ANTE TOMIĆ Ne mogu dočekati Karamarka. Nije to, iskreno, nešto što me posebno veseli, ali čini se da je neizbježno

Ništa od onoga što sam napravio i stekao, i što je većina drugih, poštenih i vrijednih napravila i stekla, nije bilo zahvaljujući državi, nego je često bilo upravo suprotno, morali smo se boriti s glupošću i sljepilom preplaćene birokracije. Po prilici pola od svega što zaradim ide za plaću Igoru Dragovanu, za kojega uopće ne znam što radi. I ja se sada živciram da će Igor Dragovan ostati bez posla? Pa stvarno sam potpuni idiot!

Podla je politička manipulacija, vjerojatno najpodlija od svih drugih, da su me neznalice i bezveznjaci uspjeli nekako uvjeriti da su mi važni, da moje dobro ovisi o njihovom dobru i čitav će se moj svijet srušiti ako oni izgube mjesto u saborskom odboru za češanje dupeta. Kakvom su tajanstvenom magijom učinili da ikoga boli ona stvar za njih, zašto bi itko ma i prosječno inteligentan pomislio kako će ostati bez budućnosti i s lažnom dijagnozom karcinoma štitnjače prositi ispred kafića ako jedna gomila nesposobnih, lijenih, neodgojenih, neobrazovanih i u svakom drugom smislu bezvrijednih ljudi bude zamijenjena drugom, ustvari jednakom hrpom bitangi?

Prije nekoliko dana došla je glasina o prijevremenim izborima i svi su se uznemirili i uskokodakali. Na jednoj su strani krenula klicanja, na drugoj zavladala turobna šutnja. Pola zemlje zadovoljno trlja ruke, dok druga polovica očajno pokriva lice dlanovima. Razmislite li trezveno, kakvog to smisla ima, i žalost i veselje? Čijoj se pobjedi budale raduju i čiji poraz oplakuju? Ako već ne žudite za vlašću i egzistencija vam ne ovisi o nekakvom barba Luki koji će vas namjestiti u nadzorni odbor javnog poduzeća, ili makar staviti u nekakvu sobicu u županijskoj upravi za kikiriki i koštice da za šest hiljada mjesečno slažete registratore po boji, zašto bi vas bilo briga za to?

Bit će izbori, prijevremeni ili redovni, za dva mjeseca ili za pola godine, i što onda? Vjerojatno ih neće dobiti oni za koje ću ja glasati, ali nije to zaista nešto što će me ozbiljnije potresti i onespokojiti. HDZ će sastaviti Vladu, pa dobro, vidio sam i to. “I been there before”, kazao je Huckleberry Finn kad ga je Tom Sawyer pozvao da odu na indijanski teritorij.

Ustrajno cijukanje

Zoran Milanović ustrajno cijuče kako će nas HDZ upropastiti i to je zacijelo istina, ali ne boli previše jer nije zaista ostalo mnogo onoga što Zoran Milanović nije već sam upropastio. Prvu polovicu mandata današnja je vlast potrošila žaleći se na HDZ-ove strahote koje su naslijedili, a drugu polovicu nas pokušavaju uspaničiti užasima koja će tek uslijediti ako HDZ ponovno dođe na vlast. Mimo toga nismo čuli ni jedan jedini suvisao i razuman razlog zašto bismo trpjeli SDP.

Ako je to njihov najozbiljniji argument za zastupničku plaću od dvadeset tisuća, ja ću istog trenutka kazati, pa nabijem vas, dajte natrag HDZ. Nije to, iskreno, nešto što me posebno veseli, ali čini se da je neizbježno. Tomislava Karamarka i Milijana Brkića počeo sam doživljavati gotovo kao kolonoskopiju, gastroskopiju ili takvu nekakvu neugodnu medicinsku pretragu koju čovjek stalno odgađa, a onda napokon, jednog dana, bude mu dosta strepnje i neizvjesnosti, te se osmjeli i reče: “Dobro, majku mu, dajte mi papuče i pidžamu, idemo to obaviti. Što prije počnemo, prije ćemo biti gotovi”.

Dan za to, ako mene pitate, upravo je došao. Za pravo reći, već i neko vrijeme s nekakvom neobičnom, perverznom čežnjom znam sam za sebe šapnuti: “Bože dragi, kad li će više Tomislav Karamarko doći na vlast”. Ne osjećam prema tome onu odbojnost kakvu sam nekad osjećao. Pa i zašto bih? Može li Tomislav Karamarko učiniti manje nego je učinio Zoran Milanović? Jedan je nula, drugi je ništica, ni od jednoga ni od drugoga meni i mojima ne ide ni u džep ni iz džepa.

Osim toga, s vedrim nestrpljenjem čekam vidjeti onaj genijalni, velemajstorski, razorni, prejebeni gospodarski program koji je HDZ kupio u Njemačkoj, vrhunac ekonomske pameti načinjen po specijalnoj narudžbi kao Maybach Željka Keruma. Tomislav Karamarko ga zasad ne pokazuje mnogo, čisto iz sigurnosnih razloga. Svjedoci kažu da u to ne možeš gledati dulje od nekoliko sekundi. Dokument je tako blistav da naprosto zaslijepi. Moraš staviti naočale za zavarivanje, a čak i s njima čitatelj već na polovini prve stranice riskira teško oštećenje očnog živca.

Na moj račun

Napokon, tu je i stvar zbog koje se više od ijedne druge radujem prijevremenim izborima i sasvim izvjesnom trijumfu Hrvatske demokratske zajednice. Priznajem, iscrpljen sam desničarskim ludovanjem. Uništila su me ova četiri mjeseca. Ne mogu više. Došao bih demonstrantima u šatoru ispred Ministarstva branitelja u Savskoj i rekao: “Dečki, svaka čast, pobijedili ste. Koliko ste ono rekli da bi vi penzije? Četrdeset hiljada? Nema problema, stavite na moj račun”.

Dan idućih izbora bit će vjerojatno najsretniji dan u životu Tomislava Karamarka, a ni meni neće biti mrzak. Usnut ću sa sretnim osmijehom znajući da više neću svaki dan, i za ručak i za večeru, u svim emisijama na svim televizijama slušati kako Đuro Glogoški mekeće pet istih rečenica. Zbog te činjenice, majke mi, gotovo bih i sam glasao za HDZ.