ANTE TOMIĆ Majko sveta, Udba je bila u pravu. Služba je još 1981. anticipirala zaključke vatikanske Kongregacije o Međugorju

Gospa je pritekla u odsudnom trenutku, kad se sve već činilo izgubljeno, i čudesno obranila Sinj od Turaka, a ona je, čini se, bila ključna i kad su Hrvati porazili komunizam i Jugoslaviju.

Netrpeljivost i nasilje

Tako se barem tvrdi u najvažnijem djelu hrvatske režimske umjetnosti s konca prošlog stoljeća, filmu o međugorskim ukazanjima koji je po scenariju Ivana Aralice snimio Jakov Sedlar. Film “Gospa” zapravo se samo uzgredno bavi božanskom prirodom događaja, mališani koji kod blaga razgovaraju s Isusovom majkom sporedna su lica, ne saznajemo ništa ni o njima, ni o njihovim obiteljima ni o prilikama u kojima žive, njihovo hercegovačko selo prikazuje se samo u totalima. Jedino što je autorima zaista važno je netrpeljivost i nasilje s kojim su se represivni aparat bivše države, milicija, vojska, tužiteljstvo i, više od ičega, Službe državne bezbednosti, od dragosti: Udba, okomili na vidioce i njihovog vjeroučitelja župnika fra Jozu Zovka.

Država i partija Gospu doživljavaju kao ljutog neprijatelja, i to je ustvari potpuno opravdano, nema većeg zla jer i katolički svećenici i vjernici Gospu drže ljutim neprijateljem partije i države. Gospa se s nebesa javila, kako iz filma shvaćamo, ponajprije da potakne pobunu protiv komunističkog i ateističkog sistema koji hrvatskom narodu ne da ići u crkvu, a lica u priči ustrajno, herojski trpe sve batine i zastrašivanja ne bi li obranila svoje pravo da idu u crkvu. Priča je jednostavna, prosta kao pasulj, mrvicu možda i preglupa za Tuđmanov režim koji ju je naručio i nije žalio novaca da je snimi i savršeno je zasluženo ismijana od kritike i propala na blagajnama kinematografa. Takav bi nacionalistički kič i majstori žanra poput Nikite Mihalkova i Clinta Eastwooda teško učinili podnošljivim, a redateljski tudum poput Sedlara nema baš nikakve šanse.

Ipak, nije on bez vrlina, samo ako ga znate pročitati u pravom ključu. Filmovi Jakova Sedlara po prilici su kao Viagra. Upravo kao što je plava tableta za mušku potenciju otkrivena slučajno, nakon što nije uspjela kao lijek protiv visokog tlaka, i “Gospa” je djelo jedne nehotične genijalnosti. Traljavi likovi i dijalozi promašuju, istina, uzvišene i svečane dramske namjere autora, ali nepogrešivo pogađaju drugi žanr: kad je jednom otkrijete kao komediju, zapravo je se ne možete nasititi. Slatko se nasmijem uvijek kad gledam “Gospu” i, kao kod svih velikih, klasičnih filmova, svaki put nađem nešto novo, iznenadi me neka slaboumnost koja mi je prethodno nekako promakla.

Šaljiva izjava

Uzeo sam je tako gledati na YouTubeu prije nekoliko dana, kad je papa Frane imao onu šaljivu izjavu o međugorskim vidiocima koji Gospino javljanje naručuju točno na uru, kao buđenje na hotelskoj recepciji, a spoznaja koja mi je u jednom trenutku došla, bila je zaprepašćujuća kao udarac šakom u lice.

Majko sveta, pomislio sam, Udba je bila u pravu!

Gledajući namrštene i opake partijske sekretare i milicijske prostake s pendrecima, kako se trude zatrti neugodnu međugorsku fertutmu s Majkom Božjom, došlo mi je bistro kako njihova nastojanja u osnovi nisu bila drugačija od onoga što učeni i dobri Jorge Bergoglio danas govori. Služba državne bezbednosti još je 1981., prije trideset četiri godine, anticipirala zaključke vatikanske Kongregacije za nauk vjere. Mogao sam zamisliti nekog starog, umirovljenog jugoslavenskog komunističkog špijuna, kojega svih ovih godina muči da je možda pogriješio isljeđujući fra Jozu Zovka, ali koji smatra kako opet nije zaslužio da kojekakvi filmski antitalenti prave budalu od njega, kako je od oduševljenja pred televizorom ustao i zavikao:

“Tako je, Sveti Oče! Svaka vam se pozlatila! I ja to isto sto godina govorim!”

Zbunjena inteligencija

Čudne stvari se događaju u svijetu. Kubanski komunistički diktator Raul Castro iznenadio je nedavno izjavom kako ga papini postupci potiču na pomisao da se možda vrati vjeri svojih djedova, a sam papa došao je kratko zatim u Sarajevo i na užas mnogih bosanskohercegovačkih i hrvatskih katolika se pomirljivo i s mnogo uvažavanja obratio i muslimanima i židovima i pravoslavnim kršćanima ove politički nestabilne multietničke cjeline. Bosanci su papu dočekali kao Tita, a ovaj im je i govorio skoro kao Tito i samo je slučajno valjda propustio upozoriti: “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”.

Strahovita je konsternacija zavladala među našom desnom inteligencijom, tolika da se komentator Večernjeg lista drsko osmjelio primijetiti kako je vrhovni crkveni poglavar “politički neupućen”, a ovaj je po povratku u Rim, na jutarnjoj misi u domu Svete Marte, otišao i dalje, pogazio jednu nacionalističku svetinju o kojoj su se nekad snimali filmski spektakli, uzbudljivo vjerovanje kako su i nebesa bila uz hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost, kako nam je sama Gospa pomogla u borbi protiv komunista i Jugoslavije. Ako papa ne vjeruje u Gospu iz Međugorja, a ni komunizam i Jugoslavija nisu mu naročito mrski, što čovjeku Hrvatu i katoliku uopće preostaje, nego da poraženo zaključi:

“Ljudi, džaba smo krečili!”