ANTE TOMIĆ: 'Briznut ćemo u jecaje od ganuća dođe li Joe Biden da nam reče kako je zadovoljan našim služenjem'

Ništa ne ide uz kratko oštro piće kao geopolitika. Uđete li u bilo koji naš kafić u jutarnjim satima, najbolje između jedanaest i jedanaest i trideset, kad je pauza za činovnike u državnim i javnim službama, naći ćete nekolicinu kako za šankom pretresaju međunarodne odnose i iza svakog svjetskog događaja prepoznaju djelovanje tajanstvenih sila, mrežu tankih niti savezništava i neprijateljstava često nevidljivih oku običnog čovjeka. Oni nedvojbeno znaju koga vode neutažene teritorijalne žudnje, koga volja za moći, a koga gola, iracionalna mržnja. Analitičari s lozovačom i vlahovcem jasno vide što je pod površinom kratke vanjskopolitičke vijesti, rasvjetljavaju kakve nevjerojatne zavjere stoje iza borbi za pustinjske visoravni na Bliskom istoku, iza ratova za naftu, prirodni plin, čelik, ugljen, boksit, strateško nuklearno oružje, izlaze na topla mora...

Otegne se ova analiza često do podneva, pa i dulje, geopolitički eksperti sa srednjom upravno-pravnom popiju i četiri-pet pića i lagano se omamljeni dovuku s užine, bez krivnje i kajanja prolazeći kraj građana što s molbama i zahtjevima živčano šetaju niz hodnik pred njihovom kancelarijom, a u utorak, kad je američki potpredsjednik Joe Biden došao u Zagreb, mnogi više nisu ni dolazili na posao. Posjeta takvoga jednoga moćnog muškarca, visokog predstavnika jedne velesile, neviđeno im je raspalila imaginaciju. Zimski se mrak već spustio dok su se oni opreznim, kratkim koracima, sve se dotičući fasada, vraćali kući, nepovezano ponavljajući: “Hrvatska! Šta ti misliš, dripac jedan”. Zaustavili su se usput pomokriti u bazgovom grmlju kraj srednjoškolskog igrališta i žutom okruglom mjesecu zadovoljno šapnuli: “Lider u Regiji, vrag ti mater”.

Doista, Bidenov je posjet bio velika čast za našu malu zemlju. Ponosno smo gledali kako taj stari perverznjak faćka našu predsjednicu dok joj je muž u drugoj sobi. Njegov neobično srdačan zagrljaj, gestu na rubu doličnosti doživjeli smo kao čvrst dokaz kako Sjedinjene Države, a s njima i čitav zapadni svijet, dabome, ozbiljno računaju da će Hrvatska sa svojim golemim internacionalnim ugledom, svojom poštovanja vrijednom ekonomskom snagom i svojom zastrašujućom vojnom silom unijeti red u Jugoistočnoj Europi. Amerikanci su nam prišli s takvim povjerenjem, tako pouzdani da ćemo mi znati kontrolirati balkanska sranja, da se Grabar-Kitarović možda i potajice nadala kako će joj Biden darovati kopiju onoga slavnog kovčega za aktiviranje dalekometnih atomskih bojevih glava, koji je predsjednik Obama specijalno za nju dao napraviti, u krem boji, da joj se slaže s Burberryjevim balonerom.

Svima nam se dopao američki potpredsjednik i dugo nakon njegovog odlaska smiješili smo se u tišini, ispunjeni ganućem i zahvalnošću. Slabokrvniji su se možda i rasplakali zbog neočekivano nam ukazane milosti, a ja sam pomislio kako se gibanje takozvanih geopolitičkih silnica, kako ih mi shvaćamo, može usporediti sa socijalnom dinamikom u nekom katoličkom djevojačkom internatu, u liceju gdje časne sestre nenasmiješeno, nabranih obrva paze na štićenice u tamnim puloverima, modrim plisiranim suknjama, dokoljenkama i cipelama s ravnom petom.

Amerika je tu najljepša učenica u generaciji, ohola kraljica maturalne večeri, visoka, dugih nogu, čvrstih malih sisa, očaravajuće se smiješi zdravim bijelim zubima. Dok ona prolazi hodnikom u stopu je krotko prati cijela grupa ulizica, a najbjednija među njima naša je Hrvatska. Taj siroti curetak sasvim je neugledan, malešan. Nešto je mišje u njezinoj pojavi. Hrvatska ima rijetku pepeljastu kosu, špicasto, nezdravo blijedo, bubuljičavo lice i koštunjavu guzicu. Malo razrokim očima pobožno zureći u Amerikin konjski rep, što se njiše u ritmu njezinih samouvjerenih koraka, Hrvatska klipše na samom kraju grupe, svojim krivim, kratkim mršavim nogama jedva sustižući ostale. Hrvatska gotovo do slaboumnosti obožava Ameriku, premda je ona rijetko primjećuje. Tu i tamo se Amerika samo obrati Hrvatskoj, daruje joj zlatnu ogrlicu ili bluzu, i Hrvatsku to silno razveseli, pa i ako vidi da bakar proviruje iz jeftine pozlate, a bluza je iznošena i poderana.

Nu, iz drugog smjera hodnika u glavnoj zgradi internata sada nam prilazi druga grupa djevojaka, i nju predvodi jedna prekrasna učenica. Plavooka božica Rusija gazi blistava i uspravna svojim skladnim, vretenastim bedrima i listovima, zibajući okruglim prsima i zanosno zabacujući slap guste, teške kose boje meda. I Rusija ima svitu, iako nešto manju, a na samom kraju, najbeznačajnija od svih družica, gega se Srbija. Mizerno, nevoljeno stvorenje. Srbija ima široko crveno lice, spojene čupave obrve, izbuljene vodenaste oči, žičanu protezu na nepravilnim zubima i veliko obješeno dupe. Salaste joj se butine trljaju dok zaostajući grabi na začelju. Srbija, ne treba to zacijelo ni spominjati, svim srcem ljubi Rusiju, a Rusija, pogađate, ne mari previše za Srbiju.

Ove se dvije grupe djevojaka u potpunoj tišini mimoilaze na hodniku. Čut će se možda samo kako je u prolazu neka od njih jedva čujno frknula. Suparnice na čelu se i ne gledaju. Ljepotice se prezirno ignoriraju, a i učenice u pratnji poslušno ih oponašaju u tome, podignutih noseva kao da je upravo nešto odvratno zasmrdilo. Tek se na kraju one dvije jadnice, dvije ružne glupače, Hrvatska i Srbija, zlobno i s mržnjom okrenu, pa se jedna drugoj izbelje i pokažu srednji prst.

Sva geopolitička učenja na Balkanu počinju od nešto nedostojnog i uvredljivog, omalovažavajućeg stava kako smo svi ovdje, u ovoj ubogoj, prljavoj, gladnoj i nepismenoj, kako bi rekli, Regiji, sami po sebi bezvrijedni i donekle se možemo ostvariti, naći svoj politički smisao jedino kao produžeci nekakve tuđe, udaljene moći. Ako smo jednom davno, u doba Pokreta nesvrstanosti, imali samosvijest, pa i ako za to nije bilo mnogo osnove, ako smo se samo obmanjivali kako smo važni, danas nam je sasvim udobno u epizodnim ulogama, da se nas ništa ne pita i da ni o čemu ne odlučujemo. I jedni i drugi i treći pomirljivo smo prihvatili da smo međunarodni nikogovići. Hrvati i Slovenci ne žele biti ništa više od potrčkala svojim američkim sponzorima, dok u Srbiji ponizno služe ruskim interesima, a u Bosni paze da ne uvrijede Turke i Arape.

Podijelili smo tako otpatke moći naših dalekih gospodara i mašemo njihovim rashodovanim, zahrđalim oružjem i zapravo nam je lijepo, sviđa nam se taj poredak. Briznut ćemo u jecaje od ganuća dođe li američki potpredsjednik Joe Biden da nam reče kako je zadovoljan našim služenjem. Nazove li nas on “liderom u Regiji”, raspametit ćemo se od sreće kao McDonald’sov “zaposlenik mjeseca”. Onespokojit će nas ipak zatraži li Amerika da pokušamo pridobiti Srbe i Bosance na našu stranu. Kvragu, ne treba opet pretjerivati. Moraju nam ostaviti veselje da se međusobno beljimo i pokazujemo srednji prst. Geopolitička će ravnoteža biti nepovratno izgubljena bude li nas Amerika sve jednako voljela.