VLAŠKA POSLA

ANTE TOMIĆ O MIMOHODU Zanosimo se kako smo pobjednici, a u svakom drugom smislu smo poražena zemlja

Da Predsjednica reče: 'Slavit ćemo na Arktiku', premijer bi kazao: 'Ne, ne, gospođo draga, mi idemo na Antartik'

Premijer bi dvadesetu godišnjicu Oluje proslavio veličanstvenim vojnim mimohodom u Zagrebu. Predsjednica bi, s druge strane, dvadesetu godišnjicu Oluje proslavila skromnije, jeftinije, u Kninu.

Cijela dva tjedna između Banskih dvora i Pantovčaka traje nesmiljena unakrsna vatra otrovnih i jedva prikriveno uvredljivih priopćenja što je od ovo dvoje prikladnije, a ja sam potpuno uvjeren da se u nekoj drugoj zgodi i Predsjednica mogla dosjetiti zagrebačkog mimohoda, ali da ni tada u državi ne bi bilo mira jer bi se premijer zainatio da slavlje može biti samo u Kninu. Sve bi Predsjedničine argumente tada izgovarao premijer i obrnuto, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .

Mrtva trka

Njihov odnos naprosto tako funkcionira, da Predsjednica reče: “Slavit ćemo na Arktiku”, premijer bi kazao: “Ne, ne, gospođo draga, mi idemo na Antartik.”

Važnije i od Oluje i od njezine dvadesete obljetnice i od ičega drugoga zapravo je da se njih dvoje ne slažu i da se prepiru jer što bi drugo, zaboga, pametnije i činili. To je njihov doseg, dalje od toga oni ne znaju.

Ozbiljni bi ljudi zatomili sujetu i postupili suprotno vlastitom mišljenju u nekakvom problemu koji ustvari i nije problem i nastavili raditi nešto korisno, ali Milanović i Grabar-Kiratović, nažalost, nisu taj, što bi narod rekao, kapacitet. Da nema pakosnih, sitničavih svađa i podmetanja, ni premijer ni Predsjednica ne bi imali čime ispuniti svoj život.

Pogledajte, uostalom, što je predmet njihova recentnog fajta: dohvatili su se oko jednog praznika. Praznik je, istina, povijesno važan i valja ga dolično obilježiti, ali na koncu, to je samo jedan neradni dan. Grabar-Kitarović i Milanovića moglo bi se možda i razumjeti zašto im je specijalno stalo do toga.

I jedno i drugo se, sa svojim mukotrpno stečenim ugledom neradnika, drže pozvanim odlučiti kako valja provesti neradni dan, i teško je zaista reći, mrtva je trka tko je od njih veći autoritet u gubljenju vremena. Ali, opet, ja bih bio sretniji da su se bavili nečim presudnijim, nečim što se događa običnim, radnim danima, kad bravari zorom, po hladovini pokreću bušilice i glodalice, a građevinari betonske miješalice, kad se seljaci popnu na traktore, prodavačice slažu tople štruce na police samoposluživanja, medicinske sestre bolesnicima poslužuju doručak, a nastavnici ulaze u učionice.

Koga mi to plašimo

Trud toga naroda, koji se dobro oznoji do jedanaeste ure, kada na Pantovčaku i na Markovu trgu istom iznose prvu kavu, takozvanu krmeljušu, državi bi morao biti mnogo veća briga od toga gdje će generali na obljetnicu Oluje prošetati svoja odlikovanja. Mene, dopustit ćete, i vrijeđa to kočoperenje.

Što nama u ovome trenutku treba pompozno pokazivanje svijetlog oružja i srca u junaka, složno udaranje uglancanih čizama o asfalt, grmljavina tenkovskih motora i brišući let jedinog našeg nadzvučnog lovca koji će se možda odlijepiti od tla, ali za slijetanje ne garantiramo? Za koga radimo taj vojnički cirkus? Objasnite mi, molim vas, ako mi je štogod promaknulo, tko će se od potencijalnih dušmana prestrašiti te zahrđale sivomaslinaste šklopocije i u koga će od nas ona raspiriti rodoljubnu žeravu?

Na kraju krajeva, strašnije od ičega, mi ćemo proslaviti jednu staru bitku i jednu staru pobjedu, a da se nitko od političkih guzičara neće upitati koje je danas naše pravo da se zadovoljno i svečano osjećamo, jesmo li zbilja zaslužili onu janjetinu i prasetinu što će se vruća i masna blagovati u Kninu ili u Zagrebu? Dvadeset godina je, ljudi, prošlo i ja bih rekao da je ta okrugla brojka, mnogo prije parada s oružjem, barjacima i cvjetnim aranžmanima ispod govornice, prilika da se zabrinuto zamislimo ki smo, ča smo i di gremo?

Nemamo mi vremena...

Ako mene pitate, neumjesno je to, zanosimo se kako smo pobjednici, premda smo u ekonomskom, socijalnom, obrazovnom, kulturnom, tehnološkom i svakom drugom smislu jedna poražena zemlja.

Pustite stoga stare bitke i sjećanja veterana, pošaljite lijepo u onu stvar sve koji čitave dvije decenije neumorno mekeću kako su se borili.

Neodgojeno ih prekinite objašnjenjem kako se vi još uvijek borite, na traktoru, glodalici, u samoposluživanju i u bolnici, petkom i svetkom, svaki dan iznova, i do penzije, ako je dočekate, su još mnoge, bezbrojne teške bitke pred vama.

U velikom ste, možda i nenadoknadivom zaostatku i nemate vi vremena za praznike. Što bi Balašević kazao, radni dan je, ajmo na put.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 21:11