ZAGREB - Nekako ispadne da je ista frka kad u Zagrebu pjeva Bono Vox ili Đorđe Balašević. Doduše jedan puni nogometni stadion, drugi, vlastitim izborom, omanje gradsko kazalište, pa se i ponder gužve i sve strke mjeri sukladno tome.
Kampiranje za ulaznice
No, i za jednog i drugog publika stoji u redu, voljna je kampirati na pločniku s termos bocom uguranom u džep jakne, a ne dobije li kartu zlurado će zavidjeti susjedovu sinu kome su red čitavu noć i dan solidarno u smjenama čuvale mama na burzi rada i baka s protezom kuka. Balaševićevi albumi i koncerti više su prilika za kakav sociološki case study negoli za glazbenjačke recenzije. Tamo se, kažu, ne dolazi zbog lakih nota, već radi neke vrste čišćenja, podebljavanja svjetonazora. Balašević piše tvz. ‘primijenjenu muziku’, muziku gdje muzika, da oprosti, i nije bitna, ritam mu je često tek zvučna kulisa s dva-tri akorda i jedinom svrhom da ljudima približi poeziju, a autoru olakša dušu. On je guru panonske psihoterapije, otpuhne prašinu, ispolira emocije studentima, blagajnicama, mladim anksioznim menadžerima i vrati se od kuda je i došao.
Prioritet riječi nad notama
Sa sokacima o kojima pjeva ni autor ni publika nemaju baš ništa. Odrastao je na pločniku, na selo rijetko ikad da je povirio, od tamo je pobrao tek melankoliju ravnice i općeljudske motive, koji nam danas kad smo daleko i od zemlje i od šume, a neki i od samih sebe, izgledaju baš nekako jako etno. O prioritetu riječi nad notama još je 1978. govorio ovako: “Imam neki urođeni smisao za rimu, mogu začas napisati pjesmu. Rado čitam Dučića, Antića, Preverta. Kad razmišljam, ne bih falio da sam se rodio stotinjak godina ranije. Bio bih puno veća faca negoli danas.” Prvi tekst napisao je na glazbu Bee Geesa. Gitaru je počeo svirati s 18. Sa 23 godine otpjevao je u mikrofon i odmah snimio “U razdeljak te ljubim”. Za kratko vrijeme to se prodalo u 700.000 primjeraka i tada se sve zakoturalo…
Nestašna zvijezda u školi
Zapravo je namjeravao, tamo u Novom Sadu, gdje živi sedma generacija Balaševića, postati profesorom zemljopisa ili, ako mu se malo posreći, novinarom. Doduše škola ga nikad nije puno zanimala, ponavljao je jedan razred, naposljetku su ga izbacili iz gimnazije, maturu, zbog matematike, fizike i kemije nije ni položio, fakultet je upisao polažući neke, kako se to kaže, ‘diferencijalne ispite’.
“Bio sam izrazito pobunjenička varijanta: sam sebi upisivao sam kečeve, profesorima govorio ti, bio sam zvijezda gimnazije, ali završili su je drugi, a tzv. zvijezda nije.” Kad je snimio album “Mojoj majci umjesto maturantske slike” materi mu je pao mrak na oči.
Onda se, brzo, umorio i od zvjezdane prašine. Prije točno 30 godina, još 1979. je najavljivao odlazak: “Snimit ću još jednu ploču - i zbogom. Estrada i život oko nje suviše je ‘prljav’ posao, prepun niskih udaraca na koje ja, kao bivši sportaš, nisam navikao. Upoznao sam puno čudnih faca na festivalima i primanjima. To su tipovi koji žive tuđim životom, uporno ponavljaju kako su oni stvorili nekog pjevača, spletkare i ogovaraju, šire neistine, a sve to rade u korist klana kojem pripadaju. Ne, to nije moj svijet.” Zato što se tih godina nije htio povući sasvim daleko od scene sanjao je postati novinarom. “Mislim da bih mogao uspješno uređivati emisiju za djecu na televiziji ili raditi nešto u novinama, ali tako da ostanem blizu poslu koji sada radim.”
Desetak godina kasnije, malo bolje poznajući sam sebe, zaključio je da više neće raditi koncerte, ali će i dalje snimati ploče. Danas evo konačno bježi od dvorana i noćnih klubova, nastupa po kazalištima. Ovim tempom uzmicanja za koji dan 57-godišnji Balašević sigurno će otići sa scene - za dvadeset, trideset godina. Možda će tad raditi jedan koncert godišnje, u nekoj Subotici, Celju ili Varaždinu, tek da i sam napuni i posloži emocije.
Ulica Jovana Cvijića
Davno je, nakon što je par puta više ili manje (ne)uvjerljivo najavljivao ‘mirovinu’ zaključio da je “vrlo opasno svoditi račune”. Zaključio je da kad Jagger ode u starački dom, a Stonesi prestanu svirati - on ima još 17 godina fore, jer je počeo svirati 17 godina nakon njih.
Daleko od većih skandala i bučnih zabava Balašević kao da je cijelu karijeru proveo u Ulici Jovana Cvijića i na autoputu, idući na svirke. Ne znam što bi danas rekao, al' kad su ga još prije 20-ak godina upitali bi li što preslagivao, redizajnirao u vlastitom životu, tad je još jako zadovoljan konstatirao: “Jutros sam za doručkom rekao svojoj maloj obitelji: ‘Da sam svojedobno dobio nekakav katalog sa tri tisuće mama i tri tisuće djece, onda bih baš vas troje s kojima sada živim’. Imao sam sreću da radim ono što volim, nemam šefa koji me živcira i ne pušta na godišnji odmor. U svom životu ne bih ništa mijenjao. Kad bih se ponovo rodio, jedino bi možda promijenio režim prehrane i počeo bih igrati tenis s osam godina.”
Iako nikad nije imao crvenu knjižicu, autor “Računajte na nas” zbog te je pjesme-slogana dugo bio pop-ikona titoizma. Kasnije je često objašnjavao da je “Računajte na nas” bila glupa pogreška.
“Imao sam 23 godine kad sam je napisao i volio sam Jugoslaviju kroz pobjede u nogometu i na olimpijadi. Bila je to moja firma, no greška je bila kad sam spomenuo Tita. Napravio sam savršenu parolu, na žalost. Drugi put Tita sam u pjesmi spomenuo namjerno, bio sam u vojsci i želio sam vidjeti Oliveru i malu Jovanu. Zbog toga bih pjesmu posvetio feldmaršalu Goringu, a ne maršalu Titu. Proračunato i ciljano napravio sam ljigu i nije mi žao. Treća pjesma “Requiem” je bila prva u tadašnjoj državi koja je Tita trebala spustiti na ljudsku razinu. Međutim, ono što sam najavljivao stihom: ‘Jednom će se neki lik baciti i na tvoj spomenik…’ prebrzo se dogodilo pa pjesma nije ispala antititoistička nego titoistička. Stoga su je podržavali oni od kojih sam očekivao probleme.”
U SKJ nije ušao zahvaljujući bijelim lažima: “Osamdesete, kad je Tito umro, otišao sam u Zagreb u vojsku, i jedva uvjerio svog kapetana da ne mogu ući u Partiju. Lagao sam da će me primiti u mjesnoj zajednici u Novom Sadu.”
Autor pjesme ‘Računajte na nas’ kaže da je to bila njegova pogreška
Kritika vlasti
“Jer sve što pevam pogodim, uvek se tako dogodi”, davno je otpjevao svoje. Njegove sladunjave pjesme kasnije su postale predmet diplomskih radova, a Balašević je dobio status nepretencioznog Nostradamusa. 1987. pjevao je “Samo da rata ne bude”, poslije su se mnogi ozbiljni, mrki i kao učeni, vraćali na taj stih. Godinu dana prije toga pjevušio je o starom orkestru koji “audicije kvari” i “prvi i jedini je na top-listi”, o orkestru koji neće proširiti opus “jer za publiku je dosta jedan jedini šlager”, a pridodao je i “slučajno su stari momci vrhovni žiri”. I stari momci iz vrhovnog žirija zaključili su da je nepodoban, na nekim je radiostanicama zabranjeno puštati Balaševića. Njegova “Za treću smenu”, iako nekima mlaka, bila je jasna kritika tadašnjeg sistema.
“Jedino sam im mogao proturati neke stihove, jer tipovi koji su to kontrolirali nisu baš bili prepametni, a kad bi stvar zabranili nakon mjesec dana morali bi priznati da su glupi jer to nisu odmah vidjeli.” Na sličan se način kasnije rugao i Miloševiću pjevajući “Priču o Gedi Gluperdi”, bogatom nasljedniku koji je u ostavštinu dobio puno zemlje, ali ju je svu ‘proćerdo’. “Događalo se da netko spiska zemlju pokojnog teče, ali ne i da netko spiska našu zemlju”…
1992. na koncertu u Beogradu citirao je ulomak iz svog romana i vikao u mikrofon “Odjebi JNA”. Nakon toga bušili su mu gume, gađali kuću, zabranjivali nastupe, slali pozive za rat. U Miloševićevoj Srbiji šest je godina razvijao strategiju za izbjegavanje prisilne mobilizacije. Poslije je pričao kako je, kad više nije mogao sjediti kući, jer su dolazili s nalozima za pretres, preskakao ograde, sklanjao se po garažama susjeda. Zahvaljivao se doušnicima u policiji koji su ga redovito obavještavali kad bi ekipa krenula po njega.
S Miloševićima nije bio dobar ni prije rata u Hrvatskoj. “Dobio sam pitanje kako bi reagirao da se oni pojave na nekome od koncerata u Sava centru, koji su bili skupovi pozitivnog beogradskog razmišljanja. Odgovorio sam da bih pozvao publiku da izađe iz dvorane, kako bi Miloševići ostali sami…”
Poslije mu je Mira, valjda, oprostila, pa je u kolumni u nekakvom časopisu napisala da bi Đorđe bio dobar srpski veleposlanik negdje u svijetu. “Bilo je to nakon jednog mog koncerta u Ljubljani. Na slijedećem koncertu u Sava-centru rekao sam kako sam ambasador publike, te da nemam namjeru biti njezin ambasador bilo gdje. Nakon toga mi je naglo loše krenulo. Ona nije praštala takve stvari i pojačala se blokada u medijima i obilasci vojnih patrola oko moje kuće. Na TV Novi Sad čak su izbrisali moje stare snimke.”
I dok mu se nije svidjela ideja Mire Milošević da postane srpski ambasador, 1998. ipak je postao, barem nominalno, diplomat. Sadako Ogata, UN-ova visoka povjerenica za izbjeglice proglasila ga je UNHCR-ovim ambasadorom dobre volje. “Ja sam, ipak, najveći autsajder na svim tim spiskovima UN-ovih ambasadora koji se tu ikad našao. Ne pripadam niti jednoj sekti, ni jednoj religiji, ne guraju me ni ovi ni oni, nisam homoseksualac, nema iza sebe, dakle, ni jedne velike utjecajne grupe. Sad svaka država izmišlja svog ambasadora i onda meni kažu: “Vidiš, pa ovi su sada isto što i ti.” Ja onda odgovaram: “E, pa, nisu, jer oni su ambasadori dobre volje svoje zemlje, a ja sam u UN-u.” Nedavno sam dobio jedno pismo od Koffi Anana, što je bilo prosto nevjerojatno, pa sam mislio da se to opet Olja sa mnom šali….”
Naklonost hrvatske publike
Kasnije je tvrdio da je početkom 1990-ih i rata razmišljao i o preseljenju u Hrvatsku. “Ali moje ime, Đorđe, u Hrvatskoj ne postoji, ono Hrvate odmah asocira na crnu Srbiju, premda je u Srbiji glavni zadatak Šešelja i njegove ekipe bio da dokažu da nisam Srbin. Tako da su u Hrvatskoj dokazivali da sam Srbin, a u Srbiji da nisam. … Hrvatski, jezik moje majke, moj je materinji jezik. Imao sam dvije opcije: Srbiju i Hrvatsku. Da sam iz Srbije pobjegao u Hrvatsku, vjerojatno bi za mjesec dana nekom palo na pamet da me iskoristi da govorim protiv onoga tamo. Za mene je ponižavajuća i jedna i druga sredina. Da odem u Makedoniju? Tamo nisam kod kuće. Da odem na Novi Zeland, gdje me nitko ne zna, da ondje uzgajam ovce, takav ‘sportaš’ ipak nisam.”
Sve vrijeme rata bio je jedini srpski pjevač koji je zadržao veliku, masovnu naklonost hrvatske publike. 1994. u Ljubljani bio je vidno potresen kad je na tom svom prvom poslijeratnom ljubljanskom koncertu vidio dvoranu ispunjenu plakatima iz Zagreba, Splita, Varaždina… Svako malo se orilo “Dođi u Zagreb”.
“Ljudi, shvatite, ja sam s vama… Vi svi znate moje nove pjesme…Ne mogu vam biti bliže, jedino možda kad bih u Brežicama održao koncert s dovoljno jakim zvučnicima da me se čuje i u Hrvatskoj, no vi znate da je to nemoguće…” Na slijedećem albumu pjesmom im je poručio: “Ja sam u Zagrebu, ja sam u Ilici/Plešem po ulicama po kojima se ne sme/Haram po tulumima prerušen u pesme…Ja sam u Zagrebu, ja sam u Osijeku/I, kao fantom, minem Splitom kad se budi…”
U to je doba već tradicionalno predbožićni koncert za hrvatsku publiku radio u Ljubljani. 1996. ponovo su na koncertu plakali i publika i Balašević. U isto vrijeme po Zagrebu su trgali plakate za njegov koncert, godinu dana kasnije revna mladež HDZ-a poslala je prosvjedno pismo Upravi Croatia Recordsa zbog pregovora za prodavanje ulaznica za Balaševićev koncert. Croatia Records potom je odustala od već dogovorenog posla. Iako je bio nepoželjan i zabranjen, njegovi albumi i knjige mogli su se lako nabaviti. “Majstori pirata mogli bi barem jednom poslati buket cvijeća mojoj supruzi ili tri čokolade za klince… Dovoljno su drugi zarađivali na meni”, kazao je 1998. godine.
Naposljetku je ipak, postao prvi srpski pjevač čija je pjesma, “Putuj Evropo”, nakon prvih NATO-vih napada, u cijelosti emitirana na Hrvatskom radiju… doduše uz komentar “evo, dobili su što su zaslužili”, što je parafraza Balaševićevih “nama je dobro, taman kako smo zaslužili…”
Hrvatski mediji tih su godina o Balaševiću pisali uglavnom kritično ili posprdno, nisu ga, jasno, mogli staviti uz Miloševićev režim, no mirovnom aktivistu zamjeralo se da je nedovoljno aktivan aktivist.
Balašević i Ceca na Trgu
Onda je i sam Balašević iznenadio do tada mu apsolutno odanu brojnu hrvatsku publiku koja je na njegove koncerte putovala preko granice. Pod NATO bombama zapjevao na beogradskom Trgu Republike, na koncertu na kojem je pjevala i Arkanova Ceca Veličković. “Nastup na Trgu Republike bio je viša sila. U situaciji kad mi je dijete bilo nepokretno jednostavno sam bio prisiljen na neke kompromise. Imam dobar staž u borbi protiv idiota, ali i to ima svojih granica. Postoje trenuci kad je nepoželjno biti previše tvrdoglav. Moja je obitelj moj kriterij. Što ću njima reći za deset godina? Zašto sam nešto učinio, a nešto nisam? Da sam odbio svirati na Trgu, da su za dva dana došli i pokupili me u vojsku, da me netko ‘roknuo’ u nekom minskom polju… Ta vrsta uzaludnosti, kakvo bi to bilo rješenje za moju obitelj? Taj nastup bio je kompromis. Ne ponosim se time, ali ponosim se svojim držanjem.”
U medijima je isticao da ne žali za Pulom ili Zagrebom u nekom teritorijalnom, nacionalističkom smislu. “Ja imam samo normalnu emotivnu ljudsku nostalgiju za krajevima u kojima mi je bilo divno i gdje imam nezaboravne prijatelje… Nisam htio doći u Hrvatsku na mala vrata. Nisam htio doći u Savudriju sakriven u prtljažniku ili prerušen u ženu… U Hrvatsku želim doći kao što sam uvijek dolazio, ili više nikada neću doći.”
Naposljetku je, u ljeto 2001. u pulskoj Areni održao prvi poslijeratni samostalni koncert u Hrvatskoj. Cijeli prihod od ulaznica otišao je pulskoj Općoj bolnici. Godinu dana prije toga trebao je nastupiti u Puli s Brunom Langerom i Atomskim skloništem no to se nije dogodilo.
Generalno politički uglavnom korektan kod dijela publike pao je na Kosovu i Albancima. Zabavljao se pričajući stereotipne viceve i nudeći neku svoju interpretaciju kosovskog pitanja. Kosovske Albance javno je nazivao papa štrumfovima, 1980-ih situaciji na Kosovu posvetio je pjesmu “Ne lomite mi bagrenje”.
Ponekad mu se i zamjeralo da je nedovoljno aktivan aktivist
Narod bez povijesti
“Kad sam vidio da ljudi s Kosova dolaze u Sava centar napisao sam o tome pjesmu ‘Ne lomite mi bagrenje’. Neke ekipe koje tamo rovare i dalje rade što hoće. Mišljenja sam da je tamo potrebna veća formacija od odreda specijalne milicije. To je problem koji mora da riješi nas 22 milijuna Jugoslavena.” (1988.) Kasnije je tek djelomično promijenio retoriku.
“Nikad nisam bio na Kosovu, a u vrijeme kad je nastala pjesma ‘Ne lomite mi bagrenje’, s Kosova su bježali Srbi. Sad se situacija okrenula, Srbi su postali veći Šiptari od Šiptara, ali moja pjesma je sačuvala aktualnost, čak je postala univerzalna, otpjevana na šiptarskom svidjela bi se i njima. U svom romanu “Tri posleratna druga” spominjao sam i Šiptare te napisao da je to narod bez povijesti, violončelista, slikara…” (1999.)
Filmska priča o Ladačkom
Ovih dana Balašević, prvi put i redatelj, radi na postprodukciji filma “Kao rani mraz”. Snimljen je na slikovitim lokacijama pored rijeke Tise u Vojvodini. Malo selo posebno je napravljeno za potrebe filma, glavni lik uzet je iz Balaševićeve popularne pjesme “Priča o Vasi Ladačkom”. Radnja se događa u doba Prvog svjetskog rata, mladog Vasu Ladačkog igra debitant Danijel Kovačević, a ostarjelog junaka glumi Rade Šerbedžija. U filmu glume i Mustafa Nadarević, Mira Banjac te Balaševićeva kći, Jovana, koja je profesionalna glumica. Balašević kaže da radi “dugometražnu igranu baladu”, tema filma je ljubavna priča u u uvjetima rata i bitke u Galiciji kada ljubav prema glazbi spašava život Ladačkom.
U 35 godina karijere Balaševićev opus je puno više od audio arhive jedne karijere. Njegove pjesme intimistički su kroki vremena, bivših inih tipova i vlasti, mentaliteta i strahova, kazni, ucjena, ljubavi, ratova, tajnih sastanaka i novih/starih likova. Sebe ne doživljava naročito revolucionarno. Možda misli da je ćudljivi službenik statističkog zavoda koji greškom život ne bilježi brojkama, već se na vlastitu odgovornost upušta u emocionalne diskripcije.
“Ne mogu biti lažno avangardan i progresivan, kad sam iskreno patetičan. Za život sam naoružan emocijama, suzama, smijehom, čežnjom, bolom i ljubomorom. Moje pjesme, s obzirom na moj život - ne da nisu patetične, nego su čisti punk prema onome što sam doživio”.
Kad prođem blizu Koprivnice, nešto zatitra u meni, privlači me poput magneta, kaže Đorđe Balašević
Balaševićeva majka, Veronika Dolenc, porijeklom je iz Podravine, sela Rasinja pokraj Koprivnice.
“Djed je završio Pomorsku akademiju u Beču i potom se doselio u Novi Sad gdje je sreo baku Mađaricu.”
Balaševića je godinama zabavljala priča da je djed napustio Podravinu pod sumnjivim okolnostima. “Ne znam je li možda po srijedi bila kakva romansa, nikada o tome nije pričao… Kad prođem blizu Koprivnice, nešto zatitra u meni, privlači me poput magneta.”
Izjavio je kako se zaljubljivao u svaku djevojku i to zato da bi mogao napisati pjesmu. Sve dok se nije zaljubio u Oliveru, siromašnu studenticu iz studentskog doma i reprezentativku u gimnastici: “Zadnje ljeto, pred vojsku, krenuo sam na more. U Umagu sam s recepcije hotela Koralj nazvao Olju i pitao je: 'Olja, reci mi odmah, hoćeš ili nećeš?' Nije stigla ni odgovoriti, a ja sam već sjeo u svoj Golf, zaboravio ljetovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali.”
Karmela DevčIć
Kampiranje za ulaznice
No, i za jednog i drugog publika stoji u redu, voljna je kampirati na pločniku s termos bocom uguranom u džep jakne, a ne dobije li kartu zlurado će zavidjeti susjedovu sinu kome su red čitavu noć i dan solidarno u smjenama čuvale mama na burzi rada i baka s protezom kuka. Balaševićevi albumi i koncerti više su prilika za kakav sociološki case study negoli za glazbenjačke recenzije. Tamo se, kažu, ne dolazi zbog lakih nota, već radi neke vrste čišćenja, podebljavanja svjetonazora. Balašević piše tvz. ‘primijenjenu muziku’, muziku gdje muzika, da oprosti, i nije bitna, ritam mu je često tek zvučna kulisa s dva-tri akorda i jedinom svrhom da ljudima približi poeziju, a autoru olakša dušu. On je guru panonske psihoterapije, otpuhne prašinu, ispolira emocije studentima, blagajnicama, mladim anksioznim menadžerima i vrati se od kuda je i došao.
Prioritet riječi nad notama
Sa sokacima o kojima pjeva ni autor ni publika nemaju baš ništa. Odrastao je na pločniku, na selo rijetko ikad da je povirio, od tamo je pobrao tek melankoliju ravnice i općeljudske motive, koji nam danas kad smo daleko i od zemlje i od šume, a neki i od samih sebe, izgledaju baš nekako jako etno. O prioritetu riječi nad notama još je 1978. govorio ovako: “Imam neki urođeni smisao za rimu, mogu začas napisati pjesmu. Rado čitam Dučića, Antića, Preverta. Kad razmišljam, ne bih falio da sam se rodio stotinjak godina ranije. Bio bih puno veća faca negoli danas.” Prvi tekst napisao je na glazbu Bee Geesa. Gitaru je počeo svirati s 18. Sa 23 godine otpjevao je u mikrofon i odmah snimio “U razdeljak te ljubim”. Za kratko vrijeme to se prodalo u 700.000 primjeraka i tada se sve zakoturalo…
Nestašna zvijezda u školi
Zapravo je namjeravao, tamo u Novom Sadu, gdje živi sedma generacija Balaševića, postati profesorom zemljopisa ili, ako mu se malo posreći, novinarom. Doduše škola ga nikad nije puno zanimala, ponavljao je jedan razred, naposljetku su ga izbacili iz gimnazije, maturu, zbog matematike, fizike i kemije nije ni položio, fakultet je upisao polažući neke, kako se to kaže, ‘diferencijalne ispite’.
“Bio sam izrazito pobunjenička varijanta: sam sebi upisivao sam kečeve, profesorima govorio ti, bio sam zvijezda gimnazije, ali završili su je drugi, a tzv. zvijezda nije.” Kad je snimio album “Mojoj majci umjesto maturantske slike” materi mu je pao mrak na oči.
Onda se, brzo, umorio i od zvjezdane prašine. Prije točno 30 godina, još 1979. je najavljivao odlazak: “Snimit ću još jednu ploču - i zbogom. Estrada i život oko nje suviše je ‘prljav’ posao, prepun niskih udaraca na koje ja, kao bivši sportaš, nisam navikao. Upoznao sam puno čudnih faca na festivalima i primanjima. To su tipovi koji žive tuđim životom, uporno ponavljaju kako su oni stvorili nekog pjevača, spletkare i ogovaraju, šire neistine, a sve to rade u korist klana kojem pripadaju. Ne, to nije moj svijet.” Zato što se tih godina nije htio povući sasvim daleko od scene sanjao je postati novinarom. “Mislim da bih mogao uspješno uređivati emisiju za djecu na televiziji ili raditi nešto u novinama, ali tako da ostanem blizu poslu koji sada radim.”
Desetak godina kasnije, malo bolje poznajući sam sebe, zaključio je da više neće raditi koncerte, ali će i dalje snimati ploče. Danas evo konačno bježi od dvorana i noćnih klubova, nastupa po kazalištima. Ovim tempom uzmicanja za koji dan 57-godišnji Balašević sigurno će otići sa scene - za dvadeset, trideset godina. Možda će tad raditi jedan koncert godišnje, u nekoj Subotici, Celju ili Varaždinu, tek da i sam napuni i posloži emocije.
Ulica Jovana Cvijića
Davno je, nakon što je par puta više ili manje (ne)uvjerljivo najavljivao ‘mirovinu’ zaključio da je “vrlo opasno svoditi račune”. Zaključio je da kad Jagger ode u starački dom, a Stonesi prestanu svirati - on ima još 17 godina fore, jer je počeo svirati 17 godina nakon njih.
Daleko od većih skandala i bučnih zabava Balašević kao da je cijelu karijeru proveo u Ulici Jovana Cvijića i na autoputu, idući na svirke. Ne znam što bi danas rekao, al' kad su ga još prije 20-ak godina upitali bi li što preslagivao, redizajnirao u vlastitom životu, tad je još jako zadovoljan konstatirao: “Jutros sam za doručkom rekao svojoj maloj obitelji: ‘Da sam svojedobno dobio nekakav katalog sa tri tisuće mama i tri tisuće djece, onda bih baš vas troje s kojima sada živim’. Imao sam sreću da radim ono što volim, nemam šefa koji me živcira i ne pušta na godišnji odmor. U svom životu ne bih ništa mijenjao. Kad bih se ponovo rodio, jedino bi možda promijenio režim prehrane i počeo bih igrati tenis s osam godina.”
Iako nikad nije imao crvenu knjižicu, autor “Računajte na nas” zbog te je pjesme-slogana dugo bio pop-ikona titoizma. Kasnije je često objašnjavao da je “Računajte na nas” bila glupa pogreška.
“Imao sam 23 godine kad sam je napisao i volio sam Jugoslaviju kroz pobjede u nogometu i na olimpijadi. Bila je to moja firma, no greška je bila kad sam spomenuo Tita. Napravio sam savršenu parolu, na žalost. Drugi put Tita sam u pjesmi spomenuo namjerno, bio sam u vojsci i želio sam vidjeti Oliveru i malu Jovanu. Zbog toga bih pjesmu posvetio feldmaršalu Goringu, a ne maršalu Titu. Proračunato i ciljano napravio sam ljigu i nije mi žao. Treća pjesma “Requiem” je bila prva u tadašnjoj državi koja je Tita trebala spustiti na ljudsku razinu. Međutim, ono što sam najavljivao stihom: ‘Jednom će se neki lik baciti i na tvoj spomenik…’ prebrzo se dogodilo pa pjesma nije ispala antititoistička nego titoistička. Stoga su je podržavali oni od kojih sam očekivao probleme.”
U SKJ nije ušao zahvaljujući bijelim lažima: “Osamdesete, kad je Tito umro, otišao sam u Zagreb u vojsku, i jedva uvjerio svog kapetana da ne mogu ući u Partiju. Lagao sam da će me primiti u mjesnoj zajednici u Novom Sadu.”
Autor pjesme ‘Računajte na nas’ kaže da je to bila njegova pogreška
|
Pop-ikona titoizma
|
Kritika vlasti
“Jer sve što pevam pogodim, uvek se tako dogodi”, davno je otpjevao svoje. Njegove sladunjave pjesme kasnije su postale predmet diplomskih radova, a Balašević je dobio status nepretencioznog Nostradamusa. 1987. pjevao je “Samo da rata ne bude”, poslije su se mnogi ozbiljni, mrki i kao učeni, vraćali na taj stih. Godinu dana prije toga pjevušio je o starom orkestru koji “audicije kvari” i “prvi i jedini je na top-listi”, o orkestru koji neće proširiti opus “jer za publiku je dosta jedan jedini šlager”, a pridodao je i “slučajno su stari momci vrhovni žiri”. I stari momci iz vrhovnog žirija zaključili su da je nepodoban, na nekim je radiostanicama zabranjeno puštati Balaševića. Njegova “Za treću smenu”, iako nekima mlaka, bila je jasna kritika tadašnjeg sistema.
“Jedino sam im mogao proturati neke stihove, jer tipovi koji su to kontrolirali nisu baš bili prepametni, a kad bi stvar zabranili nakon mjesec dana morali bi priznati da su glupi jer to nisu odmah vidjeli.” Na sličan se način kasnije rugao i Miloševiću pjevajući “Priču o Gedi Gluperdi”, bogatom nasljedniku koji je u ostavštinu dobio puno zemlje, ali ju je svu ‘proćerdo’. “Događalo se da netko spiska zemlju pokojnog teče, ali ne i da netko spiska našu zemlju”…
1992. na koncertu u Beogradu citirao je ulomak iz svog romana i vikao u mikrofon “Odjebi JNA”. Nakon toga bušili su mu gume, gađali kuću, zabranjivali nastupe, slali pozive za rat. U Miloševićevoj Srbiji šest je godina razvijao strategiju za izbjegavanje prisilne mobilizacije. Poslije je pričao kako je, kad više nije mogao sjediti kući, jer su dolazili s nalozima za pretres, preskakao ograde, sklanjao se po garažama susjeda. Zahvaljivao se doušnicima u policiji koji su ga redovito obavještavali kad bi ekipa krenula po njega.
S Miloševićima nije bio dobar ni prije rata u Hrvatskoj. “Dobio sam pitanje kako bi reagirao da se oni pojave na nekome od koncerata u Sava centru, koji su bili skupovi pozitivnog beogradskog razmišljanja. Odgovorio sam da bih pozvao publiku da izađe iz dvorane, kako bi Miloševići ostali sami…”
Poslije mu je Mira, valjda, oprostila, pa je u kolumni u nekakvom časopisu napisala da bi Đorđe bio dobar srpski veleposlanik negdje u svijetu. “Bilo je to nakon jednog mog koncerta u Ljubljani. Na slijedećem koncertu u Sava-centru rekao sam kako sam ambasador publike, te da nemam namjeru biti njezin ambasador bilo gdje. Nakon toga mi je naglo loše krenulo. Ona nije praštala takve stvari i pojačala se blokada u medijima i obilasci vojnih patrola oko moje kuće. Na TV Novi Sad čak su izbrisali moje stare snimke.”
I dok mu se nije svidjela ideja Mire Milošević da postane srpski ambasador, 1998. ipak je postao, barem nominalno, diplomat. Sadako Ogata, UN-ova visoka povjerenica za izbjeglice proglasila ga je UNHCR-ovim ambasadorom dobre volje. “Ja sam, ipak, najveći autsajder na svim tim spiskovima UN-ovih ambasadora koji se tu ikad našao. Ne pripadam niti jednoj sekti, ni jednoj religiji, ne guraju me ni ovi ni oni, nisam homoseksualac, nema iza sebe, dakle, ni jedne velike utjecajne grupe. Sad svaka država izmišlja svog ambasadora i onda meni kažu: “Vidiš, pa ovi su sada isto što i ti.” Ja onda odgovaram: “E, pa, nisu, jer oni su ambasadori dobre volje svoje zemlje, a ja sam u UN-u.” Nedavno sam dobio jedno pismo od Koffi Anana, što je bilo prosto nevjerojatno, pa sam mislio da se to opet Olja sa mnom šali….”
Naklonost hrvatske publike
Kasnije je tvrdio da je početkom 1990-ih i rata razmišljao i o preseljenju u Hrvatsku. “Ali moje ime, Đorđe, u Hrvatskoj ne postoji, ono Hrvate odmah asocira na crnu Srbiju, premda je u Srbiji glavni zadatak Šešelja i njegove ekipe bio da dokažu da nisam Srbin. Tako da su u Hrvatskoj dokazivali da sam Srbin, a u Srbiji da nisam. … Hrvatski, jezik moje majke, moj je materinji jezik. Imao sam dvije opcije: Srbiju i Hrvatsku. Da sam iz Srbije pobjegao u Hrvatsku, vjerojatno bi za mjesec dana nekom palo na pamet da me iskoristi da govorim protiv onoga tamo. Za mene je ponižavajuća i jedna i druga sredina. Da odem u Makedoniju? Tamo nisam kod kuće. Da odem na Novi Zeland, gdje me nitko ne zna, da ondje uzgajam ovce, takav ‘sportaš’ ipak nisam.”
Sve vrijeme rata bio je jedini srpski pjevač koji je zadržao veliku, masovnu naklonost hrvatske publike. 1994. u Ljubljani bio je vidno potresen kad je na tom svom prvom poslijeratnom ljubljanskom koncertu vidio dvoranu ispunjenu plakatima iz Zagreba, Splita, Varaždina… Svako malo se orilo “Dođi u Zagreb”.
“Ljudi, shvatite, ja sam s vama… Vi svi znate moje nove pjesme…Ne mogu vam biti bliže, jedino možda kad bih u Brežicama održao koncert s dovoljno jakim zvučnicima da me se čuje i u Hrvatskoj, no vi znate da je to nemoguće…” Na slijedećem albumu pjesmom im je poručio: “Ja sam u Zagrebu, ja sam u Ilici/Plešem po ulicama po kojima se ne sme/Haram po tulumima prerušen u pesme…Ja sam u Zagrebu, ja sam u Osijeku/I, kao fantom, minem Splitom kad se budi…”
U to je doba već tradicionalno predbožićni koncert za hrvatsku publiku radio u Ljubljani. 1996. ponovo su na koncertu plakali i publika i Balašević. U isto vrijeme po Zagrebu su trgali plakate za njegov koncert, godinu dana kasnije revna mladež HDZ-a poslala je prosvjedno pismo Upravi Croatia Recordsa zbog pregovora za prodavanje ulaznica za Balaševićev koncert. Croatia Records potom je odustala od već dogovorenog posla. Iako je bio nepoželjan i zabranjen, njegovi albumi i knjige mogli su se lako nabaviti. “Majstori pirata mogli bi barem jednom poslati buket cvijeća mojoj supruzi ili tri čokolade za klince… Dovoljno su drugi zarađivali na meni”, kazao je 1998. godine.
Naposljetku je ipak, postao prvi srpski pjevač čija je pjesma, “Putuj Evropo”, nakon prvih NATO-vih napada, u cijelosti emitirana na Hrvatskom radiju… doduše uz komentar “evo, dobili su što su zaslužili”, što je parafraza Balaševićevih “nama je dobro, taman kako smo zaslužili…”
Hrvatski mediji tih su godina o Balaševiću pisali uglavnom kritično ili posprdno, nisu ga, jasno, mogli staviti uz Miloševićev režim, no mirovnom aktivistu zamjeralo se da je nedovoljno aktivan aktivist.
Balašević i Ceca na Trgu
Onda je i sam Balašević iznenadio do tada mu apsolutno odanu brojnu hrvatsku publiku koja je na njegove koncerte putovala preko granice. Pod NATO bombama zapjevao na beogradskom Trgu Republike, na koncertu na kojem je pjevala i Arkanova Ceca Veličković. “Nastup na Trgu Republike bio je viša sila. U situaciji kad mi je dijete bilo nepokretno jednostavno sam bio prisiljen na neke kompromise. Imam dobar staž u borbi protiv idiota, ali i to ima svojih granica. Postoje trenuci kad je nepoželjno biti previše tvrdoglav. Moja je obitelj moj kriterij. Što ću njima reći za deset godina? Zašto sam nešto učinio, a nešto nisam? Da sam odbio svirati na Trgu, da su za dva dana došli i pokupili me u vojsku, da me netko ‘roknuo’ u nekom minskom polju… Ta vrsta uzaludnosti, kakvo bi to bilo rješenje za moju obitelj? Taj nastup bio je kompromis. Ne ponosim se time, ali ponosim se svojim držanjem.”
U medijima je isticao da ne žali za Pulom ili Zagrebom u nekom teritorijalnom, nacionalističkom smislu. “Ja imam samo normalnu emotivnu ljudsku nostalgiju za krajevima u kojima mi je bilo divno i gdje imam nezaboravne prijatelje… Nisam htio doći u Hrvatsku na mala vrata. Nisam htio doći u Savudriju sakriven u prtljažniku ili prerušen u ženu… U Hrvatsku želim doći kao što sam uvijek dolazio, ili više nikada neću doći.”
Naposljetku je, u ljeto 2001. u pulskoj Areni održao prvi poslijeratni samostalni koncert u Hrvatskoj. Cijeli prihod od ulaznica otišao je pulskoj Općoj bolnici. Godinu dana prije toga trebao je nastupiti u Puli s Brunom Langerom i Atomskim skloništem no to se nije dogodilo.
Generalno politički uglavnom korektan kod dijela publike pao je na Kosovu i Albancima. Zabavljao se pričajući stereotipne viceve i nudeći neku svoju interpretaciju kosovskog pitanja. Kosovske Albance javno je nazivao papa štrumfovima, 1980-ih situaciji na Kosovu posvetio je pjesmu “Ne lomite mi bagrenje”.
Ponekad mu se i zamjeralo da je nedovoljno aktivan aktivist
|
Borac za mir
|
Narod bez povijesti
“Kad sam vidio da ljudi s Kosova dolaze u Sava centar napisao sam o tome pjesmu ‘Ne lomite mi bagrenje’. Neke ekipe koje tamo rovare i dalje rade što hoće. Mišljenja sam da je tamo potrebna veća formacija od odreda specijalne milicije. To je problem koji mora da riješi nas 22 milijuna Jugoslavena.” (1988.) Kasnije je tek djelomično promijenio retoriku.
“Nikad nisam bio na Kosovu, a u vrijeme kad je nastala pjesma ‘Ne lomite mi bagrenje’, s Kosova su bježali Srbi. Sad se situacija okrenula, Srbi su postali veći Šiptari od Šiptara, ali moja pjesma je sačuvala aktualnost, čak je postala univerzalna, otpjevana na šiptarskom svidjela bi se i njima. U svom romanu “Tri posleratna druga” spominjao sam i Šiptare te napisao da je to narod bez povijesti, violončelista, slikara…” (1999.)
Filmska priča o Ladačkom
Ovih dana Balašević, prvi put i redatelj, radi na postprodukciji filma “Kao rani mraz”. Snimljen je na slikovitim lokacijama pored rijeke Tise u Vojvodini. Malo selo posebno je napravljeno za potrebe filma, glavni lik uzet je iz Balaševićeve popularne pjesme “Priča o Vasi Ladačkom”. Radnja se događa u doba Prvog svjetskog rata, mladog Vasu Ladačkog igra debitant Danijel Kovačević, a ostarjelog junaka glumi Rade Šerbedžija. U filmu glume i Mustafa Nadarević, Mira Banjac te Balaševićeva kći, Jovana, koja je profesionalna glumica. Balašević kaže da radi “dugometražnu igranu baladu”, tema filma je ljubavna priča u u uvjetima rata i bitke u Galiciji kada ljubav prema glazbi spašava život Ladačkom.
U 35 godina karijere Balaševićev opus je puno više od audio arhive jedne karijere. Njegove pjesme intimistički su kroki vremena, bivših inih tipova i vlasti, mentaliteta i strahova, kazni, ucjena, ljubavi, ratova, tajnih sastanaka i novih/starih likova. Sebe ne doživljava naročito revolucionarno. Možda misli da je ćudljivi službenik statističkog zavoda koji greškom život ne bilježi brojkama, već se na vlastitu odgovornost upušta u emocionalne diskripcije.
“Ne mogu biti lažno avangardan i progresivan, kad sam iskreno patetičan. Za život sam naoružan emocijama, suzama, smijehom, čežnjom, bolom i ljubomorom. Moje pjesme, s obzirom na moj život - ne da nisu patetične, nego su čisti punk prema onome što sam doživio”.
Kad prođem blizu Koprivnice, nešto zatitra u meni, privlači me poput magneta, kaže Đorđe Balašević
Balaševićeva majka, Veronika Dolenc, porijeklom je iz Podravine, sela Rasinja pokraj Koprivnice.
“Djed je završio Pomorsku akademiju u Beču i potom se doselio u Novi Sad gdje je sreo baku Mađaricu.”
Balaševića je godinama zabavljala priča da je djed napustio Podravinu pod sumnjivim okolnostima. “Ne znam je li možda po srijedi bila kakva romansa, nikada o tome nije pričao… Kad prođem blizu Koprivnice, nešto zatitra u meni, privlači me poput magneta.”
|
Kad je moj djed sreo baku u Novom Sadu
|
Izjavio je kako se zaljubljivao u svaku djevojku i to zato da bi mogao napisati pjesmu. Sve dok se nije zaljubio u Oliveru, siromašnu studenticu iz studentskog doma i reprezentativku u gimnastici: “Zadnje ljeto, pred vojsku, krenuo sam na more. U Umagu sam s recepcije hotela Koralj nazvao Olju i pitao je: 'Olja, reci mi odmah, hoćeš ili nećeš?' Nije stigla ni odgovoriti, a ja sam već sjeo u svoj Golf, zaboravio ljetovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali.”
|
Sve su bile iste do nje, Olivere
|
Karmela DevčIć
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....