ANTE TOMIĆ Vjenčanje stoljeća za nula kuna. Ni čistačice nisu vidjeli pare

Mislim da sam bio zadnji koji je shvatio da nas je zvijezda filma “Titanic” počastila svojom prisutnošću.

Moj susret s Leom

“Ajde me, kao, otprati do zahoda da vidimo Leonarda DiCaprija?” rekla mi je jedna Ana za stolom.

“Ana, zaboga, budi razumna”, pokušao sam.

“Molim te, molim te, molim te!” zacvrkutala je ona dražesno i ja sam, slab na ženska preklinjanja, popustio. Bez ikakve potrebe, ni male ni velike, džaba sam pošao put sanitarnih prostorija i vidio čovjeka. Slavni je glumac mirno večerao svoj odrezak na rikuli na, neću pretjerati, manje od pet metara od mene. Da je jedan od nas imao kakvu kapljičnu infekciju, i onaj drugi bi je dobio. Tako smo, eto, bili bliski. Volio bih da vam mogu reći da sam se s njim tada zadržao u kraćem srdačnom razgovoru, ili da sam mu barem u prolazu dobacio: “Di si, Leo? Jebe li se štagod?” ali ništa se od toga, nažalost, nije dogodilo. Nisam imao pameti čak ni da se fotografiram s DiCaprijem, a karijeru sam od toga mogao napraviti, čitav Dubrovnik i pola Hrvatske zaluditi.

Shvatio sam to prije nekoliko tjedana, čitajući u novinama o žalosnom epilogu jednog bogataškog razmetanja koje je ovoga ljeta silno razdragalo dubrovačke gospare. Čitali ste svakako o tome, niste mogli pobjeći od “vjenčanja stoljeća”, kako su ga novine preuzetno nazvale, nešto i depresivno predviđajući kako se u idućih osamdeset šest godina u nas neće ženiti i udavati nitko važniji od jednog američkog investicijskog bankara i jedne nasljednice medijskog imperija. Osim toga, nije ni bila riječ o vjenčanju, jer je par to napravio prije pet godina, nego o “obnovi bračnog zavjeta”, obredu koji su Amerikanci izmislili valjda samo da mladenka ne bi tek jednom oblačila vjenčanicu.

Međutim, ništa od toga nije obeshrabrilo naš narod. Vriskajući od veselja da je dvoje viđenih članova njujorškog visokog društva izabralo jedan pišljivi, neugledni Dubrovnik za svoju obijesnu budalaštinu, Andro Vlahušić je za beznačajan novac, koji u Americi vjerojatno ni za najam limuzine ne bi dotekao, raskrilio dveri gotičkih i renesansnih dragulja, palače Sponze i Kneževa dvora, dao da se zbog svadbene gozbe odšarafe stolci u Kazalištu Marina Držića, a da su ga pitali, kao što se on vjerojatno nadao da će pitati, prvi čovjek grada obukao bi i konobarski frak i hladnim predjelom posluživao uzvanike. Takva je bila naša zadivljenost takozvanim džetsetom, pa i među nekim inače razboritim osobama, čak i u novinama koje držite.

Najsretniji dan

Ustreptalo smo tada nagađali kako će na vjenčanje doći možda i zvijezde poput Angeline Jolie i Leonarda DiCaprija, a kad Angie i Leo dolaze, onda se, Bogu hvala, ne pita šta košta. Drskim se i uvredljivim drži i razgovarati o novcu i dvojiti hoće li vam i kada mušterije platiti. Mušterije su bile tako ugledne da dio zaposlenih na vjenčanju nije ni napravio ugovor s njima.

Onda je došao taj dan, najsretniji u životu jedne žene. Dobro, ovaj je bio drugi najsretniji. “Gdje ćete vi, djevojčice?” upitao je zorom na graničnom prijelazu Klek sneni policajac dvije malene curice s vjenčićima kosi, koje su pobožno nosile krajeve nekakve bijele svile. Bili su to skuti vjenčane haljine koja se gotovo sedamdeset kilometara, sve od Neuma do Dubrovnika, vukla. Na svadbenom se veselju popilo i požderalo vina i delicija za nekoliko milijardi, četvero se uzvanika tragično utopilo u šampanjcu, dubrovački su simfoničari oznojeno gudili, no sve je ipak prošlo bez DiCaprija i Jolie. Od čitave ekipe “Titanica”, u Dubrovnik nije došao ni treći asistent druge kamere. Šarene revije morale su se zadovoljiti neobično mršavom žetvom slavnih, kojih je bilo možda i manje nego na Olimpijadi seoskih sportova u Radošiću. U gomili onih s orhidejama na zapučku isticao se samo četnički idiot Vuk Jeremić.

Gorko razočaranje

Bilo je to prvo gorko razočaranje, no drugo, još gorče, tek je slijedilo. Više od tri mjeseca nakon vjenčanja nisu podmireni ogromni troškovi ozvučenja, scenografije i rasvjete, a po gradu se priča kako ni mnoštvo pomoćnog osoblja, čuvari, čistačice i slično, nisu vidjeli svoje pare. Ne zna se ni jesu li Andru Vlahušiću platili. Gradonačelnik nije ništa izjavljivao, moguće jer ga je sram da je ispao blesav.

Tri mjeseca od “vjenčanja stoljeća” Dubrovčani se šokirano pitaju gdje je onaj ljubazni gospodin koji im je naručio robe i usluga za nekoliko stotina tisuća, a kao jamstvo plaćanja u mobitelu pokazao svoju sliku s Angelinom Jolie. I kako dani prolaze, sa sve većim ogorčenjem shvaćaju kako su bili naivni upravo kao onaj kralj i dvorjani u nezaboravnoj Andersenovoj pripovijesti o krojačkim varalicama. Tuku se šakama u glavu snishodljivi provincijski snobovi koji su se dali zaslijepiti sjajem i raskoši, koji su bili tako slaboumno zadivljeni džetsetom da ni ugovor s njim nisu znali sastaviti.

Netko će ih od vas žaliti, netko će im se podsmjehivati, a meni je u ovome trenutku samo jedna stvar na pameti. Sjećam se one večere u berlinskom restoranu i kao psu mi je krivo da se tada nisam slikao s Leonardom DiCaprijem. Gdje bi mi bio kraj da sam to učinio? Da u mobitelu imam fotografiju na kojoj grlim bliskog prijatelja Lea, dandanas mene ne bi istjerali iz predsjedničkog apartmana dubrovačkog hotela Excelsior.