ANTE TOMIĆ Nikakve žalosti ta zadrta stara imotska budala nije imala za vukovarske nesretnike

U mom djetinjstvu bio je to neasfaltirani, razlokani put. Pamtim ga bijelog i prašnjavog za suhih dana i žutih blatnjavih bujica što su njime krivudavo tekle ako je kišilo. Stara cesta za Imotski uspinjala se od pravoslavne, rišćanske crkve, uz Dom zdravlja gore sve do Modrog jezera, piše Ante Tomić u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Partizanski borac, jugoslavenski oficir, general, šef Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i ratni zločinac, koji je u svojoj osamdeset devetoj nekažnjen, mirno umro prije nekoliko dana u Moskvi, rodio se u kamenoj katnici s balaturom i dvorištem zasjenjenim širokom, gustom krošnjom murve uz tu strminu u Donjoj Glavini.

“Kadijevića kuće” se mjesto zvalo. “Nije mi se dalo čekat prugu, pa san se uputijo pješke iz Varoša, kad mi kod Kadijevića kuća trevio Marinkica Radeljić s Pezejcon...”, kazao bi netko, na primjer, a tko zna, možda i danas kažu.

Pleme se, napokon, nije sasvim raselilo, još Kadijevići tu žive, premda je zacijelo teško živjeti obilježen strašnim prezimenom, zvati se jednako kao i čudovište koje je poslalo tenkove na Vukovar. Ali, nikada im zaista i nije bilo lako, ni prije rata.

Poznajem ljude iz toga kraja, odrastao sam s njima, razumijem ih i volim, pa i ako mi oni kojiput nisu davali mnogo razloga za ljubav i razumijevanje, i znam kakva je u njima nelagoda od drugoga i drugačijeg.

I u našima i u njihovima, i u katolika i u rišćana, i u Hrvata i i u Srba vazda su tinjali oprez i nepovjerenje što su se sporadično, svakih pola stoljeća po prilici, rasplamsavali u mržnju i nasilje.

Kako možete pretpostaviti, onoga što im je slično daleko je više od onoga što ih razlikuje. Mimo sitne razlike da se jedni križaju cijelim dlanom, a drugi samo s tri prsta, njihov jezik, njihovi nazori, otresitost, seksualna sramežljivost, lukavost i okrutne šale, njihove nakazne betonske kuće i očajno, kiselo domaće vino preneražavajuće su jednaki.

Da nije vjere i nacije, oni bi jedan kroz jedan bili isti vlaški idioti.

Mnogi su u povijesti, napokon, i pretrčavali s jedne na drugu stranu, prešaltavali se i resetirali, prihvaćali sad istočnu, sad zapadnu liturgiju, i u odsutnom se času često slučajno negdje zatekli, a nije nepoznato ni da je netko jednom bio partijski ukoren zbog srpskog nacionalizma, da bi se sutradan ujutro u postelji trgnuo kao uspaljeni hrvatski nacionalist, nesmiljeni starčevićanac.

Sve mi je to prekjučer nekako došlo, zajedno s prašnjavom starom imotskom cestom, kamenom balaturom i murvom ispred Kadijevića kuće, dok sam čitao kako je u dalekom svijetu, kao ruski državljanin, umro jedan moj zemljak, ubojica iz moga kraja, da parafraziram Arsena.

Grešna mu je duša u pakao otišla neokajana. Nikakve žalosti ni suosjećanja ta zadrta stara imotska budala nije imala za vukovarske nesretnike raskomadane granatama, ni za poklanu banijsku starčad, ni za popaljene drniške kuće, ni za bebe što su izbezumljene revale u šibenskim i dubrovačkim podrumima.

Do zadnjeg trenutka, zadnjeg daha iz svojih uvelih, sijedih staračkih prsa, držao se uvrijeđenim i neshvaćenim, a ni na onome se svijetu vjerojatno nije opametio.

Vrteći se na ražnju iznad usijane žerave lijepo ga mogu zamisiliti kako Lucifera optužuje da je američki plaćenik.

Za nekoga poput njega jednostavno je osjećati prezir i odvratnost, mnogo razloga da ga mrzite i budete bijesni na njega.

Bog se veliki ne bi smilovao i takvome nekome oprostio, ali ja opet ne mogu, valjda po zavičajnoj liniji, ne sažaliti se i ne upitati je li čitava ta stvar, u nekim drugačijim okolnostima, mogla drugačije ispasti.

“Svijet je sve što je slučaj”, kazao bi stari Wittgenstein, pa je zacijelo i u životu moga zemljaka, ratnog zločinca Veljka Kadijevića, rođenog 1925. u Donjoj Glavini kod Imotskoga, od oca Dušana, Srbina, i majke Hrvatice, Janje rođene Patrlj, jednom ili dvaput bio trenutak u kojemu je on mogao ispasti ispravna, moralna osoba i činiti sve sama dobra i plemenita djela.

Rijetki su, istina, ti trenuci, ali dođu i ako ste Imoćanin.

I za nas Vlaje ima spasenja, ali za to valja imati pameti i poniznosti i snage da sebi priznaš kako si bio glup, a toga u našem krševitom kraju, znate i sami, nikad nije bilo previše, piše Ante Tomić u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.