ANTE TOMIĆ Sve što želim za Božić je...

Oko ponoći Marija je iscrpljeno ležala na slami, ljubeći tjeme novorođenčeta u naručju, kad se začulo konjsko rzanje i nekakvi muški glasovi. “Tko je to?”, upitala je ona uplašeno podižući glavu, a Josip je razrogačenih očiju slegnuo ramenima, kao da ne zna. Marija ga je polustisnutim očima sumnjičavo odmjerila i nije joj promaklo kako se rub usana njezinog supruga jedva primjetno izvio u zadovoljni smiješak. “Josipe, ne laži. Što si sad smislio?” “Majke mi, nemam pojma o čemu govoriš”, odgovorio je taj lisac i dalje glumeći zbunjenost.

Pred vratima je jedan od došljaka opsovao. Kao da je silazeći s konja ugazio u balegu jer se sljedeće čulo kako trlja potplat o mokru travu. Drugi se veselo zacerekao. “Dobra večer, može li se naprijed?”, upitao je nasmijano, provirujući iza prugastog suknenog zastora, muškarac s turbanom, smeđeg lica i biserno bijelih, zdravih zubiju. “Stranče, prvo se predstavite. Tko ste vi i otkud dolazite?”, zavikao je Josip gromko, uvjerljiv kao kakav glumac amater. “Oh, oprostite, gospodine, mi smo tri mudraca s istoka”, odgovorio je onaj s turbanom, ulazeći u štalu i pružajući ruku Josipu. “Baltazar, drago mi je.” Prišao je zatim Mariji na ležaju kraj jasala pa se i s njom rukovao, nježno se osmjehnuo usnuloj bebi. Spustio je nekakav zavežljaj na slamu.

“Darivanje bebe? Zar već?”, začudila se Marija. “A, eto, bili smo tu u susjedstvu...”, odgovorio je Baltazar smeteno, pokazujući dvojicu koji su ušla za njim. “Kolega Gašpar, kolega Melkior.” Gašpar, po odjeći, činilo se, Indijac, i Melkior, očito Perzijanac, sramežljivo su se naklonili Mariji.

“Što je ovo, sol za kupanje?” upitala je Marija kad je razvezala Baltazarov zavežljaj i ugledala nekakve ružičastosmeđe grumenčiće u njemu. “Mirta, gospođo”, objasnio je mudrac s istoka. “Miris. Vrlo rijetka roba.” Marija je zbunjeno kimnula.

Zatim je prišao Gašpar sa svojim darom, komadićima smole tamjana. “Opet kozmetika”, začudila se rodilja. “Ako hoćete, mogu zamijeniti. Sačuvao sam račun”, odgovorio joj je Gašpar u nelagodi, crveneći se. “Ne, ne, sve je u redu, ostavite”, rekla je žena, ali njezino je razočaranje bilo više nego očito. Srećom, treći joj je dar popravio raspoloženje. “E, ovo je nešto”, zaključila je podižući krasan zlatni lančić s privjeskom. Melkior je uzdahnuo od olakšanja.

Marija je primijetila slovo u krugu na privjesku. “I? Zašto, oprostite, I?”, pogledala je Perzijanca upitno podižući obrve. “Kao Isus”, kazao joj je on. “Josipe, ljubavi”, zanimalo je Mariju, “otkud ovi ljudi znaju kako se naš sin zove?” “Nemam pojma”, zgranuo se još jednom Josip lažljivo, a zatim se da, kao, popravi stvar, okrenuo Melkioru i ponovio pitanje: “Zbilja, otkud vi, ljudi, znate kako se naš sin zove?”

Mariji, međutim, više ništa nije trebalo objašnjavati. Vidjela je tada Baltazara kako krišom namješta zavežljaj s grumenčićima mirte u ručice njezinog djeteta, pa se izmiče da ga mobitelom fotografira i u trenutku joj je sve bilo jasno. “Josipe”, upitala je strogo, “da ti nisi možda, bez moga znanja, potpisao neke sponzorske ugovore?”

Premda je izgovoreno poluglasno, gotovo šapatom, pitanje je prasnulo kao bomba u maloj štali u Betlehemu. Josip se skamenio od užasa, trgnuli su se pastiri koji su dotad drijemali u uglovima naslonjeni na štapove, ovce su uznemireno zablejale, a krava zamukala. Čak je i mali Isus otvorio oči i slabašno zakmečao. “Svi van!”, dreknula je Marija gnjevno. “Jeste li me čuli, svi do jednoga, izlazite!” Pastiri i mudraci brzo su pobjegli preko vrata, a blago se uplašeno šćućurilo na tlu.

“Pa kako si mogao”, prosiktala je Marija Josipu. “Jedino tvoje dijete i ti ga tako... Sram te može biti!” “Joj, ženo, ti kao da ništa ne razumiješ”, okuražio se napokon Josip pokazujući Isusa. “Ti kao da nemaš pojma tko je on?” “Bog”, predložila je Marija. “Influencer”, ispravio ju je Josip. “Svaka njegova objava na Instagramu, s mirtom, tamjanom i zlatom, znaš li ti koliko nam para za to daju?” Koliko, htjela je upitati Marija, ali je tada zaglušujuće zagrmio nekakav stroj i čulo se pijukanje, pi, pi, pi, pi, kao da netko kamionom ide na rikverc. “Pobogu, što je sad ovo!?”, zaurlala je Marija da nadglasa buku. “Došle su kućice!”, odgovorio joj je Josip jednako vičući. “Kakve kućice?!” “Sajamske kućice!”

Josip je istrčao iz štale na livadu kako bi uredio sve za adventski sajam koji je prije nekoliko dana dogovorio s kraljem Herodom, a Marija je ostala na slami sa sinom, izbezumljena i očajna. Tri kralja uskoro su se drznuli vratiti unutra i nastaviti fotografirati Isusa sa svojim darovima. “Gospođo, molim vas”, govorili su skakućući s podignutim mobitelima, “ako bi mu mogli samo malo podignuti glavu.” Marija je udovoljavala njihovim zahtjevima, isprva bezvoljno i ljutito, a kasnije sve raspoloženije jer se dječaku pozornost mudraca s istoka neobično svidjela. Vedro se kikotao kad ga je Melkior škakljao, Baltazar se kreveljio, a Gašpar pucketao prstima pred njegovim licem.

Kako je noć odmicala, buka je postajala sve veća. Kamioni su dolazili i odlazili, dizalice zujale, ljudi dovikivali. Šarena su svjetla u jednom trenutku zatreperila, a nešto kasnije zasvirala je muzika: Frank Sinatra, Bing Crosby, Wham!, Jackson 5, Mariah Carey, John Lennon, Johnny Mathis i Kićo Slabinac. Pred zoru su se mudraci pozdravili i otišli, a Josip se vratio i umorno izvalio pored žene. “Hoćeš da ti donesem nešto za doručak?”, predložio je zijevajući. “Imamo palačinke, fritule, germknedle... Ili bi možda bunceka s kiselim zeljem?” “Zar nismo mi židovi?”, upitala je Marija zajedljivo. “Joj, nemoj me sad...”, šapnuo je Josip.

Trenutak prije nego što će zaspati s glavom na slami izvukao je negdje ispod haljine kesu s novcem i spustio je Mariji u krilo, a ona je ostala još neko vrijeme budna, zaljubljeno gledajući Isusa koji joj je sisao na grudima i tiho mu pjevušeći: “Make my wish come true, all I want for Christmas is you”.