ANTE TOMIĆ Kako će ikome pomoći da se redovnice mole bose, ne pale bojler i imaju ciglu umjesto jastuka?

Ustao sam jutros, otuširao se kao i svakog drugog dana, a zatim sjeo za stol, otvorio novine i našao da sam napravio nešto bezbožno.

Mislim, nije da sam se uznemirio, nije to meni ništa strano. Svakodnevno činim bezbožne stvari i bezbožne mi se misli motaju ludom glavom, ali ovo je ipak bilo nešto zapanjujuće.

U jednom španjolskom samostanu svojevoljno je zatočeno nekoliko naših djevojaka, koje su se zavjetovale da će hodati bose, oskudno i neraznovrsno jesti, lijegati na tvrdu postelju, pokrivati se grubom tkaninom, razgovarati samo dva sata dnevno i umivati samo hladnom vodom.

I sva su ta odricanja, kažu mjerodavni, nenadmašni, prvorazredni izrazi vjere i svetosti, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .

Redovnički zavjeti

Pravi katolici, ako je vjerovati novinama, žive na jednom mjestu koje po svim opisima izgleda kao sjevernokorejski pržun za političke neprijatelje. A ja nisam mogao ne upitati se, u čemu je stvar? Zašto se redovnice, na primjer, peru hladnom vodom?

Podsjetite me, zar se negdje u Svetom pismu brani topla voda? Zar je Bog Bračanin koji ne voli da se uključuje bojler?

Redovnički zavjeti su, kako znamo, teški, nije to život za svakoga, ali obično imaju smisla.

Premda ste drugačija, sebičnija osoba, možete shvatiti zašto je netko na kosti uprtio takav ogromni teret.

Čak i ako ne vjerujete, zadivit ćete se osobi poput blažene Majke Tereze, koja se odrekla udobnosti da bi prala indijske gubavce.

Nadahnjujući je i rad Helen Prejean, časne sestre koja je jedna od najglasnijih protivnika smrtne kazne u Sjedinjenim Državama i po čijoj je memoarskoj knjizi o susretima s osuđenicima na najtežu kaznu Tim Robbins snimio potresni, Oscarom nagrađeni “Odlazak u smrt”.

Švora i suze za psa

Napunit će vam zatim oči suzama sudbina one švore koja je prije nekoliko mjeseci i sama oboljela pomažući u afričkim selima zaraženim ebolom i koja je iz bolesničke postelje, u vrućici preklinjala vlasti da ne ubiju njezina psa.

Diljem je svijeta mnogo, tisuće i tisuće takvih žena zavjetovanih na tjelesnu čistoću, Kristovih nevjesti koje anonimno, samozatajno i skromno brinu o bolesnima, nepokretnima, napuštenima, slabima, koje čuvaju djecu, liječe, kuhaju, sviraju, njeguju i opismenjuju.

U prestravljujućem, strašnom smrtnom času neki imaju samo njih da ih drže za ruku, tješe ih i mole s njima.

U blagdanima koji su pred nama mnogi ne bi pojeli tanjur bakalara da im ga časne sestre ne skuhaju, i taj plemeniti, nesebični trud sama je srž Kristova učenja.

Dirnut će vas predanost i snaga njihove vjere. Nema ničega evanđeoskijeg od te brige za našu nesretnu i slabu braću i sestre.

Ali, što bismo zapravo s redovnicama koje bosonoge mole i spavaju samo dva sata s ciglom umjesto jastuka?

Kako će ikome pomoći da one ne pale bojler?

Zašto bi svijet postao bolje mjesto ako su se one zauvijek oprostile s ćaćom i materom, dale zaključati i sada ne vide ni sunca ni miseca?

Promašena kršćanska bit

Ne osuđujem, naravno, nikoga. Svatko od nas ima pravo na život kakav sam izabere, pa i ako ga uzbuđuju čudnovatosti.

Nije mi zazorno da netko uživa u patnji i iscrpljivanju svoga tijela, da moli krunicu dok se onesvijesti, a onda se ispljuska studenom vodom i mehanički nastavi: “... sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas...”, ali stvarno ne vidim, teološki mi je nedokučivo, šta Isus ima s time?

“Ma, oprosti, kad sam ja tako nešto rekao?” upitat će ih On vjerojatno jednog dana kad se na onome svijetu sastanu. Javna televizija će na Badnji dan popodne emitirati dokumentarni film o ovim španjolskim redovnicama, a ja uistinu ne vidim da bi išta bilo neprikladnije od ove samotne pobožnosti koja se odrekla ostatka svijeta.

Jer upravo na Božić valja pripadati svijetu.

Poruka je Božića, naučili smo prvo u Bibliji, a kasnije mnogo puta ponovili u Dickensovim i Andersonovim knjigama i u filmovima Franka Capre, u brizi za bližnje, u suosjećanju, u pomaganju onima koji su imali manje sreće od nas, a katolički fanatizam u kojemu će se netko zaključati i moliti prije mi nekako sebično i oholo djeluje, potpuno promašuje kršćansku bit, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .