ANTE TOMIĆ: Tko je, dovraga i bestraga, mogao i pomisliti da suradnja svećenika sa švercerom oružja neće sretno završiti?

Kakvo bi to dobročinstvo bilo, kakva plemenitost i milosrđe da su crkveni ljudi izabrali najsiromašnije među vjernicima i darovali im po hiljadu eura. Nekim skromnim i poniznim našim ljudima, jednoj, na primjer, udovici Ruži što ribanjem stubišta i skupljanjem plastičnih boca podiže troje djece, ili jednom skladištaru Mladenu što je izgubio posao, a dobio rak na plućima, da je u nedjelju ujutro, nakon mise, župnik tiho i smotreno prišao i utisnuo im u ruku plavu kuvertu govoreći: "Slušajte, Ružo i Mladene, evo da vam se za prvu ruku nađe, pa kupite brašna, ulja, riže, deterdženta i pelena, drva za zimu, tople džempere i čarape, što već treba vama i vašima." I da je u cijeloj Hrvatskoj izabrano, zamislite samo čuda, pedeset hiljada takvih potrebitih Ruža i Mladena, piše Ante Tomić u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Prava vjera

Ili da su drugačije raspodijelili darove. Da su svećenici, recimo, našli pet hiljada katolika u zaista teškom materijalnom stanju, u bijedi koja postiđuje i slama srca, mnogočlane obitelji u naherenim kućercima bez tekuće vode, s velikim smeđim mrljama od vlage na zidu iznad raspela, i za deset hiljada eura im stavili novi krov, izolirali zidove i napravili im malu kupaonicu da se ne peru u lavorima. Kako bi od zahvalnosti ridali siromasi ljubeći ruke dobrim popovima! Kakav bi silan plač odjeknuo Lijepom našom, podigao se sve do plavih nebesa pa i velikoga Boga i Bogorodicu i sve svece gore među oblacima ganuo!

Hrvatski svećenici nisu, međutim, izabrali pedeset hiljada nezaposlenih i bolesnih da im daruju po hiljadu eura, a nisu ni obnovili pet hiljada kuća socijalno najugroženijih hrvatskih vjernika, već su za te pare, pedeset milijuna eura, učinili jedno daleko ljepše, korisnije i radosnije, bogougodnije djelo. Spiskali su ih na upropašteni "šopingmol" u Tkalčićevoj ulici, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

To je, dragi Hrvati i drage Hrvatice, prava vjera, premda nije, naravno, trebalo propasti. Kaptolski Zbor prebendara na čelu s dekanom Mijom Gabrićem čista je srca, s najboljim namjerama, želio učiniti nešto uzvišeno, u slavu Kristovu. A što je njihovo evanđeosko poslanje, prije ičega drugoga, ako nije gradnja "šopingmola"?

Upravo kao što je zaspao Jakov u Betelu, u poznatoj epizodi iz Knjige postanka, velečasni je Mijo Gabrić, pričaju, jedne noći sklopio oči u Tkalčićevoj i vidio ljestve do neba. U snu je vidio stakleni ulaz što se pred namjernikom sam otvara, i vidio je pokretne stube što bešumno klize između katova, i dućane s krasnom odjećom, i mobitelima, i nakitom, i supermarkete, i japanske i meksičke restorane, i na vrhu "šopingmola" "laundžbar", a u "laundžbaru" sjedi Jahve u svilenom kućnom ogrtaču na trosjedu presvučenom bijelom kožom i pije narančasti koktel. Trgnuo se zatim časni prebendar iz sna i potreseno uzviknuo: "Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!"

Noga u guzicu

Udružio se zatim Mijo Gabrić sa samim cvijetom hrvatskog poduzetništva, a nauglednijim našim švercerom oružja, da se sagradi njegova veličanstvena vizija "šopingmola" u slavno ime Gospodinovo, ali se to nekako izjalovilo. Nitko ne zna zašto. Tko je, dovraga i bestraga, mogao i pomisliti da suradnja sa švercerom oružja neće sretno završiti?

Pedeset milijuna eura otišlo je tako u ništa. Zastrašujući novac, golemo bogatstvo zauvijek je izgubljeno, a da naši katolici, pobožne udovice što peru stubišta i nezaposleni skladištari, od čijeg se poreza uzima za crkvu, i koji u stvari jesu crkva, ništa od toga nisu vidjeli. Ni Mladen ni Ruža nikakvo dobro, ni duhovno ni materijalno, na kraju nisu dobili. Što je valjda i red. Šta će njima u vlažnim kućercima pare? Ima tko će trošiti umjesto njih.

Da su Mijo Gabrić i njegova prebendarska braća otišli u Las Vegas ili Monte Carlo i prokockali pedeset milijuna eura na ajncu i pokeru, ili da su odletjeli u Bangkok i odali se višemjesečnom neobuzdanom razvratu s transrodnim prostitutkama, ništa od toga ne bi bilo ni bolje ni gore, teološki ni ispravnije ni neispravnije, nego da su novac podijelili s pedeset hiljada hrvatskih vjernika.

Hrvatskim vjernicima, kao što smo nedavno čuli na javnoj raspravi o gradnji crkve na jednom splitskom parkiralištu, ionako je samo važno da se ne kaže hiljada nego tisuća. Oni jako inzistiraju na tome, premda od crkve zaista neće dobiti ni tisuću ni hiljadu. Od crkve će dobiti samo nogu u guzicu.