ANTE TOMIĆ Ratnici iz Širokog i Ljubuškog nisu kopilad bez ćaće, vojnici HVO-a su naši jednako koliko i vojnici iz Vukovara, Gospića ili Šibenika

Dok je Franjo Tuđman bio predsjednik, njegova je obitelj bila rijetko uspješna. Premda je zemlja propadala i ekonomske i političke okolnosti su bile, blago rečeno, očajne, oni su, trudom i talentom, blagoslovljeno stjecali i napredovali. Sin Miroslav bio superšpijun, nešto kao James Bond, a mlađi, Stjepan, ugostitelj i producent holivudskih perspektiva. Kći Nevenka totalno je razvaljivala u trgovini, unuk Dejan drmao u bankarstvu, a Siniša, đavo mali, obijesno je palio gume na automobilskim trkalištima. Čak je i baka Ankica umirovljeničku dokolicu ispunjavala dobročinstvenim biznisom. Igračkom, čokoladom ili parom toplih čarapa razveselila je bezbrojnu ratnu siročad.

Ipak, bio je jedan dječak kojega ta dobra i draga žena nije voljela. Jednog mališana Tuđmanovi nisu zvali na nedjeljni objed da mu u tanjur uliju krepkog, gustog pilećeg ajngemahteca iz teškog porculanskog jušnika, iako im je nevoljnik bio najbliži rod, njihova krv i meso. Bio je to sin kojega je Stjepan, gostioničar i filmski vizionar, dobio mimo zakonitog braka sklopljenog pred Bogom i narodom, u vezi s jednom ljepuškastom modnom dizajnericom, i dugo nije htio ni čuti za njega. Godinama je Štef veseljak muljao, vrdao i hvatao maglu, izbjegavao sudove, test očinstva i alimentaciju, a djetetova majka, po njezinom svjedočenju, ni u ostatku obitelji nije nalazila razumijevanje i utjehu. Ako bi nazvala gnijezdo Tuđmanovih u Nazorovoj ulici, čuvena bi joj dobročiniteljica, uvijek nasmijana najdraža baka Hrvatske, ljutito spustila slušalicu.

Ova ružna obiteljska drama došla mi je u misli prije nekoliko dana dok sam, začudit ćete se, na televiziji gledao kako se ugledni zastupnici u Saboru svađaju treba li iz državne blagajne plaćati mirovine vojnicima Hrvatskog vijeća obrane i imamo li uopće para i za junake bosanskohercegovačkih klanja. Premda vam se na prvi pogled možda tako ne čini, priča o vojnicima HVO-a, o Mati Bobanu, Slobodanu Praljku, Tuti, Šteli i tisućama drugih poznatih i nepoznatih sinova našeg naroda koji su svoje zdravlje i živote ugradili u Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, neobično je podudarna priči o izvanbračnom sinu Stjepana Tuđmana.

Na početku, i u jednoj i u drugoj zgodi bio je nekakav zanos. Desila se ljubav, štono bi pjesnik kazao. Mlađi predsjednikov sin i modna dizajnerica oćutili su snažnu privlačnost i nisu upravo mogli dočekati da se razodjenu i sjedine. Jednako je tako u prvoj polovici devedesetih bilo je i s našim snagama u Mostaru, Ljubuškom i Širokom, s našom braćom s druge strane nepravedne granice. I mi smo s njima neobuzdano žudjeli biti fizički ujedinjeni, cjeloviti i nedjeljivi, barem u granicama nekadašnje Mačekove Banovine Hrvatske.

Ali, jao, sudbo kleta, bješe to zabranjena strast. Franjo Tuđman morao je sakrivati svoja iskrena i duboka čuvstva za bosanskohercegovačke Hrvate i bosanskohercegovačku zemlju. Tek povremeno, u časovima opuštanja, dok je u Karađorđevu pio valjano odležani viski sa svojim nerazdvojnim neprijateljem Slobodanom Miloševićem, ili dok bi večeravao s britanskim diplomatima, neoprezno bi mu se otela grešna teritorijalna žudnja. Na drugoj strani, i njegov Stjepan potajice se sastajao sa svojom dizajnerskom ljubovicom, ili bi možda supruzi rekao da je s darovitom šnajdericom do dugo u noć, u zimsku bijelu krojio kostime za koju od njegovih raskošnih filmskih epopeja s kojima je pokorio hrvatske kinematografe.

I otac Franjo i sin Stjepan su se precijenili, nisu shvaćali što smiju, a što ne smiju, pa su neoprezno obećali brak, prvi bosanskohercegovačkim Hrvatima, a drugi ljubavnici, a ovi su im se, glupi i lakovjerni kako to samo bosanskohercegovački Hrvati i ljubavnice mogu biti, svim srcem i dušom, predali. I zajebali se. U gorkom raspletu modna dizajnerica rodila je sina, a Mate Boban proglasio Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, i bogzna što su oni mislili da su time postigli, ali u naravi je Herceg-Bosna bila paradržava, a sin nezakonit ili, da tako kažemo, parasin.

Uslijedilo je poricanje. Stjepan Tuđman je muljao, vrdao i hvatao maglu, tvrdio da dijete nije njegovo, emocionalno i financijski i na svaki drugi način bježao je od roditeljske obaveze, a na drugoj strani njegova je oca vjerojatno samo biološka činjenica da je umro spriječila da učini istu stvar. Umjesto njega su muljali, vrdali i hvatali maglu njegov stariji sin, superšpijun Miroslav, Zdravko Tomac i još nekolicina, derući se kao da ih kolju kako Republika Hrvatska nije gajila zle namjere prema BiH, nikada nije ni pomislila posegnuti za teritorijem tuđe države, povesti rat protiv muslimanskih susjeda ili ih čak - Isuse, kome je samo takva izmišljotina pala na pamet! - zatvarati u konclogoru u Dretelju kod Mostara.

Dvadeset i više godina je prošlo. Sin one modne dizajnerice danas je veliki momak. Grčevita pravna borba njegove mame urodila je plodom i on danas ponosno nosi prezime svoga djeda, osnivača i prvog predsjednika RH, a valjda je dočekao da mu i otac Stjepan štogod uplati i da ga baka Ankica poljubi. Međutim, s vojnicima HVO-a Hrvatska se nikako ne može pomiriti te se i dandanas u Saboru zastupnici prepiru zaslužuju li oni državne mirovine ili ne.

Što god mislili o Mati Bobanu i Dariju Kordiću, a ja, uvjeravam vas, o njihovoj neodgovornoj političkoj i vojnoj avanturi baš nijednu lijepu riječ ne mogu naći, mi smo te ljude, dopustite, ipak nekako iznevjerili. Jer, kao što ona dizajnerica nije začela po Duhu Svetome, ni Boban i Kordić nisu krenuli na muslimane onako, bezveze, zato što im se to ćefnulo. Napravili su to uz snažnu moralnu, političku i vojnu potporu tadašnje hrvatske administracije, a nije ih zaista bilo mnogo koji su tada protiv toga ustali. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna Tuđmanovo je djelo koliko i “Bespuća povijesne zbiljnosti”. Dapače, ja bih se usudio reći da su mu “Bespuća povijesne zbiljnosti” možda i gore ispala.

Ratnici iz Ljubuškog i Širokog nisu kopilad bez ćaće. Oni su naši jednako koliko i vojnici iz Vukovara, Gospića ili Šibenika. Nisu bili ni manji junaci ni veće kukavice i da smo pošteni i pravedni, kao što mi Hrvati, nažalost, nismo, morali bismo priznati kako im pripadaju sve povlastice kao i muškarcima ili ženama koji su se borili s ove strane granice.