Teško je danas i zamisliti kako je izgledao naš život bez Fejsbuka. Ako se to uopće može nazvati životom. Bio je to samo pričin, prijatelji moji, samo sjena istinske egzistencije. Bili smo kao okovani u pećini prije nego smo s Fejsbukom upoznali puninu ljudskog postojanja. Sa socijalnim alatom koji je napravio jedan socijalni invalid ostvarili smo se kao vrsta. Jedan mutavi, koji ne bi imao prijatelja bez interneta, lajkao on mater svoju, pomogao nam je naći sreću i smisao, čudesno nam je raširio vidike, dao nam ono za čime smo oduvijek žudjeli, šaljive video klipove s čupavim mačićima i prsate tinejdžerice sa savršeno depiliranim bikini zonama.
Zahvaljujući Fejsbuku otkrili smo napokon i da splitskim ulicama hodaju dvojica tipova nečasnih namjera, dvojica skotova čak i za muškarce nesvakidašnje pokvarenih, koji u garažama trgovačkih centara presreću djevojke i slatkorječivo im uvaljuju u ruke oglase za senzacionalne popuste na lonce od rosfraja. Lakoumne ženske to uzimaju, ne znajući da je papir natopljen opakom, snažnom drogom, i sljedeće čega su svjesne je da su negdje u nekakvom mračnom i nečistom kutu garaže i nema im gaćica, a trgovački centar je odavno zatvoren. Još ošamućene, popravljajući zgužvane haljine, žrtve se na polomljenim štiklama zatim odgegaju do ulaza i izbezumljeno lupaju po rešetkama noćnim zaštitarima, da bi kojih pola sata kasnije, okrijepljene s dvije šalice čaja od šumskog voća, policijskim službenicima svoje napadače opisale kao nabijene čvrste muškarce nižeg rasta, vrane kose i brkova i tamnije, maslinaste puti, koji slabo govore naški i po narodnosti su, čini im se, Turci. Kao da su lagano vonjali po češnjaku i ovčetini.
Do najsitnijeg se perverznog detalja opisuju ove nezgode na Fejsbuku i nikome ne smeta da vlasti o tome zapravo ne znaju ništa. Pa i zašto bi smetalo? Ako policija nema saznanja da je itko drogiran i seksualno iskorišten u trgovačkom centru, Bože dragi, kome ćete vjerovati, policiji ili Fejsbuku? Helouuu! Naš se narod ni trenutka ne dvoumi, u pučkoj je predaji čvrsto kao u stijenu uklesano da turski pohotljivci zaskaču žene po Splitu, premda se u ovome kraju ništa slično ne pamti još od lipnja 1537. kad su otomanske snage pod zapovjedništvom Murat-bega Tardića opsjedale Klišku tvrđavu.
Zanimljivo bi bilo istražiti otkud ova neobična fantazija o silovanju. Zašto baš Turci? Ima li to nekakve veze s televizijom, bezbrojnim serijama što se u Turskoj premijerno prikazuju u vrijeme ramazanskog posta, a prošlih su desetak godina i u nas došle neviđeno omiljene iako su nam vjerski običaji bitno drugačiji? Mogao bih to lijepo zamisliti, da kakva seksualno uskraćena gospođa na kauču pred malim ekranom, posuta kikirikijem ili mrvicama od čipsa s paprikom, beživotna i teška od Normabela, Xanaxa, Misara, Helexa, Lexaurina ili Praxitena, sanja kako joj kakav zgodni, maljavi šejtan poput turskog glumca Buraka Özçivita jednom rukom pokriva usta, a drugom grabi sise pod trenirkom od ljubičastog pliša.
“Nemoj, Bali-beže, velikoga ti Alaha!” zapomaže u svojoj maštariji ova naša, a sve se namješta mrskome zavojevaču.
“Šuti, kaurkinjo, da te ne bih ošinuo!” šapne mračno Turčin odozgo.
“O, ošini me!” izleti raspomamljenoj bludnici. “Ošini me, gospodaru!”
Tako je nekako nevino vjerojatno počela ova priča, na Fejsbuku se kasnije rasplamsala kao šumski požar na orkanskoj buri, da bi danas kršni policajci u civilu, s pištoljima u pederušama, hodali garažama trgovačkih centara i vrebali crnomanjaste muškarce s tećama. Možete li zamisliti uzaludnije i gluplje trošenje novca poreznih obveznika? Pa, zapravo, možete. Daleko uzaludnije i gluplje od potjere za Turcima koji podmeću drogu je istraživati tko je predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović podvalio srpsku čokoladicu.
I jedna i druga zgoda osobeno su naše. Obje su ove priče tipično hrvatske. Ponavlja se to čitavu našu povijest. Mi smo bili nedužni, mi smo bili samo poštenje i krepost, a ako smo štogod krivo učinili, ako smo do pasa zaglibili u grijehu, bilo je to stoga jer nas je netko bespomoćne prevario, zaveo nas, drogirao i obeščastio. Stotinama i stotinama godina nas opominju da ne uzimamo bombone od nepoznatih na ulici, a mi ih svejedno uzimamo i zatim poslušno ulazimo u njihova kola.
Bio je takav jedan slučaj nedavno, opet. Ako ste maloljetni, slabokrvni ili srčani bolesnici, smjesta prestanite ovo čitati. U rujnu, u podzemlju trgovačkog centra postariji bračni par dočekao je jedan sredovječni, po izgledu političar, čist i začešljan, u odijelu i kravati, s naočalama, i nasmiješeno im ponudio nekakav letak.
“Ne, ne, hvala, ne treba! Drugi put”, rekao je muž političaru, htijući bez zaustavljanja proći kraj njega, ali, jao, njegova gospođa, glupača, zeznula se i pružila ruku. Političar ju je prevario kao što je zmija prevarila pramajku Evu.
“Zdenka, pazi!” vrisnuo je na to muž, krenuo da će ženi istrgnuti letak iz ruke, pa je i on pao pod utjecaj gadnog opojnog sredstva kojim je papir bio natopljen. I nitko im više nije mogao pomoći. Njihova je sudbina bila zapečaćena. Dvoje su nevoljnika kao kroz maglu stigli vidjeti samo da je na letku fotografija onoga s naočalama, a da iznad njega piše: “Vjerodostojno!” Dan ili dva kasnije oni su se probudili na tlu, s odjećom u neredu i nepodnošljivom glavoboljom.
“O, Bože”, zavapio je muž osovljavajući se na noge, “ponovno smo glasali za HDZ.”
"Doista", složila se žena. "A nema nam ni novčanika."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....