ANTE TOMIĆ NOVOM REKTORU ZAGREBAČKOG SVEUČILIŠTA 'Čitajte malo i Kuran'

O Iranu ne znamo mnogo, a i ono što znamo uglavnom nije dobro. Pamtimo vladavinu šaha, bezobzirnog diktatora i rasipnika Reze Pahlavija, kojega je otpuhala islamska revolucija i fundamentalistički manijak Homeini, koji je opet rapisao nagradu na glavu jednog odličnog pisca.

Čitali smo zatim o antisemitskim ispadima sadašnjeg predsjednika Ahmadinedžada, vidjeli smo prizore leševa na građevinskim dizalicama iznad iranskih ulica i lica preljubnica unakaženih kiselinom. No, i u takvim, nama čudnim, okrutnim i zastrašujućim mjestima može se dogoditi čudo ljudskosti koje će vas do srži potresti.

Mladić je trebao biti obješen zbog ubojstva drugog mladića i već su mu stavili crnu kukuljicu preko glave i omču oko vrata, čekalo se samo da mu presudi majka ubijenog. Po šerijatskom zakonu, ona mu je trebala izmaknuti stolicu ispod nogu. Umjesto toga, ona ga je samo snažno ošamarila i smakla mu omču. Poštedila je život ubojici svoga sina, a zatim u suzama otrčala i zagrlila njegovu majku. Dvije žene, majka ubojice i majka žrtve, uplakane su napustile stratište, grčevito stiskajući jedna drugu.

Agencijska vijest o ovome teheranskom događaju prije nekoliko dana je obišla svijet. Razumljivo, jer takvo što zaista ne viđate svaki dan. Iznimna je rijetkost da je netko pobijedio gnjev, tugu i žudnju za osvetom u slučajevima poput ovoga. Ništa veće ljudsko srce zapravo i ne može napraviti. Nema veće moralne snage od majke koje je oprostila ubojici svoga djeteta. Ako mene pitate, iranska kućanica napravila je djelo milosrđa vrijedno Nobelove nagrade za mir.

Istodobno u našem se malom kutku svijeta raspravljalo o Damiru Borasu, novoizabranom rektoru Zagrebačkog sveučilišta i njegovoj izjavi kako se “moramo vratiti biblijskim vrijednostima koje su u Hrvatskoj zanemarene, a na kojima se temelji Europa.” Svjetske agencije za ovo srećom nisu pokazale značajniji interes i skandal je ostao samo naš, lokalan, propustili smo da nam se u inozemstvu izruguju rečenicama tipa - ako su vam doktori znanosti tako učeni, kakvi su vam tek oni s osnovnom školom.

Biblijske vrijednosti su, naravno, neprocjenjivo važne, tu drevnu knjigu svatko od nas mora pročitati, ali i prosječno obrazovana osoba morala bi znati da se Europa ne temelji samo na njoj. Za početak, Heraklit i Pitagora, eto, nisu čitali Bibliju.

Onaj skup vrijednosti koje nazivamo europskima korijenje ima u antici, u politeističkim kulturama Grčke i Rima, i tu će činjenicu priznati i najveći kršćanski učenjaci i umjetnici, Leonardo i Michelangelo čijih djela ne bi bilo bez antičke umjetnosti, Dante koji se divio Vergiliju, kao i sveti Toma Akvinski koji je jednostavno obožavao Aristotela.

Za naš svijet zaslužni su mnogi veliki ljudi koji su živjeli u drugim religijama i kulturama. Uzmemo li samo Borasove biblijske vrijednosti, što ćemo sa Spinozom, Avicenom, Konfucijem i Einsteinom koji su za biblijske vrijednosti bili više ili manje ravnodušni? Što ćemo s tisućljetnom kineskom civilizacijom, japanskim akvarelima koji su inspirirali impresioniste i afričkim maskama koje su voljeli kubisti, što sa svim prekrasnim dostignućima u medicini, matematici i astronomiji koje nam je muslimanski svijet ostavio? “Mislite da su Arapi glupi? Pokušajte pomnožiti dva rimska broja”, rekao je jednom američki pisac Kurt Vonegut, inače ateist.

Nevolja je s vjernicima da su katkad užasavajuće uskogrudni i slijepi. U njihovoj je svetoj knjizi, misle, sva istina i nema znanja izvan nje. Vjernici se ponašaju oholo kao da su s Biblijom dobili copyright na mudrost i dobrotu. A uistinu svi imaju vrijednosti, i oni što su čitali neke druge svete knjige, pa i oni koje ne zanimaju svete knjige jer ne vjeruju ni u što transcedentno.

Drsko je nešto i reći “biblijske vrijednosti” jer je riječ o nečemu što su univerzalne humanističke vrijednosti, koje su ljudi stjecali na različitim krajevima svijeta, nezavisno jedni od drugih, kojem su se god Bogu klanjali.

Pogledajte, napokon, onu iransku majku s početka ovog teksta.

Da se ono što je učinila dogodilo u nas, u novinama bi je istakli kao čudesan primjer najljepše kršćanske vrijednosti, djelu milosrđa nadahnutom Isusovim oprostom. Ali, ova žena je muslimanka, ona tu priču nije čitala. Ona je u srcu našla milost za ubojicu svoga djeteta, premda ne vjeruje u Isusa koji je zbog našeg spasenja umro na križu i treći dan ustao iz mrtvih. Kako joj je to uspjelo? Pa, valja, čini se, čitati i Kuran. Šarajte malo, rektore Boras, šarajte...

Piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju