ANTE TOMIĆ Mogli bismo uspješno razvijati nasilnički turizam, bio bi to naš osobiti brend. S reklama smiješile bi se žene s krvavim nosom i modricom

Pravovjerna Irska, možda najkonzervativnija katolička zemlja, uskoro će vjerojatno ukinuti zabranu pobačaja. Premijer je dosta razumno zaključio: "Svake godine tisuće i tisuće Irkinja odlazi u druge zemlje, kako bi pobacile. Ili izvode pobačaje u ilegalnim i opasnim uvjetima. Mi moramo prestati izvoziti probleme i uvoziti rješenja."

Istodobno, na drugom kraju Europe, u Hrvatskoj se sve više govori da bi valjalo zabraniti pobačaj. Dogovorimo li se s Irskom, mogli bismo možda od njih uzeti njihovu zabranu. Da nam je povoljno ustupe. Zašto da pravimo novu zabranu pobačaja, kad je tu još dobra polovna, irska. Njima više ne treba, a nama bi dobro došla, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalamciju.

Zauzvrat bismo Easy Jetom, Ryan Airom ili nekom trećom jeftinom avionskom linijom u suprotnom pravcu slali žene da pobace u Irskoj. Napokon, većina se mlađih Hrvatica ionako namjeravala odseliti tamo. Ako u Hrvatskoj za njih ne bi bilo pobačaja ni radnih mjesta, a u Irskoj bi dobili i jedno i drugo.

Imamo brend

Koješta bi se tako zgodno moglo razmijeniti u Europskoj uniji. Legalizirati na jednom mjestu, a staviti izvan zakona na drugome. Zgodan je primjer i Istanbulska konvencija, međunarodni akt protiv obiteljskog nasilja koji naša zemlja odbija prihvatiti pod pritiskom Crkve, jer da je posrijedi stravična prijetnja tradicionalnim kršćanskim vrijednostima.

Nijemci, Bogu hvala, nemaju tradicionalnih kršćanskih vrijednosti pa su prije nekoliko dana prihvatili Konvenciju. "Njemačka se time na svim državnim razinama obvezuje činiti sve kako bi se suzbilo nasilje nad ženama, pružila zaštita i potpora žrtvama", objavilo je na Twitteru njihovo zagrebačko veleposlanstvo ponosno.

Ali, na drugoj strani, razumno je upitati, što je sa stotinama, ako ne i tisućama onih Nijemaca koji mlate supruge? Gdje će se sada svi oni krupni Bavarci i Švabe s teškom rukom opušteno predati svome omiljenom hobiju? Pogađate što ću sada reći: neka dođu u Hrvatsku.

Kraj nautičkog, seoskog, vjerskog, lovnog, ribolovnog, zdravstvenog, kongresnog, gastronomskog, kulturnog i pustolovnog, Lijepa naša mogla bi uspješno razvijati i nasilnički turizam. Bio bi to naš osobiti, što se kaže, brend. Na reklamama “Willkommen in Kroatien“ smiješile bi se žene s krvavim nosom i modricom na oku.

Fišpiknik

Milijuni eura slili bi se u naše džepove od njemačkih muževa koji bi svoje voljene mlatili šakama u zube i nogama u bubrege u zelenoj oazi Plitvičkih jezera ili zaštićenom krajoliku Kornatskog otočja. Ako bi bili nezgodni kad popiju, natočili bismo im bogovskog plavca ili valjano rashlađene istarske malvazije i diskretno ih ostavili u apartmanu da štemaju svoje partnerice. Organizirali im fišpiknik sa srdelama s gradela, živom muzikom i nokautiranjem supruge, all inclusive.

A ako im je tako draže, čak i ne bi morali voditi žene sa sobom. Mogli bi doći u Hrvatsku solo i lemati neke naše, Hrvatice. Ne bi nam smetalo. Mi smo navikli. U nas je to, čujte, tradicija.

Napokon, a ovo će vam se sada možda najviše svidjeti, pamtite li onaj slučaj otprije mjesec i po, kad je katedralni kanonik Paul Hildebrand iz biskupije Rottenburg-Stuttgart pismom zabranio hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj služenje zadušnica za Slobodana Praljka i bilo kakve pobožnosti i komemoracije u njegovu čast? Hrvatski su mu svećenici tada ogorčeno otpisivali, hrvatske novine primjećivale kako je to nečuveno, no ništa od toga nije natjeralo njemačke crkvene vlasti da se predomisle. A nije zapravo ni trebalo.

Umjesto da uvjeravamo Nijemce kako hrvatski ratni zločinci zaslužuju mise, trebalo je ljubazno ponuditi da se u Hrvatskoj moli za spas njihovih, njemačkih krvoloka. Nesumnjivo bi se našlo mnogo neonacista koji bi se voljeli javno okupiti i zajedno pomoliti za besmrtne duše svojih idola nevino osuđenih u Nürnbergu, a kojima je zbog neshvatljivo strogih pravila biskupije Rottenburg-Stuttgart to onemogućeno.

Misa za Hitlera, Himmlera...

Na drugoj strani, pateru Luki Prceli, koji svake godine u splitskoj crkvi svetog Dominika na blagdan Nevine dječice moli za Antu Pavelića, vjerojatno ne bi bilo teško kazati koju lijepu za Adolfa Hitlera, Heinricha Himmlera, Josepha Goebbelsa ili Hermanna Göringa.

Takve bi se pojave mogle pravedno razmjenjivati između zemalja članica Unije. Hrvatska bi uspješno uvozila probleme, a izvozila rješenja. Samo da se još malo potrudimo, da Željka Markić i biskupi čvršće stisnu, ovo bi ovdje mogao biti moralni deponij čitave Europe, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.