Sucu je priznao kako se skromno nadao da će barem sto pedeset korisnika najvećeg servisa za razmjenu videosadržaja izraziti sviđanje njegovu globalnom pozivu na pobunu, a virtualni je plavi Facebookov palac naposljetku podiglo manje od trećine žuđenih sljedbenika. Nešto nedotjeran plan napada na buržujske institucije i “šiptarsku mafiju” kliknulo je samo četrdeset devet nesretnika, a broj onih koji bi to doista bili spremni učiniti, ustati zorom, stati u red za kalašnjikov i čizme, odmetnuti se u planine sa Šamilom na čelu i jesti korijenje kad im ponestane dvopeka i sardina, vjerojatno je i manji. Da si ne lažemo, ne bi se javio nijedan. Napokon, i sam se njihov nesuđeni zapovjednik, kad mu je policija pokucala na vrata, odrekao svojih riječi i zacvilio kao djevojčica da nije baš tako mislio.
Smiješna je to zgoda, ali zapravo nije drugačija od većine današnje revolucionarne prakse. Internetski gerilci koji snuju nemilosrdnu, krvavu osvetu pokvarenim režimima rijetko kad nešto naprave u materijalnom svijetu. Pa kako bi i mogli, kad ih još roditelji hrane. Žicaju za kavu od nevelike majčine službeničke plaće. Ostaje im jedino na društvenim se mrežama junačiti kako će prsima dočekivati olovna policijska zrna, premda bi u stvarnosti i od gumenih ustuknuli. I ne treba se tome čuditi. Da je u ono doba bilo ovih tehnoloških čudesa, brze bežične veze i kristalno jasne grafike, i Oktobarska revolucija vjerojatno bi drugačije ispala.
Lenjinova kaša
Vladimir Ilič Lenjin, da se štogod umnoga dosjeti, na svome bi se smartphoneu ulogirao na Facebook profil i natipkao, štatijaznam: “Ako postoji država, ne može biti slobode, ali ako ima slobode, tu neće biti države.” Zatim bi, čekajući reakcije, pojeo tanjur heljdine kaše, obrisao se salvetom, provjerio odjek objave i nemalo se obradovao kad bi našao: “ Grigorij Zinovjev, Lev Kamenjev, Andrej Ždanov i još 204 osobe su rekle da im se ovo sviđa.”
Berija i Staljin
“Josif Visarionovič lajkao je moj status”, dobacio bi zadovoljno otac revolucije svojoj životnoj suputnici Nadeždi Krupskajoj.
“Staljin, ta zmija”, rekla bi prezirno drugarica Krupskaja. “Čuvaj ga se.”
Da je početkom 20. stoljeća bilo interneta i socijalnih običaja koje je on donio, ljevica bi se podijelila na boljševike na Facebooku i menjševike na Twitteru. Revolucionari i umjerenjaci socijaldemokrati samo bi se uzajamno hejtali. Borba na ljevici iscrpila bi se u podrugljivim komentarima ispod postova. Ni napada na Zimski dvorac ne bi bilo, ni pobune na oklopnjači Potemkin i cijelog onoga krvavog krša, a ako bi carski režim nevjerojatnim slučajem nekako ipak pao i komunisti došli na vlast, izostala bi trvenja među njima. Nitko ne bi izgubio glavu u partijskim čistkama, u logoru u Sibiru ili u progonstvu. Umjesto toga, Staljin i Lavrentij Berija bi snimili duet i na YouTube stavili:
“Nemoj reći Trocki da sam te foliro
Tvoj sam profil odavno blokiro”.
Da su jugoslavenski komunisti imali ovo što mi danas imamo, ne bi bilo partizanskog ustanka. Četiri ratne godine Josipu Brozu Titu bi prošle u premišljanju hoće li prihvatiti Rankovićev zahtjev za prijateljstvo, a Milovan Đilas na svom bi profilu objavljivao šaljive klipove kako Moša Pijade mrda ušima ili kako je Đuro Pucar Stari nagazio na grablje.
Kubanska revolucija, također, nula bodova. El comandante Fidel Castro negdje bi izvaljen u šećernoj trski igrao Angry Birds na iPadu, svako toliko zabrinuto provjeravajući što je s Che Guevarom koji od prošle srijede nema novih postova. Je li mu mobitel pao u potok, ili je možda zalutao negdje u prašumi gdje nema signala? Na kraj pameti mu ne bi bilo da je ovaj možda poginuo.
Tisuću godina kapitalizma
Jer, nitko nikoga ne bi ranio ili, božeoslobodi, ubio u internetskim revolucijama, nijedan kulak ni buržuj ne bi pao pod hicima streljačkog stroja ili se modrog lica zanjihao na štriku. Tisuću godina bi nam kapitalizam krepko poživio, u zdravlju i veselju, da su ga ugrožavali današnji revolucionarci s društvenih mreža. Sav bijes i jad obespravljenog i poniženog proletarijata ispuhao bi se u grafičkom smeću namigujućih smajlića, uskličnika i kratica LOL i OMG.
Na Facebooku, ako se tkogod ozbiljnije i zagrije za borbu protiv ropskih uvjeta u kojima milijuni žive, pobunjenički žar brzo ga napusti. Upravo kad drug i vođa krene sastavljati vatreni manifest kojim će mobilizirati armiju poklonika, graditi mrežu suradnika, zamišljati terorističke ćelije koje će, iz sigurnosnih razloga, djelovati neovisno jedna o drugoj, netko mu pošalje link na nekakav neodoljivi video - i kvragu sve. Tip se zaboravi i propade mu posao. Dok ljudi nestrpljivo čekaju da umru za njegovu ideju, on se raznježeno smije nečijim dražesnim čupavim mačićima koji se valjaju na kauču ili bebi koja njiše kukovima na Justina Biebera.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....