Beatificirani papa i žrtvovani fratar

Ako je vjerovati nedavno pronađenim dokumentima koji nisu bili podastrti, u procesu beatifikacije blaženi Pio IX, posljednji papa kralj i prvi papa “vatikanski sužanj”, maltretirao je, ponizio i upropastio svećenika koji je na času smrti ispovjedio Camilla Bensa grofa Cavoura, te mu nije uskratio odrješenje zbog političkih razloga. Taj svećenik je, po franjevačkom običaju u Italiji, poznat po redovničkom imenu i mjestu odakle je, kao fra Giacomo iz Poirina. Rođen je i umro kao Giacomo Marrocco. Ostavio je za sobom dnevnik koji je ovih dana objelodanjen, o 200-godišnjici Cavourova rođenja i o 150-godišnjici ujedinjenja Italije koja je 1861 znatno suzila Papinsku Državu, a zatim je 1870 posve pripojila poslije plebiscita, ostavivši Piju IX samo Vatikanski Grad. Taj papa to nije htio prihvatiti, zatvorio se u Vatikan ali kao “sužanj”, pa je tek Pio XI od premijera Benita Mussolinija prihvatio ono što se Pio IX nije udostojao uzeti iz ruku premijera Cavoura.

Papa Pavao VI je otvoreno tvrdio da je za Katoličku crkvu bilo spasonosno što je ostala bez Papinske Države i bez vremenite vlasti koja je iz toga proistjecala, jer se tako mogla posve koncentrirati na svoje poslanje da kao mistično tijelo Kristovo u svijetu pripravi što je nužno za Isusov povratak i uspostavljanje Kraljevstva Božjeg na Zemlji (kako vjeruju kršćani).

Pio XI je prihvatio osnivanje sićušne Države Vatikanskog Grada kao oblika nužnoga za potpunu autonomnost djelovanja pape i njegove Rimske kurije. Vatikan je u tu svrhu služio i i njegovim prethodnicima: Benediktu XV, Piju X, Lavu XIII, pa i samome “sužnju” Piju IX, ali neformalno, jer je Italija slijedeći sve do Mussolinija Cavourovo načelo o “slobodnoj Crkvi u slobodnoj državi” pazila da se ne pača ni u što iza Lavljih zidina koje opasuju Vatikan, niti iza zidova vatikanskih kurijalnih palača i papinskih bazilika koje su zatim priznate kao vatikanske eksklave na teritoriju Italije.

Bl. Pio IX nije bio tog mnijenja. Smatrao je ukidanje Papinske Države bezbožnim činom, smrtnim grijehom za koji nema odrješenje dok se vinovnici ne pokaju i ne odreknu svog ujedinjenja Italije, pa su zato iz Katoličke crkve izopćeni i kralj Vittorio Emanuele II i premijer grof Cavour. U tim okolnostima se obreo fra Giacomo, u to doba rektor u župi franjevačke crkve Svete Marije anđeoske u Torinu, nedaleko od Cavourove palače. Cavouru, smrtno bolesnome, obećao je da će ga ispovjediti na času smrti i to je obećanje i održao.

Da se Cavour ispovjedio i da je u smrt ispraćen odriješen grijeha i pomazan posljednjom pomašću objavile su i novine. Netom je doznao za to, Pio IX dao je pozvati preda se svećenika. Došavši u Vatikan pred Papu fratar je kleknuo, a poglavar mu je strogo rekao: “Ustanite preda me i odgovarajte na pitanja koja ću Vam postaviti. Dakle, ispovjedili ste Cavoura?” “Svetosti, ispovijedam svakoga tko od mene traži da ga ispovjedim.” “Onda, recite mi, postoji li to Cavourovo odricanje? Ako postoji, objavite to. Ako ne, objavite da ste propustili svoju dužnost da mu ga nametnete!”, prepričao je fratar. Predan je Inkviziciji, branio se pred Svetim Uficijem, napisao je izjavu i s njom je poslan nazad Papi koji mu je rekao da “u to može umotati salamu”.

Blaženi papa je, ako je vjerovati fra Giacomu, od njega zahtijevao da izjavi kako se Cavour na času smrti ipak pokajao i odrekao jedinstva Italije. “Svetosti, oprostite mi, ali ne bih mogao dati tu izjavu a da ne izdam svoju savjest i ne difamiram sama sebe, pa sam zato spreman pretrpjeti sve, pa i smrt, a ne popustiti”, citirao je fratar svoje riječi pred ljutim Papom.

Fratru su zaprijetili da će biti zatvoren do smrti, ali su novine razglasile stvar. Pušten je da ode u miru, da ne ispadne mučenik, ali je nedugo zatim suspendiran a divinis, pa sveden na laički status. Umro je 15 godina kasnije, u bijedi, pazeći da ništa ne uzme od Italije, jer je smatrao da je činio svećeničku dužnost, nevezanu s politikom.

U sto godina nakon ujedinjenja Italije stubokom se promijenilo mnogo toga i u Katoličkoj crkvi: nakon Koncila drukčije se gleda i na savjest i na dignitet pojedinca.

Pio IX je u međuvremenu beatificiran, iako je fra Giacomu pogazio dignitet, a za žrtvovanog fratra malo tko je i znao dok autobiografiju nisu našli u arhivu.

Kreposti možda i jesu vječne, ali pojam o njima se mijenja i u crkvama, baš kao i u političkim organizacijama.