ANTE TOMIĆ Tvrditi da je Tuđman bio veliki državnik drska je povijesna krivotvorina kao da bi tkogod kazao da su Neki to vole vruće bili odličan bend

Dvadeset godina od smrti Franje Tuđmana mnogi se sjećaju kakav je on bio krasan predsjednik, pravedan, razuman, velikodušan, dobrostiv, čak i šarmantan i zgodan muškarac, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Očiju punih suza pričaju o desetljeću njegove vlasti, zlatnom dobu junaka i bogova. Cijelu je on državu pod konac uredio, sve je besprijekorno štimalo. Nije, kažu, bilo ove prljavštine i niskosti. Hrvatska je bila kao apoteka. Mogao si s poda jesti, kunu se stari hadezeovci, premda nam je bilo jednako, ako ne i gore nego danas.

Zapravo, gotovo sve što danas primjećujemo kao zlo, kao bolest od koje država kopni i umire, možemo zahvaliti Tuđmanu. On je bio otac svemu, pa i korupciji.

Milan Bandić, samo za primjer, vjerojatno ne bi 2019. samovoljno i oholo dijelio javne prostore po Zagrebu, da Franjo Tuđman nije još 1993. dao kćeri Nevenki Košutić nekoliko desetaka kvadrata Ministarstva obrane u Zvonimirovoj ulici da u njima otvori dućan.

Škorin vic

Tvrditi da je netko tako pogrešnih nazora, sablažnjivih uzora, zakočen predrasudama, sujetan, zadrt, sitničava prznica koja se, za ne vjerovati, uspjela zakrviti i s maloljetnicima s Dinamove tribine, bio veliki državnik, drska je povijesna krivotvorina kao da bi tkogod kazao, šta ja znam, da je Neki to vole vruće bio odličan bend.

Osobito je šaljivo kad se desničari danas spominju njegovih blistavih vanjskopolitičkih pobjeda.

“Zamislite da se predsjednik Tuđman slikao pred ogradom Bijele kuće”, rekao je Miroslav Škoro na predizbornom skupu u nedjelju u Lisinskom, rugajući se, naravno, poznatoj zgodi da se sadašnja predsjednica javila u program nacionalne televizije cupkajući na studeni na pločniku Avenije Pennsylvanija.

Premda, ustvari, ne shvaćamo poantu Škorina vica. Predsjednički kandidat, kao i inače, precjenjuje svoju duhovitost. Što je tu da se zagrcnete od smijeha? Zar je naš Otac domovine možda stigao dalje od ograde Bijele kuće?

Diplomatska vještina Franje Tuđmana bila je, da se blago izrazimo, skromna. Koliko god se nama ovdje činio važan, u inozemstvu je bio savršeno beznačajan, umišljeni epizodist iz istočnoeuropske zabiti, puvander u bijeloj uniformi načičkanoj odlikovanjima koja je sam sebi dao.

Kad bi on došao u dvoranu u Ujedinjenim narodima, drugi bi državnici pazili da im se oči ne susretnu s njegovim, pravili se da nešto zamišljeno čitaju ili živo razgovaraju sa susjedima. “Ne okreći se, onaj je gnjavator iz Hrvatske iza tebe”, šapatom bi upozoravali jedan drugoga.

Franjo Tuđman je žudio ući u Bijelu kuću, kao što, jasno, svi predsjednici žude da ih u svojoj palači primi najpoznatiji i najmoćniji od njihove vrste, ali za to, siroče, nije imao baš nikakve šanse. Bilo je to, slikovito govoreći, kao kad vam pozvone trgovački putnici ili Jehovini svjedoci: američki predsjednik Bill Clinton samo je virnuo na špijunku i kroz zatvorena vrata doviknuo: “Hvala, ne trebamo ništa!”

Ručak u misijama

Ono što je televizijski Dnevnik zvao uspješnim posjetom našeg predsjednika Sjedinjenim Američkim Državama u stvarnosti je značilo da su Tuđman i Šušak besplatno jeli u hrvatskim katoličkim misijama, a za dnevnice negdje u Bronxu kupili začuđujuće jeftine kožne jakne.

Bilo je, da uzgredno i to spomenemo, jedan naš koji je gotovo pa redovito dolazio u Bijelu kuću. Čak triput je zbog njega posluga iz ormara vadila nekakav svečani porculanski servis Thomasa Jeffersona i pepelom glancala srebrni beštek Theodora Roosevelta.

Nakon što su se u listopadu 1971. srdačno rastali sa svojim domaćinima, Richardom i Patriciom Nixonom, drug Tito i drugarica Jovanka su možda, vozeći se limuzinom u hotel, zaključili da večera zapravo nije bila osobita. Kod Johna i Jackie Kennedy su 1963. mnogo bolje jeli.

Dolazeći zatim u ožujku 1978. predsjednik SFRJ je primijetio kako je Bijela kuća od posljednjeg njegova posjeta temeljito renovirana. “Oho, vidim ja, ima se, može se”, dobacio je Jimmyju Carteru drug Tito zadovoljno, stražnjicom poskakujući na novom kauču.

Imao je, da ne duljimo, taj komunistički zločinac vanjskopolitičkih zgoditaka više nego svi kasniji postjugoslavenski predsjednici i predsjednički kandidati zajedno i nešto je smiješno, a nešto tužno slušati kako se oni danas rugaju tko je od njih beznačajniji.

Pustite tu stvar, gubitnici. Ne otvarajte pitanje ako ne želite čuti odgovor na njega, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.