Barun Glembay na Katarini

U jednoj od epizoda kultne TV serije “Black Mirror”, tvorac serije Charlie Brooker zamislio je distopijski svijet budućnosti u kojem građani provode dane danomice vozeći sobni bicikl. Stanovnici distopijskog društva sate i sate vrte pedale, a potom, ovisno o učinku, dobivaju bodove - “merits” (zasluge). Te “zasluge” troše, pak, tako što iz vlastitih izbi naručuju sate i sate audiovizualne zabave.

Junak epizode “Petnaest milijuna merita” mali je, obični čovjek koji, kao i drugi, vrti pedale i zarađuje “merite”. Svu zaradu koju je priskrbio predano biciklirajući, Brookerov junak ulaže u vlastiti, opsesivni san: da bude primljen u televizijski talent-šou. Televizijska ga produkcija pritom oguli i iznevjeri, prevari i ostavi u kafkijanskom čekanju. U trenutku kad napokon treba izići pred TV publiku, junak epizode već je - marksisti bi rekli - “klasno osviješten”. Ogorčen je i ljut. Prozreo je sustav i vlastito mjesto u njemu. Bijesan je i ima potrebu taj bijes podijeliti s onima koji su zavedeni i glupi. U tom trenutku producenti ga konačno pripuste na scenu. Kad se napokon nađe pred kamerama, iz junaka nabuja revoltirana politička propovijed u kojoj gledatelje poziva da se osvijeste i pobune.

Da li se gledatelji osvijeste i pobune? Naravno, ne. Umjesto toga, junak Brookerove distopije dobije euforični aplauz dvorane i fenomenalnu ocjenu gledatelja. Predsjednik žirija nahvali ga kao “glasnogovornika malih ljudi” i “glas razbora”. Umjesto da potakne revoluciju, junak Brookerove distopije - dobije vlastiti TV šou. Sustav protiv kojeg se nakanio pobuniti pretvara ga u vlastiti prodajni proizvod.

Charlie Brooker sjajni je kulturalni pesimist i jedan od najdarovitijih satiričara suvremenog društva. A “Petnaest milijuna merita” možda je i najoštroumnija od Brookerovih političkih fikcija, zato što pokazuje način na koji kapitalizam interiorizira vlastite protivnike. Jedan od razloga zbog kojih je kapitalizam teško rušiti, njegova je sposobnost da vlastite protivnike pretvori u samo još jedan artikl na polici, samo još jedno dobro s kojim se može trgovati.

To je put koji smo dobro upoznali u posljednjih trideset godina, otkad je Fukuyama proglasio “kraj povijesti”. U tih trideset godina, Che Guevara je prošao put koji ga je odveo od bolivijske džungle do majica u fan-shopu. I Fidel i Tito, i Sid Vicious i Kurt Cobain i trabanti i fiće, i ruske šubare i Maljevičeve slike, i Ivo Lola Ribar i Bob Dylan - svi ti akteri političke kontrakulture, divni ili strašni, emancipatorski ili totalitarni - pretvorili su se u konačnici tek u keramičke ili pamučne artikle, u figurine na policama suvenirnice.

To je taj molohovski mehanizam kojeg smo dio svi mi. I alternativni rokeri koji objavljuju za “majors” etiketu, i Subversive festival koji počinje reklamnim spotom Peugeota, i neprofitni mediji koji uzimaju novac od vlade. I glazbeni festivali koji nose ime po telefonskim tvrtkama, i mi kolumnisti koji kritiziramo sustav u čiju smo ekonomiju ulančani. Konačno, njegov je dio i sam Brooker, koji svoju distopijsku TV fikciju proizvodi za tvrtku koja je istodobno tvorac Big Brothera - nizozemski Endemol. Na neki način, svi smo zajedno nalik bivšem ministru Primorcu, koji je svojedobno stajao u masi prosvjednika i sam sebi skandirao “ostavka, ostavka”.

Povijest kapitalističke kulturne industrije uči nas da nema kulturnog proizvoda ni antikapitalističke kulturne figure koju kapitalizam nije pretvorio u vrelo zarade, ili vlastite legitimacije. Učinio je to jednako s Ivo Lolom kao i sa Sex Pistolsima, jednako s Tatlinom kao i sa Štulićem, jednako s Brechtom kao i s Charliejem Brookerom. S nijednom, međutim, emancipatorskom figurom kapitalizam se nije poigrao tako sirovo cinično kao što je to ovih dana učinio s - Miroslavom Krležom.

Koncem prošlog tjedna mediji su objavili da će balet Lea Mujića nastao prema predlošku “Gospode Glembajevih” Miroslava Krleže gostovati u Puli. To baletno gostovanje, međutim, neće biti tek obični, puki izlet jedne metropolitanske predstave. Balet zagrebačkog HNK gostovat će na otvorenom, pred ogromnim auditorijem od 1200 ljudi. Taj open air spektakl odvijat će se na mjestu koje nije odabrano slučajno. Odvijat će se na Katarini, otočiću spojenom mostom, krpici zemlje koja je nekad bila regrutni centar jugoslavenske mornarice, a danas je zapuštena ruina. Ta bi se ruina ubrzo trebala pretvoriti u ekskluzivnu nautičku marinu. A organizator gostovanja zagrebačkog HNK je nitko drugi nego investitor u buduću marinu te budući feudalni gospodar Pule Danko Končar.

Gostovanje baletnih “Glembajevih” platit će, ukratko, čovjek koji je kao koncesionar pred nekoliko godina privatizirao vojni kompleks Katarina-Monumenti koji pokriva dvije trećine pulskog zaljeva. Koji je, potom, ušao kao vlasnik u pulski Uljanik, čime je postao vlasnik i posljednje trećine tog zaljeva. Riječ je o čovjeku koji će vrlo uskoro postati do te mjere bezuvjetni vladar Pule da se lokalci zafrkavaju da bi njihov grad trebalo preimenovati u Končarevo. Ujedno, riječ je o čovjeku koji na svojoj platnoj listi kao člana Uprave tvrtke Afarak drži europarlamentarca Ivana Jakovčića. A taj je Jakovčić, možda nije suvišno podsjetiti, osnivač i počasni predsjednik stranke koja je u toj Puli na vlasti.

Hrvatski kapitalizam, ukratko, dobio je svoj perfektni “black mirror”, crno ogledalo. Mnogo su puta u posljednjih 80 godina izvođena “Gospoda Glembajevi”. Ali ovo je vjerojatno prvi put da tu izvedbu plaća i organizira - sam Glembaj, glavom i bradom.

Tako je priča o zagrobnom životu najvećeg hrvatskog modernističkog klasika dobila novi, bizarni obrat. Sam Krleža književnu je i društvenu karijeru počeo kao daroviti, gnjevni ikonoklast, opaki i točni kritičar hrvatskog nacionalizma, kolonijalnog mentaliteta, klasnog kiča i nacifrane malograđanštine. Taj isti Krleža dočekao je da za života postane kulturni idol cijeloj jednoj intelektualnoj generaciji koja je zato - za razliku od njega - pohrlila u šumu da se bori.

Krleža je za života dočekao da bude pljesniv zamorni klasik, klasik čijim su djelima djecu gnjavili u lektiri, klasik koji se uljuljao u komoditet etablirane veličine, koji je imao sve manje žive veze s uzbudljivim svijetom oko sebe te koji o posljednjih trideset godina društva u kojem je živio nije bio kadar ili nije bio pripravan napisati ni riječi ičeg suvislog ili analitičkog.

A onda je - dugo nakon smrti - Krleža doživio neočekivani “afterlife”, život poslije koji je, nimalo slučajno, koincidirao s tom novom beštijom koja nam je ušla u živote - kapitalizmom. Todorići su se uselili u Kulmerove dvore, barunice Castelli razmnožile su se po tabloidima, Horvatinčići su počeli gliserima gaziti Fanike Canjeg, da bismo - kao finale opće glembajizacije hrvatske stvarnosti - doživjeli i veliki nacionalni bankrot, u kojem su (sasvim nezgodno) u javnost iscurili mailovi koje su međusobno razmjenjivali Fabriczyji, Ballocsanszky i Silberbrandti. A kako se stvarnost krležizirala tako je i Krleža najednom neočekivano postao živ.

Najednom više nije bio stari klasik s Gvozda, dosadni establišmentski pisac ni lektirna gnjavaža. Najednom je postao relevantan, pisao je o svijetu koji razumijemo, koji smo osjetili na koži. I tako se Krležu najednom počelo semplati, reciklirati i citirati - a to su činili jednako Boris Dežulović kao i Cinkuši, jednako Ognjen Glavonić kao i News Bar, jednako Hladno pivo kao i zagrebački HNK. Krleža je najednom postao kao TBF, kao Azra, kao Prime Time, kao Krešo Bengalka. Postao je - slengovski rečeno - “kul”.

A to znači da se idući korak mogao očekivati. Moglo se očekivati da će se za onim što je kul pojagmiti - pa, glembajevi.

I tako je priča o Krleži, ali i priča o glembajevštini 21. stoljeća dobila svoj završi obrat. Na pulskom otočiću Katarina 29. lipnja gledat ćemo završno poglavlje. U njemu će “Gospodu Glembajeve” producirati i platiti sam barun Glembay, u publici će biti svi Silberbrandti i Ballocsanszky, a svi će zajedno te tople ljetne večeri vjerovati da su napravili dobro djelo jer su kupljenom ulaznicom sirotoj Faniki (pulskoj bolnici) kupili šivaću mašinu. A sutradan, kad se kulise i skele maknu, novi će feudalni vladar Pule započeti radove na svojem novom posjedu, feudalnom burgu nad nekoć slobodnim gradom.

To je početak nekog novog teksta. Samo, Krleža više nije mlad i živ da ga napiše.