Učestali gubici borbenih zrakoplova izazvali su strahovitu uznemirenost na Markovu trgu. Našim se nebranjenim nebom špancira kako tko stigne, low cost kompanije, privatni mlažnjaci saudijskih prinčeva, poljoprivredna avijacija, nasmijane samoubojice u motornim zmajevima i jata čvoraka.
Premijer Zoran Milanović i ministar Ante Kotromanović zbog toga su se prije nekoliko dana u velikoj tajnosti sastali da na brzu ruku nađu sofisticirane strojeve koji će čuvati hrvatski zračni prostor. Tražili su ih kao opremu za kampiranje, pojačalo za električnu gitaru ili dječju sobu. Preko Njuškala.
“Vidi ovo”, primijetio je Kotromanović, “MIG 21, ‘74. godište, u dobrom stanju, prvi vlasnik, garažiran, nije puno prošao, klima, ABS, električni podizači stakala, jedan mitraljez neispravan. Povoljno. Može i zamjena za poljoprivredno zemljište ili polovni automobil srednje klase.”
“Ima li telefon?” upitao je Milanović.
“Ima. Nula nula dva pet nula...”, počeo je ministar obrane.
“Ruanda! Bježi u pičku materinu!” prekinuo ga je premijer. “Ali, pazi ovoga, vrhunski borbeni avion, ‘72. godište, metalikzelena boja, maglenke, aluminijski naplaci, radio i CD uređaj, raketni sustav, registriran do veljače 2015... Šit!”
“Šta je bilo?”
“Dizelaš”, uzdahnuo je Milanović razočarano.
Pametne bombe
Velika je nevolja kupiti potpuno naoružanog supersoničnog lovca kad jedva imate para za polovnu kosilicu. Prije nekoliko godina, kad su nas svečano primili u NATO, nismo ni slutili da ćemo time razbijati glavu. Sjevernoatlantski savez, moj kume, ponavljali smo oholo. Nas i Amerikanaca trista milijuna. Samo neka nas netko krivo pogleda, naš će ga veliki brat iz Washingtona zasuti tisućama i tisućama tona užarenog metala, razbit će ga pametnim bombama kao beba zvečku. Američke pametne bombe su čudo, pisalo se tada u našim novinama. Američke bombe su tako pametne da bi svaka od njih kao od šale završila zagrebački Fakultet prometnih znanosti ili ekonomiju u Mostaru. Američke pametne bombe imaju viši kvocijent inteligencije od hrvatskog premijera, a o ministru obrane da i ne govorimo...
Koješta su nam lijepo napričali, NATO se činio nevjerojatna povlastica. Ofer det ju ken not rifjuz. Nismo upravo mogli vjerovati da je nas ta sreća dopala. A onda je krenulo sa sudjelovanjem u kojekakvim mirovnim misijama po srednjoazijskim zabitima gdje ekstremni islamisti šetaju sa svojim časnim hanumama s eksplozivom ispod tradicionalnih nošnji. Američki vojni autoriteti krenuli su zatim prebrojavati naše puške i oklopne transportere i tenkove i, predvidivo, zaključili da je sve to žalosno manjkavo i zastarjelo i kako bismo svakako trebali kupiti nešto modernije, evo, na primjer, u njih, izuzetno povoljno, sa znatnim popustom i rokom otplate na nekoliko godina.
Veći izdaci za obranu
Neugodno nas je, naposljetku, zateklo i kad je nekakav tajnik Sjevernoatlantskog saveza, zaboravio sam mu ime, prije nekoliko tjedana upozorio kako bi sve države članice trebale povećati izdatke za obranu jer je Putinova Rusija velika prijetnja svjetskom miru i stabilnosti. Na ovo smo se već počeli zabezeknuto pogledavati. Po duši govoreći, do jučer mi gotovo i nismo imali neprijatelja. Tu i tamo, svakih pola stoljeća po prilici, više bi se nekako folklorno dohvatili za prsi sa Srbima ili Bošnjacima, a što ti treba za rat protiv njih? Za Srbe i Bošnjake možeš se takoreći naoružati u Pevecu. A sad smo, u paketu s premium članstvom, dobili gomilu američkih vjekovnih dušmana koji su, za početak, kudikamo brojniji, a onda i vojno opremljeniji od nas.
Dobro, s Afganistancima i Iračanima još bi se nekako i mogli nositi, ali Rusi?! Blažena Bogorodice! Treba li nam baš zamjeriti se jednoj nuklearnoj velesili? Zainati li se Vladimir Putin, a on je opaka przica i često ne djeluje kao uzor duševnog zdravlja, mogao bi nas za manje od sata sve zajedno spržiti. Od čitave bi Hrvatske ostalo samo četiri i po milijuna pougljenih ostataka koje bi možda samo po zubnim kartonima mogli identificirati.
“Huh! Huh! Huh! Huh!” stenjao bi naš predsjednik Vlade oprljenih prstiju, prebacujući iz ruke u ruku još vrelu lubanju ministra obrane.
Pet godina nakon što smo plavi barjak s bijelim kompasom ponosno podigli na jarbol do naše slavne trobojnice, članstvo u Sjevernoatlantskom savezu se ne čini bogzna kako inteligentna zamisao. Nismo se trebali junačiti. Steven Seagal i Sylvester Stallone bi se, osim toga, vjerojatno i sami, na svoj poznati način, spretnije od Prleta i Tihog, umjeli obračunati s neprijateljima američkog načina života.
Šaljive obaveze
Ipak, ima u NATO paktu i vedrijih, da ne kažem šaljivih obaveza. Evo, upravo jučer u novinama je bilo kako se od svih članica očekuje da pomognu naoružavanju kurdskih snaga u borbi protiv vojske takozvane Islamske države. Upravo kao što djeca nasljeđuju trenerke i pulovere starije braće i rođaka, kurdski će junaci naslijediti naše stare puške, raketne bacače i ručne granate.
“Šta traže?!” upitao je Milanović zaprepašteno.
“Traže da pošaljemo neperspektivno oružje”, objasnio je Kotromanović još jednom strpljivo.
“Neperspektivno? Pa zar imamo nekakvo drugačije?”
Mene je, pravo da vam kažem, strah i pomisliti kako će to završiti. Zamišljam tenk kako se štropotav i težak uspinje razrovanom planinskom cestom, i kurdskog diverzanta kako se pedesetak metara ispred njega neustrašivo spušta na jedno koljeno, i zaustavlja disanje i smireno cilja čeličnu kupolu, držeći na ramenu zelenu cijev koja je stigla iz nekakvog skladišta u Sesvetama, i škljoc, škljoc, škljoc, škljoc...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....