ANTE TOMIĆ Hrvatska je vidjela najneuspješniji blagoslov kuća u čitave dvije tisuće godina kršćanstva

Početak godine doba je blagoslova kuća. Župnici u misnim haljinama svakodnevno se viđaju u liftovima i na stubištima. Gaze preko šorova i ulaze u dvorišta. “Jel’ grize?” pitaju oni s kapija oprezno, pokazujući krupne, čupave šarove koji ispred garaža pohlepno žvaču stare kamionske gume. “Ne bojte se, velečasni, neće vam ništa”, dobacuju im domaćini veselo.

Rijetko tko odbija ovu uslugu. Pa i ateistima i agnosticima je drago primiti svećenika, poslužiti mu rakijicu ili Cedevitu, kratko s njim komentirati političke ili meteorološke prilike, promrmljati molitvu i naposljetku ga ispratiti diskretno mu gurajući u ruku omotnicu sa skromnom nagradom, obično dvije stotine kuna. Ljudi ne žale para jer ova metafizička mjera dokazano pomaže. Svjetska zdravstvena organizacija nedavno je objavila kako mališani iz blagoslovljenih domova znatno rjeđe obolijevaju od infekcija dišnih puteva, a američka je vojska pokusom utvrdila da blagoslovljene kuće tek s manjim oštećenjima podnose izravan pogodak iz haubice od sto pedeset pet milimetara.

Ne treba onda čuditi ni da je jedan ministar u novoj Vladi dao blagosloviti svoje ministarstvo. U ponedjeljak ujutro, prvoga dana na poslu, odmah nakon primitka dužnosti, ministar branitelja Mijo Crnoja jedva je primjetnim kimanjem dao znak sisačkom biskupu Vladi Košiću da u kratkom obredu svetom vodom raskuži zgradu na Savskoj, koju je prethodni ministar, jedan socijaldemokratski, poganski skot držao neblagoslovljenu. Biskup Košić je onda rastvorio knjigu i podigao škropionicu i čitava je stvar učinjena na veliko veselje prisutnih. Duh Sveti ispunio je kancelarije, nečujno i nježno se spustio na kompjutore, na nizove kartonskih registratora, prašnjave filadendrone, aparate za kavu, na žutu sintetičku spužvu i izlizani štof garnitura za sjedenje.

Nije poznato je li ova usluga plaćena iz blagajne Ministarstva ili je Mijo Crnoja crkvenog velikodostojnika namirio iz svog džepa. Ne zna se ni koliko je blagoslov stajao, ali može se pretpostaviti da nije bilo manje od tisuću kuna. Blagoslov višekatne zgrade jednog ministarstva, u kojoj radi nekoliko desetaka zaposlenih, svakako bi morao biti skuplji od blagoslova običnog četveročlanog kućanstva u dvosobnom stanu. Vjerujem da se to da precizno utvrditi. Kaptol je propisao tarifu. Svećenici, upravo kao i parketari, ličioci ili keramičari što postavljaju pločice, uzimaju po kvadratu.

Istina, moglo bi biti i da biskup Vlado Košić, kao osvjedočeni domoljub, Miji Crnoji nije uzeo ništa.

Kako bilo, već u četvrtak navečer, manje od četiri dana kasnije, Mijo Crnoja više nije bio ministar. Kratki obred Vlade Košića ostat će upamćen kao jedan od najneuspješnijih blagoslova kuća u čitave dvije tisuće godina kršćanstva. Biskup iz Siska zeznuo je blagoslov gore nego onaj protestantski kapelan koji je usrdno molio za pobjedu oružja generala Custera i Sedme konjičke pukovnije neposredno prije bitke kod Little Bighorna.

Ne znam kako je uopće opstao, pa i respektabilno napredovao u svojem poslu, ali prilično je očito da biskupu Košiću to s Duhom Svetim ne ide. Ako je uzeo pare Crnoji, red bi bio da mu ih pošteno vrati i ispriča se:

“Mijo, prijatelju, oprosti, nije išlo.”

“Ne razumijem, šta se dogodilo?” upitao bi ga tada vjerojatno Mijo Crnoja.

“Ne mogu ti sigurno reći, ali u devedeset devet posto slučajeva, po mom iskustvu, kriva je loša sveta voda.”

“Ma, šta kažeš!?” zgranuo bi se nesuđeni ministar. “A gdje si natočio? Iz vodovoda?”

“Iz vodovoda”, potvrdio bi biskup Vlado Košić turobno. “A primijetio sam već da ova Bandićeva, iz pipe, nije najbolja za blagoslove.”

“Pa, Vlado, majku mu, trebao si reći. Donio bih ti ja, šta košta da košta, flaširanu iz Todorićeve samoposluge.”

Zaista, blagoslov biskupa Vlade Košića bio je sasvim osobita prilika u kojoj je skoro pa doslovno vrijedila stara narodna: Drži vodu dok majstori odu.

Ne bih se ipak dulje zadržavao na tome jer me neodoljivo vuče druga, možda i smješnija zgoda samog Crnojina odlaska s ministarske dužnosti. Otišao je, kao što znamo, jer su ga uhvatili da je prijavljen na lažnoj adresi u Samoboru, da nije u ugovorenom vremenu sagradio kuću na darovanom zemljištu, nego je oročio stambeni kredit, da se tukao s autobusnim šoferima i zlostavljao susjedu udovicu, samohranu majku s bolesnim djetetom. Ništa od ovoga Mijo Crnoja nije zanijekao. Naprotiv, sve je prostodušno potvrdio, u izravnom prijenosu na televiziji u udarnom terminu. Njegova je krivnja dokumentirana pouzdanije od izvlačenja dobitne kombinacije lota šest od četrdeset pet. Slučaj Mije Crnoje jednostavniji je od bakterije, amebe ili nekakvog sličnog jednostaničnog organizma.

Pa opet, premijer Tihomir Orešković i njegova vlada prvorazrednih stručnjaka, dvadeset najumnijih i najsposobnijih muškaraca i žena koje ova zemlja ima, skupina najvrsnijih sinova i kćeri našega malog naroda dva dana je razbijala glavu što im je činiti. U srijedu jedanaest, a u četvrtak još četiri, cijela Vlada Republike Hrvatske je čitavih petnaest sati napeto zurila u bakteriju i amebu. Jednostanični organizam Mije Crnoje iscrpio je našu političku elitu strašnije nego što bi se američki State Department iscrpio slomom burze i bankrotom poslovnih banaka, njemačka Savezna vlada doseljavanjem više stotina tisuća arapskih izbjeglica, a japanski Kabinet curenjem iz nuklearnog reaktora u Fukushimi.

Petnaest sati su oni sjedili zaključani, s isključenim mobitelima, jedući suhu hranu, i na kraju nisu ništa odlučili. Na kraju je, podsjetimo, Mijo Crnoja dao ostavku. Ne znam je li to baš istina, ali ako je ministar branitelja stvarno sam napustio dužnost, Tihomir Orešković i društvo su dva dragocjena radna dana, u situaciji kad nam je, tvrde, svaka sekunda važna, potrošili sasvim beskorisno i glupo. Besmisleno i uzaludno. U najkraćemu, stručnourološki kazano: zakurac.

Nešto je, složit ćete se, onespokojavajuće da nam izvršna vlast ima ovako mizeran radni učinak već sada, na samom početku mandata, kad bi trebali biti najpoletniji. Jedva se može i zamisliti kako će to izgledati za godinu ili dvije, kad zapadnu u dosadnu i malodušnu ministarsku rutinu. Ohrabruje tek vijest da je premijer Orešković naumio pozvati svećenika da blagoslovi Banske dvore. To će ih zasigurno pokrenuti, ministri će se osvježeno trgnuti od svete vode.