KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Premda joj je više od sedamdeset godina, Udba se još sjajno drži

 
 Goran Mehkek / CROPIX

Ah, godine su samo broj”, rekla bi vjerojatno Udba, prepredeno se smješkajući. Ocvala koketa pijuckala bi zeleni čaj, odbijajući otkriti tajnu svoje mladosti, je li posrijedi redovito vježbanje i prehrana bogata vlaknima, zahvaljuje li dugovječnost kvinoji, kumkvatu, kefiru, đumbiru, aroniji, rabarbari, matičnoj mliječi, magarećem mlijeku ili kokosovu ulju?

Zagonetna, oprezna, nedorečena, dvosmislena, upravo kako bi se od od nje očekivalo da bude, Udba ne bi ni potvrdila ni porekla duguje li svoj svježi, gotovo djevojački izgled face liftingu, botoksu ili dermalnim hijaluronskim filerima? Da možda ne pijete krv djevica, upitao bi je tkogod naposljetku poraženo, a Udba bi mu samo vragolasto namignula.

To zbilja može izluditi hrvatskog čovjeka. Premda joj je više od sedamdeset, Udba se još sjajno drži. Čak i dvostruko mlađe obavještajne službe pozavidjele bi joj na čvrstim sisama i stražnjici. SIS, HIS, SZUP, tko bi se više sjetio svih službi u kojima su se devedesetih godina prošlog stoljeća prsili Miroslav Tuđman i Markica Rebić. Gdje su te špijunske šeprtlje i gubitnici danas? Nigdje.

Umirovljeni i zaboravljeni. A Udba i dalje neumorno obilazi premijere, izložbe, svečane akademije, Đakovačke vezove i Goranova proljeća, glazbene festivale i stočne sajmove, pije sivi pinot po restoranima, praši po narodnjačkim klubovima, odlazi na nogometne utakmice i koncelebrirana misna slavlja, uvijek po istom poslu, svejednako rovareći protiv hrvatske države.

Životna je snaga Udbe čudesna uzmete li u obzir njezinu visoku dob, a još više činjenicu da je Jugoslavija, koja ju je osnovala, odavno mrtva? Otkud novac za održavanje složene, razgranate mreže obavještajnih analitičara, agenata, suradnika, provokatora i ubojica, tko im plaća najam ureda i garaža, kupuje i održava opremu za nadzor, iz čije se blagajne namiruju dnevnice, avionske karte i hotelska noćenja udbaškim govnima i pokvarenjacima?

Iskreno, ja vam ne bih znao odgovoriti ni na jedno od ovih pitanja. Ne morate mi vjerovati, ali ja nemam veze s Udbom. Dapače, čak i ne vjerujem da ona postoji. Jugoslavenska obavještajna služba, ako mene pitate, danas nije stvarnija od zmajeva, vukodlaka, šumskih duhova, jezerskih vila ili Gospe u Međugorju. Ono što ovdje pokušavam je samo rekonstruirati sliku o njoj prema kazivanjima njezinih najljućih neprijatelja, autentičnih hrvatskih domoljuba.

A izvora je bezbroj, u knjigama, novinskim člancima, na internetskim portalima i društvenim mrežama tisuće naših ljudi svakodnevno svjedoče o svojim susretima s udbašima ili barem nalaze tragove njihova neprijateljskog djelovanja u propasti privrede, iseljavanju stanovništva, kvarenju medicinskih uređaja u bolnicama, slaboj trajektnoj povezanosti kopna i otoka, lošijim igrama Hajduka, ispadanju Roka Blaževića s Eurovizije, doslovno u svakoji svinjariji koja nam se ikad dogodila.

Evo, nekidan je i Milijan Brkić rekao da mu afere smješta “stara struktura Udbe”, kako ga je dohvatila duga hladna ruka jedne organizacije koja je i njegova prijatelja Tomislava Karamarka, upravo i Branimira Glavaša, i Mirka Norca, i Darija Kordića, i Jadranka Prlića, i Nadana Vidoševića i mnoge druge valjane hrvatske domoljube jednom sredila. O jugoslavenskoj obavještajnoj službi i njezinoj vještini uništavanja sudbina svi oni govore šapatom u kojem se miješaju strava, odvratnost i jedan neobični, nastrani ushit. Nitko, zaista, vjerojatno ni sam Aleksandar Ranković, nije cijenio Udbu kao što je cijene naši desničari.

Kad shvatite koliki je njihov užas od Udbe, u jednom se trenutku neizbježno morate upitati - pa dobro, majku mu, a što su oni od 1990. do danas radili? Dvadeset devet godina je prošlo i, s izuzetkom dva kraća razdoblja, HDZ ima vlast, ugled i novac, sud, vojsku i policiju, na raspolaganju su mu, ukratko, svi resursi da se obračuna s obavještajnim aparatom bivše Jugoslavije, da istrijebi do jednu udbašku uš koja se ugnijezdila u sistemu, a ta im gamad opet nekako izmiče, preživljava, pa i, od vremena do vremena, likvidira ponekog hrvatskog domoljuba. Od 1990. nijednog jedinog udbaša nisu uhitili, izveli na sud i osudili na mnogo godina, a na drugoj strani jedva bi se moglo i nabrojati koliko je naših ostalo ležati nakon što ih je Udba dohvatila.

Nesrazmjer žrtava je toliki da je to neugodno i spominjati. Nešto se i sažališ nad autentičnim hrvatskim domoljubima. Shvaćaju li ti hadezeovci i pravaši i suverenisti kakvo je strašno priznanje njihove nesposobnosti kad u proljeće 2019. godine, skoro trideset godina od smrti Jugoslavije, jadikuju kako ih je jugoslavenska obavještajna služba podlo spriječila da ostvare sve svoje profesionalne i ljudske potencijale?

To izgleda još i gore kada pogledate uspjehe Udbe na međunarodnoj sceni, a mnogi tvrdo vjeruju da je upravo ona, između svega ostalog, kriva da papa Franjo još nije proglasio Alojzija Stepinca za sveca, ili da austrijske vlasti, i crkvene i svjetovne, ne odobravaju ustašku komemoraciju na Bleiburgu. Sve su to udbaška posla, kažu naši ljudi ogorčeno. Svima je u kafiću, sportskoj kladionici ili na katoličkom portalu savršeno razumljivo da komunistički špijuni imaju mnogo bolje veze i u Austriji i u Vatikanu. Udba je ubacila agenta u papin najuži krug suradnika, a naši najbolji obavještajni kadrovi, koje su Miroslav Tuđman i Markica Rebić osobno uvježbavali, mogu samo Svetom Ocu mahati iz mnoštva na Trgu svetog Petra.

Vrag bi znao zašto je to tako, valjda hrvatski agenti ne govore strane jezike? Naši su naivni, budalasti, mutavi seljačići, a udbaši naočiti, šarmantni, rječiti svjetski ljudi. Što god bilo, slušate li autentične hrvatske domoljube, Udba je tako nadmoćno bolja od njih da oni praktički nemaju nikakakve šanse. Ta je bitka unaprijed izgubljena, ne treba se ni pokušati boriti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 02:49