana”? Tko je činom darivanja srpske čokolade oštećen? Kome je učinjena nepravda? Hoće li možda sad demonstrirati i hrvatski proizvođači kakaovca, traktorima blokirati autocestu gnjevni da su se grane voćaka na domaćim plantažama objesile od zdravih, sočnih plodova jer da se s najvišeg mjesta neodgovorno potiče uvoz jeftine, a nekvalitetne strane čokolade?

Dosta sam siguran da nikoga ne bi ogorčilo, niti bi se Grabar Kitarović mucavo ispričavala, da je na omotu slatkiša umjesto logotipa subotičkog Pionira stajalo Nestle ili Milka, premda su međunarodne korporacije za hrvatsku konditorsku industriju neizmjerno veća prijetnja od srpske konkurencije. Ovo što se u Dubrovniku dogodilo nema zaista nikakvog ekonomnskog opravdanja, posrijedi je samo nacionalna mržnja, tako snažna i neobuzdana da bi je trebalo liječiti. Nije to, Bože dragi, sramota, viđali su sličnu stvar i drugdje, psihijatrima je odavno poznat fenomen kad se neživim stvarima daju ljudske osobine, kad se poremećim nesretnicima štednjaci na drva cerekaju, zahodske školjke šapuću, kaputi pjevaju, a čokolade s rižom srbuju, ali uz ustrajnu terapiju, brižljivo doziranim lijekovima, moguće je ozdraviti.

Onda ćemo jednom, kad nam bude bolje, kad se podigne teška, nepronična magla koja pritišće naše jadne mozgove, shvatiti kako je rat završio ima tome i ohoho godina, cijeli je jedan naraštaj otad stasao i nema nikakvog razloga da s nepomirljivom netrpeljivošću dočekujemo baš sve iz Srbije. Ako ne pratite poslovne vijesti, trgovinski ugovori odavno su potpisani i duge kolone šlepera svakodnevno u oba smjera prelaze granicu kod Bajakova. Posao se između naših dviju zemalja tako raširio i isprepleo da iza srpskog proizvoda katkad stoji hrvatski poduzetnik i obrnuto. Srbija i Bosna i Hercegovina su, valja naposljetku i to primijetiti, jedine dvije zemlje u koje Hrvatska više izvozi nego što iz njih uvozi.

Mnogi hrvatski proizvodi uspjeh duguju činjenici da su stariji žitelji Srbije sentimentalno vezani uz njih. S trgovačkih polica u Novom Sadu, Kragujevcu i Kruševu uzimaju se Kraševe napolitanke, Franckova kava i Gavrilovićeva salama, mjesto sličnih, pa možda i jeftinijih i boljih njemačkih ili nizozemskih napolitanki, kava i salama, tek stoga jer su na jezicima ostali okusi iz davnih, jugoslavenskih vremena. Za dobro svoje hrvatske zemlje, za dobro radnika brojnih hrvatskih poduzeća koja berićetno posluju u Srbiji, bilo bi lijepo da prestanemo s nacionalističkim sranjima.