Vukovar je čitav od gnjeva i nezadovoljstva, danas kao i prije četvrt stoljeća. Svakodnevno se ulažu veliki napori, i službeni i neslužbeni, hvale je vrijedan trud i pojedinaca i ustanova da se stanovnici ovoga grada osjećaju jadno i mrze svoje živote. Razbio je netko tako u noći s utorka na srijedu crnu granitnu ploču kraj ceste, postavljenu u spomen jednom hrvatskom mladiću, heroju obrane iz 1991., i već ujutro ogorčeno su se javile poznate organizacije ratnika i stradalnika, kao i lokalna vlast, a došla je, naravno, i televizija, o nemilom se događaju izvijestilo u centralnoj informativnoj emisiji u devetnaest sati.
S lica mjesta javio se zamjenik vukovarskog gradonačelnika, kako je i red, najoštrije osuđujući sramotni čin i dodajući kako je “ovo još jedan u nizu incidenata koji nažalost produbljuju jaz između većinskog hrvatskog naroda i srpske nacionalne manjine u Gradu heroju” jer, eto, “očigledno još uvijek postoje pojedinci koji se ne mire s činjenicom da je Vukovar sastavni dio Republike Hrvatske”. Završio je odlučnim zahtjevom da represivne institucije što prije “otkriju nepoznatog počinitelja”.
Primjećujete li ovdje nešto čudno? Premda je počinitelj nepoznat, na televiziji je njegov motiv i prije početka istrage pouzdano utvrđen, upravo kao i njegovo podrijetlo. Ploču nije razbio bilo tko i nije razbijena slučajno, zato što je netko, recimo, Opel Vectrom pošao na rikverc i neoprezno je trknuo. Ne, gospodo, nemojte biti naivni. Nesumnjivo je to zločin potaknut nacionalnom mržnjom, a zamjenik gradonačelnika, kao i naš reporter na terenu i urednik u studiju na Prisavlju, bez ostatka će se složiti oko nacionalnosti ponoćnog razbijača.
Srbin, naravno. Preciznije, četnik.
Zaključivanje poput ovoga otkriva nam veličinu kriminalističkog genija u Hrvata. Kad ovakav biser detektivske dedukcije nađete u centralnoj informativnoj emisiji državne televizije, dođe vam bistrije zašto u nas svaka budala može završiti Policijsku akademiju.
Zašto bi ijedan vukovarski Srbin razbio spomenik hrvatskom junaku? Ako je zbilja tako bilo, srpski je glupan zacijelo bio u stanju velike duševne uznemirenosti potaknute rakijom. Iracionalno je učinio nešto štetno i za njega i njegov obilježeni, prezreni narod. U nemoćnom bijesu, jarosno se okomio čekićem po uglačanom granitu ne kontajući kako će njegov bijedni manjinski život zbog toga biti samo bjedniji.
Ako ovaj zločin ima smisla, neumoljiva nam logika kaže - nije ga napravio Srbin. Naprotiv, tražimo li tko je imao racionalan razlog da razbije ploču, tko će veoma konkretno, i materijalno i politički, profitirati na barbarstvu, to su prije neka Hrvatica ili Hrvat iz neke poznate organizacije ratnika ili stradalnika, šatorski prosvjednici pred Ministarstvom branitelja, članovi saborskog Odbora za ratne veterane, pa i hadezeovski zamjenik vukovarskog gradonačelnika. Svima njima plaće i penzije, ugled i povlastice, izravno ovise o razbijenim spomenicima. Da nema razbijenih spomenika junacima Domovinskog rata, naši profesionalni domoljubi ne bi imali što raditi. Netko bi možda primijetio da ni za što uzimaju plaću.
Međutim, rijetko tko će pomisliti da je spomenik razbio Hrvat ili da je spomenik razbijen nenamjerno, stražnjim krajem Opel Vectre. Već po navici optužit ćemo nekakve Srbe, to jest četnike, takav je jednostavno hrvatski politički folklor. Kao što u srednjovjekovnoj, kršćanskoj predaji Ahasver, poznat i kao Vječni Žid, proklet hoda svijetom jer se loše ponio prema našem Spasitelju Isusu Kristu, mi ovdje imamo Vječnog Srbina, koji će nam za sva zla zauvijek biti kriv. Grešnom će Srbinu, kao i lutajućem Židovu, tek na Sudnji dan, kad mrtvi ustanu iz grobova, možda biti oprošteno, a vjerojatnije je ipak da neće.
Pogledajte, na primjer, Milorada Pupovca. Šezdeset je godina napunio taj Vječni Srbin, od čega cijelih dvadeset pet živi u samostalnoj i slobodnoj, međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj, i sve je vrijeme bio tu, u svim je teškim časovima dijelio sudbinu drugih hrvatskih građana, granate koje su padale po Zagrebu mogle su i njega ubiti, ali opet, u njegovu se odanost režimu vazda dvoji i nema dana da netko ne reče kako on “nije želio Hrvatsku” ili čak, zlokobnije, da on “rovari protiv Hrvatske”.
Nije li to glupo? Ako Pupovac stvarno “nije želio Hrvatsku”, što je zaboga čekao sve ove godine? Zašto nije iskoristio mnogo bolju šansu u jesen 1991., kad su Srbi napadali s teškom artiljerijom, tenkovima i nadzvučnim lovcima, a Hrvati očajno mahali lovačkim dvocjevkama, nego je našao raditi protiv države danas, kad je Hrvatska u NATO savezu? U čemu je stvar? Zar je Milorad Pupovac imbecil?
Čovjeka se optužuje bez ikakvog razloga, suprotno zdravoj pameti, kao i mnoge druge. Svjesno ili podsvjesno potpirujući šovinističku legendu o Vječnom Srbinu nepošteno i sramotno ocrnjujemo susjede druge vjere koji zaista nisu ni bolji ni lošiji, ni ispravniji ni neispravniji od nas. Dvadeset godina od rata Hrvati bi, da su civiliziran narod, napokon trebali prestati govoriti ta sranja. Ili ih barem ne spominjati u centralnim informativnim emisijama državne televizije.
Dva desetljeća nakon rata trebalo bi napokon prestati lupetati o “pojedincima koji se ne mire s činjenicom da je Vukovar sastavni dio Republike Hrvatske” jer je opasnost od takvih upravo ništavna. Po duši valja reći, kukavni Srbi, koji su ostali živjeti s nama, prošli su sve isto kao i mi, jednako su ih prevarili, opljačkali, osiromašili i obespravili, a oni su k tome s vremena i otrpjeli ako bi im netko dobacio da su četnici, prostačkim natpisima im išarao vikendicu ili im u tramvaju pljunuo dijete.
Kad nekome u tramvaju pljunu dijete, i on nakon toga ne odseli u vražju mater, vjerujte, nema nikakve sumnje da taj voli Hrvatsku. Taj voli Hrvatsku vjerojatno i više od Tomislava Karamarka.
Dapače, Srbi koji su nakon raspada Jugoslavije ostali u Hrvatskoj zacijelo su i uzorniji od ostatka građana. Opazit ćete da ih je nerazmjerno u crnim kronikama, oni nisu ni krali na gradilištima autoceste, ni privatizirali poduzeća. Uredno i točno prijavljuju porez. Plaše se krivo i parkirati, da ne bi tkogod rekao: “Ma, gledaj ti gdje je četnik parkirao”.
U jednu riječ, da su svi Hrvati kao hrvatski Srbi, Hrvatska bi danas bila Švicarska.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....