ANTE TOMIĆ 'Nema razloga za očaj, bilo je ovdje i mnogo gore'

Kad su popucali zidovi i popadala žbuka i žene rađale u automobilima ispred Petrove, mnoge su ispunili beznađe i strah. Malodušno su pomislili da je ovo kraj, da nas Bog kažnjava jer smo psovali, hulili, usvojili Istanbulsku konvenciju i nosili sandale preko čarapa. Što bi se zaista još moglo dogoditi, nakon što je u punom zamahu jedne smrtonosne zaraze udario i potres i djeca nam dolaze na svijet u studeni i snijegu na bolničkim parkiralištima?

“Hoće li sada navaliti i skakavci? Hoće li žabe padati s neba?” upitala je plačnim glasom moja prijateljica muža jučer rano ujutro ispred njihove zgrade u Travnom naselju.

Ali, njemu je druga stvar bila na pameti.

“Znaš”, rekao je zamišljeno gledajući pahulje kroz šoferšajbu, “kad već sjedimo u autu, mogli bi instalirati Uberovu aplikaciju pa zaraditi koju kunu”.

“Budalo”, rekla je ona, “tebi je sve zajebancija.”

Bila je, kao, ljuta na njega, ali joj je bilo drago. Jer svi mi u teškim trenucima želimo čuti nešto umirujuće i smiješno, nešto suprotno od bezumlja s društvenih mreža, od uznemirenosti i bijesa, od teorija urota i optuživanja ovoga ili onoga za zlo koje nas je zadesilo.

I znate što ću vam reći, saberite se. Udahnite duboko i prestanite cendrati. Ako vam nije zid pao na glavu, ako niste ona nesretna petnaestogodišnja curica za čiji se život bore liječnici u Klaićevoj, nemate razloga očajavati. Bilo je ovdje i gore, mnogo gore, i ne tako davno. Naše blagostanje, naš spokojni i siti svijet koji se nakratko zaljuljao nisu uopće stari kako se čine. Vama se možda čini da su topli radijatori, WiFi, Peugeot na leasing i šarene čokoladne mrvice na sladoledu od šumskog voća oduvijek tu, ali nisu. Još 1938., kako piše Rudolf Bićanić u svojoj velikoj i važnoj knjizi “Kako živi narod”, tek svaki četvrti stanovnik naše zemlje je imao krevet.

Goran Mehkek / Hanza Media

Kad vas uhvati strah od budućnosti, kad pomislite da vaš život više neće biti isti, sjetite se kako su naši djedovi i bake bili siroti, raščupani, svrabljivi i ušljivi zamazanci koji su spavali u slami, na daščanom podu iznad štale, a katkad i na goloj zemlji, u istoj prostoriji sa životinjama. Jeli su iz čađavog lonca koji je visio na lancu nad otvorenim ognjištem, a ako bi ih zabolio zub, pošli bi do seoskog kovača da im ga izvadi velikim kliještima za potkivanje konja. Smiješno i sramotno je ovo možda nekome čuti, ali ne treba se ni smijati ni sramiti, nego biti ponosan.

Valja se pokloniti precima koji su imali snage i upornosti uzdignuti se iznad bijede, prljavštine i neukosti. Zahvaliti im da su ustajali nakon svake nevolje, preživjeli i ratove, i poplave, i suše, i gladi, i zaraze gore od koronavirusa i potrese snažnije od onoga jučer ujutro. Da su napokon došli u razbijenim cokulama i zakrpljenim kaputima iz provincije u glavni grad, da su se zaposlili u tvornicama, školovali se, da su stjecali i napredovali, pošteno i teško, mic po mic, selili iz vlažnih podstanarskih rupa u prostrane, svijetle stanove u Novom Zagrebu, kupovali automobile, zidali klijeti u Zagorju i vikendice na Šolti. Činilo im se katkad da frustrirajuće sporo napreduju, ali zapravo su napravili silan, herojski podvig, u kratkom vremenu prevalili golemi put iz kamenog u industrijsko doba.

I zato ne treba klonuti duhom jer žene rađaju na parkiralištu. Taj nam prizor zapravo treba biti nadahnjujući. Mnogi su se ovdje koliko jučer rađali u gorim okolnostima, pa su svejedno ostali živi i postigli što su postigli. Pa i taj Zagreb koji se jučer zaljuljao, zgrade koje su popadale po pločniku, zar je to nešto nepopravljivo? Devedeset posto onoga što vidite u gradu mlađe je od sto godina. Da se vratite u 1920. u svoju ulicu, vremeplov bi vam se zaglavio u šikari. Naše bake i djedovi su imali vizije i smjelosti podići grad na blatnjavoj ledini, pa ćemo ga i mi podići. Pobijedit ćemo zlo kao što su i oni pobijedili.