KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Birokratski uhljebi godinama melju fraze a da nikoga nisu zaposlili osim još danguba i uhljeba

 Paun Paunović

Zaustavio sam se prije neki dan na periferiji Splita, kraj policijske stanice, nedaleko od trgovačkog centra izgrađenog na mjestu nekadašnje tvornice jer me zbunio pravokutni komad uglačanog granita učvršćen na zidu do ulaza u jednu administrativnu zgradu. Poginuli branitelji iz Diokoma uklesani su tu za vijeke vjekova, da se do kraja svijeta ne zaborave imena nekolicine hrabrih muškaraca koji nisu žalili života za sretniju budućnost našega hrvatskog naroda. A meni je, svega mi, trebalo sekundu ili dvije da se sjetim šta je uopće Diokom.

Zaboravio sam ime koje je u Registru trgovačkih društava naslijedilo Jugoplastiku, kao što sam zaboravio mnoge slične u posljednjih dvadeset pet godina. Nije li to ironično, u ono ratno vrijeme svi su privredni subjekti s prefiksom “jugo” morali biti prekršteni da se zatre uspomena na mrsku Jugoslaviju, a dogodilo se obično suprotno. U svijesti ljudi ostali su Jugoplastika i Jugovinil zato što prikladna, politički ispravna, hrvatska imena naprosto nisu imala pravu šansu da se nametnu. Kako su poduzeća postajala hrvatska, đavo bi ih cerekajući se jedno po jedno odnosio u pakao stečaja. Strojevi bi uskoro bili ugašeni, radnici otjerani, a zgrade srušene da bi se na njihovom mjestu kasnije uspravio još jedan trgovački centar s hamburgerima i krumpirićima i kompjuterski generiranim dinosaurima i gladijatorima i svinjskim lopaticama za senzacionalnih 29,99. Novi vlasnici i direktori koje je HDZ namjestio tako su temeljito i brzo smrvili sve te novoimenovane diokome i adriavinile, da će ih se danas s gorčinom i bijesom sjetiti možda još samo kakav nevoljnik kojemu su ostali dužni drugu polovinu plaće od lipnja 1998.

Crna sjajna spomen-ploča na splitskoj Brodarici jedan je od sasvim rijetkih podsjetnika da je tu nekad stajalo socijalističko poduzeće što je zapošljavalo šest hiljada, većinom žena, radnica koje su se zorom na tvorničkoj porti s poljupcem opraštale od muževa, koji su nastavljali stotinjak metara niže, do brodogradilišta. Kapitalistički gospodari učinkovito su istrijebili radništvo kao žohare pesticidom. Koji put bi čak proleter odlučno uzeo kalašnjikov i otišao negdje na Dinaru boriti se za slobodu i blagostanje jedine i vječne Hrvatske, a kad bi se vratio, njegove firme više nije bilo. I eto mu slobode i blagostanja, mogao bi lijepo ujutro, i nedjeljom i radnim danom, dulje spavati.

Gledao sam tako uklesana imena i prezimena heroja iz Diokoma i došla mi je jedna sramotna i strašna istina. Da nisu poginuli, oni bi dobili otkaze. Da nisu položili svoje mlade živote na oltar domovine, za godinu ili dvije vjerojatno bi ljutito prosvjedovali ovdje ispred administrativne zgrade. Upravo ovdje gdje su sad njihova imena u kamenu, podizali bi transparente na kojima bi pisalo “Dolje uprava!” i “Lopovi, odlazite!”

Kažite što hoćete, za to se vrijedilo boriti.

Ispunila me je onda žalost, oćutio sam se nekako loše, obeshrabreno i poraženo i zbog izgubljenih života i zbog uništene tvornice šuškavaca, gumenih lopti, beba sa žutim najlonskim kovrčama i plavih prugastih šlapa sa znakom Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Kakva uzaludna šteta! Koja jebena nepravda!

Nama su danas obično nenadmašno čine smiješna postignuća socijalističke industrije. Nađemo li u šupi ili na tavanu prašnjave i polomljene ostatke te civilizacije, ne možemo suspregnuti hihot gledajući kako su ružne stvari pravili. I zaista, otužno, otrcano i seljački čine se danas Jugoplastikini šuškavci i bebe, ali proizvodnja toga neukusa opet je donosila nekome kruh na stol, sagradila mu je vikendicu u Vinišću, otplatila Opel Kadett i primaću sobu od masivne slavonske hrastovine, dijete školovala za liječnika ili inženjera. Koliko ih u Hrvatskoj 2015. godine sve to plaćom mogu namiriti? I zar je ta Jugoplastika stvarno bila tako beznadna, da nije bilo druge nego sve zdrobiti i pustiti Željku Kerumu da tu sagradi samoposluživanje?

Socijalizam je trajao dok je bilo tuđih para, reče nedavno u Globusu jedan pravovjerni hrvatski imbecil. O, zbilja, pomislio sam zatravljen njegovim bistrim opažanjem. Zar mi u kapitalizmu živimo možda poštenije, pravičnije, od novca koji smo sami teško zaradili? Skinuli smo se sa stranih kredita? Postali smo razumniji, zreliji, odgovorniji? Ne zadužujemo se više, lakomisleno kao heroinski ovisnici, sa sve užasnijim kamatama?

Uputio sam se zatim u staklenu kocku trgovačkog centra i hodao između ljudi koji su do jednoga bjesomučno srali koještarije u kineske telefone, a neki su od njih imali čak dva, na oba uha po jedan, ne bi li što prije potrošili petsto hiljada besplatnih minuta prema svim mrežama koje im je nečuveno povoljno prodala njemačka kompanija, i došlo mi je mučno od toga svijeta u kojemu postupno izumiru zanatske i inžinjerske vještine, gdje se ništa više ne pravi, svijeta iza kojega ne ostaje ništa osim smeća, krša otpadaka i gomila ispraznih riječi, blebetanja laži i obmana.

Sprdaju se bene kako je socijalizam trošio tuđi novac, a oni sami u čitavom životu nisu zaradili ni pedeset kuna na slobodnom tržištu roba i usluga. Birokratske dangube i uhljebi godinama neumorno melju nekoliko glupih ekonomskih fraza, a da nikoga konkretno nisu zaposlili osim još danguba i uhljeba. Svi tvrde kako valja stvarati plodnu poduzetničku klimu, privlačiti strane investitore, ali nitko još nije dokučio koja je najbolja metoda. Na poslovnim forumima naši se najbolji ekonomski umovi svađaju treba li iskopati rupu na šumskoj stazi i na dno zabosti šiljke, a otvor lagano prekriti granama i lišćem da investitori nesmotreno upadnu, ili ih je možda bolje hvatati u čelične zamke za medvjede. Ni jedno ni drugo zasad nije polučilo vidljive rezultate.

Baš kao ni izvlačenje milijuna koji nas, prema jednoj legendi, čekaju u europskim fondovima. Nitko ne zna čarobne riječi koje otvaraju tu briselsku špilju s blagom, a pokušavali su kojekako. Donosili su krasne elaborate da novcem od europskih fondova razbiju zid prema špajzi i naprave kupaonicu gdje je sad dječja soba. Skupljali su detaljnu dokumentaciju da im Unija dade bespovratna sredstva za polovnu Toyotu Yaris, 2010. godište, fotokopirali su domovnicu i potvrdu o nekažnjavanju ne bi dobili početni kapital od pedeset hiljada eura koje bi stavili na Liverpool protiv West Hama, ali sve je bilo džaba.

Nijedan od naših raskošnih planova za privredni procvat voljene domovine dosad nije upalio, nego se sve dublje zadužujemo, po sve gorim uvjetima, kod sve sumnjivijih tipova. Kad naš idući ministar financija ode žicati u Ameriku, jedini koji će mu tamo dati kredit bit će jedan debeljko u svilenoj trenirci, koji ima ured u stražnjoj prostoriji pizzerije u Queensu.

Prošlo je četvrt stoljeća otkad tako živimo, maštajući o kapitalističkom bogatstvu koje ne dolazi, i nije nam više jasno kako je to bilo nekad, ne možemo gotovo vjerovati da je jednom, tu gdje je danas trgovački centar, stajao pogon u kojima je, sveta Bogorodice, šest hiljada žena radilo. Zaboravili smo mnogo stvari. Kao da nas se mozgovi nekako suše. Iz dana u dan sve smo gluplji. Zaustavio sam se gledajući spomen-ploču radnicima iz Diokoma koji su poginuli za Hrvatsku i sekundu ili dvije nisam se mogao sjetiti što je Diokom, a za koju godinu, tko zna, možda ću se pitati što je Hrvatska?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 04:37