ANTE TOMIĆ Priča o nesretnom Hrvatu koji je umalo kupio srpsku Coca-Colu: 'Ovoliko je falilo da ja to kupim...'

Tako nešto ne očekujete u supermarketu. Dok gurate kolica kroz labirint polica, u obilju grčkih jogurta, zelenih rezanaca, grickalica bez glutena, smrznutih lososa i carskih mesa na sniženju, osjećate se opušteno i bezbrižno. Upravo zbog toga, kad vas na takvom nekakvom dobro osvijetljenom, klimatiziranom, zaštićenom i sretnom mjestu zaskoči opasnost, kao što je prije nekoliko dana zaskočila jednoga u Splitu, prestravite se da vam cijeli život u sekundi prođe ispred očiju.

Dakle, što se dogodilo? Građanin je bio u šopingu, na odjelu bezalkoholnih pića, krenuo je rukom uzeti litru svoga omiljenog gaziranog soka, da bi u posljednji čas ustuknuo kao da je kraljevska kobra sikćući izletjela između plastičnih boca. Usta su mu se osušila, a srce divlje čekićalo: na etiketi je bio naslikan Srbin! Pravi pravcati Srbin, sa šajkačom, brkovima, prslukom i čakširama, poput nekakvog junaka Kolubarske bitke. Boca Coca-Cole izgledala je kao naslovnica albuma Rokera s Moravu.

“Ovoliko je falilo da ja to kupim”, pokazivao je kasnije drhtavom rukom, manje od pola centimetra između palca i kažiprsta, a susjedi i rodbina su uzdisali, širili oči i križali se. Netko je nazvao novine, da uzbuni javnost, da narod zna što se događa, i u novinama je uskoro izašlo da se Coca-Cola s etiketom dizajniranom za srpsko tržište našla nekako u hrvatskim dućanima. Manje od sata kasnije priču su gotovo svi preuzeli. Desničarski su portali bili, razumljivo, konsternirani nečuvenom političkom provokacijom. Jer samo bi budala mislila da je to bilo slučajno. Sve je povezano, što bi rekao admiral Lošo.

Javio se ugledni komentator, koji se na Facebooku predstavlja kao Muda Labudova, da je već notorno kako nas međunarodna industrija gaziranih pića gura u južnoslavenske saveze. Poznati geopolitičar Babino Brašno je dodao da ima čvrste dokaze kako se Coca-Cola nikad nije pomirila s neovisnom hrvatskom državom, dok je treći intelektualni autoritet, po imenu Krivi Kurac, samo bio ljut da se nekvalitetna, jeftina roba, koja se od bogzna čega pravi za neke prostake i primitivce iz Valjeva i Čačka, podvaljuje neusporedivo zahtjevnijim Hrvatima, ljudima izvanredno osjetljivog i njegovanog ukusa.

Znalci su bez sumnje utvrdili da je srpska Coca-Cola lošije kvalitete od naše. Napravili su negdje valjda testiranje pod liječničkim nadzorom. Sommelier je morao potpisati da pije na vlastitu odgovornost, prije nego je bojažljivo gucnuo pjenušave smeđe tekućine. Tako je to bilo napeto da su svi u prostoriji zaboravili disati dok je on zamišljeno mućkao gutljaj u ustima i progutao ga.

“Kakva je?” usudio se napokon netko upitati.

“Ah, nije ovo ni sjena naše Coca-Cole”, rekao je stručnjak. Otpio je još gutljaj da bude siguran, mljacnuo nekoliko puta i neporecivo zaključio: “Ova srpska kao da se malo osjeća na užički kajmak”.

“Uuu!” zavikali su na to svi zgađeno stiskajući oči.

Zbog nekoliko boca slatke vodice diljem zemlje se raspalio domoljubni gnjev kao onda kad je, sjećate se, predsjednica podijelila djeci srpske čokolade. Takozvani suverenisti, pravaši, branitelji i invalidi, svi su ustali zbog srpske Coca-Cole u trgovinama. Inače, da nije u trgovinama, već da su je nabavili po švercu, dovezli krišom u gepeku iz Bosne, ne bi to bio nikakav problem. Da im prevrnete džepove, otkrili bi da svi naši suverenisti, pravaši, branitelji i invalidi puše jeftinije cigarete na kojima ćirilicom piše nešto kao: “Pušenje može da ubije vaše nerođeno dete”.

Čitajući o ovome skandalu, gotovo se sažalite za idiote. Zamislite, na svijetu je možda samo Katolička crkva raširenija od Coca-Cole. Franjevce i Coca-Colu svugdje možete naći, na svim zemljopisnim dužinama i širinama. I u najgorim zabitima, u suhim pustinjama i vlažnim prašumama, u ledenim tundrama i travnatim stepama, gdje Bog svoga nema, u kutu neke uboge limene zalogajnice ili trafike naći ćete visoki crveni frižider sa zamagljenim staklenim vratima i kosim vitičastim slovima “Coca-Cola” sa strane, ispunjen studenim limenkama osvježavajućeg pića.

To jednako pije milijarda i četiristo milijuna Kineza, kao i milijarda i tristo pedeset milijuna Indijaca. Amerikancima, Pakistancima, Filipincima i Brazilcima, svima je ona jednaka, kad je s laganim praskom otvore i mjehurići ugljičnog dioksida krenu prema površini. Nema apsolutno nikakve razlike u okusu. Velika međunarodna kompanija sa sjedištem u Atlanti u američkoj saveznoj državi Georgiji uspješno je dokazala da svi ljudi na svijetu, bez obzira na boju kože, politička i vjerska uvjerenja, mogu jednako voljeti jednu stvar, samo ako dovoljno uložite u reklamu.

No, naše ljude ne možete zajebati. Naši suverenisti, pravaši, branitelji i invalidi, koji vole misliti da smo mi kao narod izuzetni i bogomdani, ili barem izuzetniji i bogomdaniji od Srba, maštaju valjda da su Amerikanci nešto samo za nas smućkali, nešto ukusnije i zdravije od onoga što se pod istim imenom prodaje u Beogradu. “Nije to za vas”, šapnuo bi valjda njima netko iz Atlante da ih vidi kako piju iz boce s naslikanim Srbinom i namigujući im pružio drugu: “Probaj ovo. Moja domaća Coca-Cola, vidjet ćeš, sedam jezika govori”.

Skandal je beznačajan i smiješan, ali poučan jer nam dosta dobro govori o intelektualnoj mizeriji nacionalizma. Možete li zaista zamisliti goru glupost od vjerovanja da se, mimo cijelog svijeta, jedna vrsta Coca-Cole pravi za Hrvate, a jedna Srbe?