KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Ekskluzivno iz Jeruzalema. Vijest je potresla tadašnji poznati svijet. Svima je to bila breaking news

Uskrs je i danas velika stvar, a možemo samo zamisliti kakva je bila prije dvije tisuće godina. Vijest je potresla tadašnji poznati svijet. Svima je to bila breaking news. Usred filma ili turske serije ukazala bi se špica informativnog programa i odmah nakon nje nasmiješena lica dvoje voditelja:

Svima je to bila breaking news. Usred filma ili turske serije ukazala bi se špica informativnog programa i odmah nakon nje nasmiješena lica dvoje voditelja:

“Poštovani gledatelji, dobra večer”, pozdravi uljudno Marija Miholjević. “Prekidamo program zbog izvanredne vijesti koja nam je upravo stigla iz Jeruzalema gdje je tridesettrogodišnji Isus Krist ustao iz mrtvih.”

“Krista, koji se predstavljao i kao Sin Božji”, pojasni Saša Kopljar, “rimska je vlast osudila na smrt, te je on u petak razapet i umro na križu, no jutros, u nedjelju, žene su našle prazan grob. Više od našeg Andrije Jarka.”

Slijedi izravni prijenos s lica mjesta. U dubini kadra dva rimska vojnika zabrinutih lica sjede u hladovini pod liticom. Odložili su koplja, podigli usijane mjedene kacige s crvenim kićankama i rupcima brišu znojna lica dok uokolo nekolicina židovskih derana skače i krevelji se u kameru. Sasvim naprijed televizijski se reporter ozbiljno i važno naslanja na jedan veliki kamen.

Kamen teži od tone

“Ovaj kamen, težak više od tone, ležao je navaljen na ulaz u Kristov grob”, počne on tapšući kamen i pokazujući okrugli otvor otraga u litici. “Očevici su ga jutros našli odmaknutog, a razapetog nisu našli unutra. Službeno objašnjenje događaja još nismo dobili, vojnici koji su stražarili kod groba ne smiju davati izjave bez dopuštenja zapovjedništva, ali uspjeli smo razgovarati...”, reporter se pomakne nekoliko koraka ulijevo i u kadar uđe mlađa žena što je s rukama u krilu, pognute glave, strpljivo čekala svoj red, “... s Marijom Magdalenom, zacijelo najodanijom Kristovom sljedbenicom, koja je s njime bila u njegovim najtežim časovima, a jutros je sa skupinom žena našla prazan grob. Gospođo Marijo Magdaleno...”

“Gospođice”, ispravi ga žena.

“Gospođice Marijo Magdaleno, hoćete li, molim vas, za naše gledatelje opisati što ste vidjeli jutros kad ste s prijateljicama došli na ovo mjesto?”

“Pa, kako ste već rekli, kamen je bio odmaknut, a Krista nije bilo unutra. Na tlu je ostalo samo nekoliko razbacanih plahti u koje je bilo umotano njegovo tijelo. Ne razumijevajući o čemu je riječ, zbunjeno smo se okretale, kad se iznenada pojavio muškarac u blistavoj odjeći...”

“Anđeo?” predloži Jarak.

“Mogao bi biti anđeo”, složi se bojažljivo Marija Magdalena. “On nam je rekao: ‘Zašto tražite živoga među mrtvima?’ Po tome sam shvatila da je Isus Krist ustao iz mrtvih i da je on zaista mesija, Sin Božji.”

“Hvala vam lijepo”, zahvali joj reporter i okrene se put kamere. “Bila je ovo Marija Magdalena, bivša bludnica iz koje je Isus Krist istjerao sedam zlih duhova, a ona ga zahvalno slijedila do kraja njegovog puta... Saša”, obrati se Jarak kolegi u zagrebačkom studiju.

“Andrija, ima li naznaka gdje bi se uskrsli sada mogao nalaziti?” upita Kopljar.

“Informacije su šture i proturječne”, odgovori mu reporter. “Redarstvo šuti, a ni u Uredu prokuratora Judeje nisu željeti komentirati slučaj. Neslužbeno smo ipak saznali kako je Isus Krist u ranim poslijepodnevnim satima viđen kako razgovara s dvojicom učenika na putu u Emaus, a večeras se, po istim izvorima, očekuje njegov dolazak u Galileju. Nadamo se da ćemo ga tamo naći i razgovarati s njim.”

“Držimo vam palčeve da uspijete”, ohrabri ga kolegica Miholjević, a zatim završi: “Bio je ovo naš Andrija Jarak, ekskluzivno iz Jeruzalema, gdje je jutros, prvi put u povijesti, jedan čovjek ustao iz mrtvih. Opširnije u našem dnevniku u devetnaest sati...”

Važnije od kotača

Doista, bila je to najveća vijest ikada, makar u našem dijelu svijeta, veća i od otkrića kotača i od zakona gravitacije, od premijere Shakespeareovog “Hamleta”, izuma parnog stroja, savezničkog iskrcavanja u Normandiji, atomske bombe u Hirošimi i Neila Armstronga na Mjesecu. Ništa se od toga ni približno ne može mjeriti s Kristovim uskrsnućem, ali dopustite, prošlo je od toga događaja ohoho ljeta i nešto ipak zna iznervirati kada se o tome priča uzbuđeno kao da je prvorazredna novost, a vjernici često ne poznaju drugačiji ton da vam to ispričaju. Nekadašnji ovisnici o alkoholu ili heroinu znaju biti naročito naporni, pa i mormonski misionari i Jehovini svjedoci koji zaskaču prolaznike, a i naši, obični katolici iz molitvenih zajednica hvataju za nadlaktice i zažarenih očiju propovijedaju: ej, znaš šta je novo, Isus Krist je ustao iz mrtvih.

Dobro, znam, odgovorili biste im. Načuli smo kao nešto o tome. Pričali su nam na vjeronauku o Isusu, a i nedjeljom na misi njegova se mučenička smrt i čudesno uskrsnuće redovito evocira. Osim toga, u različitim je likovnim tehnikama naslikano između dvije do dvije i po milijardi prizora iz svakog dijela biografije Sina Božjeg, napisano je o tome ponešto, jedva koji kvadrilijun stranica i u knjigama i u periodici, i snimljeno nekoliko stotina filmova. Naposljetku, teško bismo našli kuću bez Biblije, najstarijeg poznatog self-help priručnika.

Svejedno, oni ne odustaju. I dalje vam se ustrajno unose u lice propovijedajući svoje kršćanstvo, osjećate već kako vam ruka trne od njihovog stiska. I tada ne možete da se ne upitate, koji je smisao toga, zašto oni svoju bliskost s Bogom, koja bi, pretpostavljam, trebala biti vrlo intimna i osobna, tako nametljivo izvikuju? Zašto bi čitav svijet morao znati da su oni vjernici?

Što bi Isus rekao u Karlovcu

U javnom izražavanju vjerskih uvjerenja mnogi često prije imaju potrebu istaknuti sebe nego Isusa, a ima i primjera da su u uzvisivanju vlastitog kršćanstva napravili glupost. Navest ću samo jedan recentniji. Karlovački gradonačelnik uporno, iz godine u godinu, o gradskom trošku svima u gradu poštom šalje uskrsne i božićne čestitke. Printa nekoliko desetaka tisuća listova sa svojim potpisom na dnu i upošljava tajnice da čestitke prekovremeno savijaju i slažu u omotnice i plaća dvadeset tisuća za poštanske marke, premda bi jednaku stvar mogao, potpuno besplatno, napraviti preko lokalnog radija ili televizije, društvenim mrežama, e-mailom ili da naprosto izađe subotom ujutro na korzo i rukuje se sa svima koje sretne. Karlovac nije veliki grad, u nekoliko sati svima bi im, uvjeren sam, stigao uživo poželjeti sretan Uskrs.

Međutim, njemu je draže kad je skuplje. Računa, valjda, da će mu se na onome svijetu specijalno bodovati da je platio čestitanje. Za to je u posljednjih pet godina dao, ne biste vjerovali, dvije stotine tisuća kuna javnog novca. I znate što će mu Isus Krist na to jednog dana reći?

Isus će mu reći: “Dvjesto tisuća?! Imbecilu, mogao si vrtić za te pare napraviti”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. prosinac 2024 15:13