U utorak ujutro u Beogradu se činilo da se u zraku osjeća kako su hajkači na tragu progonjenom generalu i ratnom zapovjedniku vojske Republike Srpske Ratku Mladiću i da su se počeli odbrojavati trenuci do završetka desetogodišnje igre skrivača.
Dnevni listovi prepustili su mašti svojih reportera da "ekskluzivno" nagađaju kako je Ratko Mladić "lociran i upravo pregovara sa srpskom državom o predaji, uz uvjet da mu se obitelji prethodno isplati pet milijuna eura, a njegovi jataci ne budu gonjeni i suđeni"; ili da je sa svitom od 49 čuvara sklonjen u planinskoj kući na Ceru, gore između Loznice i Šapca, uz granicu s Bosnom, iznad koje kruže vojni helikopteri, a da jake policijske i vojne snage pristižu u tu regiju. Među novinarima najviše su na cijeni bile procjene i ocjene Ljubodraga Stojadinovića, vojnog analitičara Politike, bivšeg pukovnika i do 1995. armijskoga glasnogovornika, pisca jedine valjane u nizu knjiga o Ratku Mladiću - "Heroj ili ratni zločinac".
Stojadinović, koji ga je pobliže poznavao i s njime bio "na ti", po stoti put je ponavljao svoje viđenje da se nadasve narcisoidni, umišljeni, tašti, tvrdoglavi, bahati i arogantni Mladić ni za što na svijetu neće predati, eda ne bi srušio mit koji je stvarao o sebi, kao neustrašivome i ponosnom ratniku. Pred Mladićem su tri mogućnosti: da bude ubijen, da počini samoubojstvo ili da ga vlasti zaskoče u snu i zarobe ga, smatra Stojadinović. "Okladio bih se s tisuću prema jedan da od Mladićeve predaje neće biti ništa", dodao je i podsjetio kako je Mladića u ratnim danima, kad se nakon krvoločne opsade Srebrenice vrtoglavo probijao u sam vrh zločinačke top-liste, londonski dnevnik Daily Telegraph ubrojio među 30 aktualnih svjetskih gospodara rata.
Novinarska patka
Jedan od Mladićevih ratnih suradnika, koji je od 1991. do 1995. izvrsno upoznao njegovu ćud, ali se poslije s njime nepomirljivo razišao, uvjeravao je vašega novinara da su ga oficiri kojima je zapovijedao smatrali genijalnim ratnim strategom: "Ali ujedno i luđakom", dodao je.
General bivše JNA Radovan Radinović, koji je bio Mladićev predavač u Komandno-štabnoj akademiji, ushićeno je napisao da mu je on bio najnadareniji slušač i da je jedini komu je iz metodologije ratne vještine ikada upisao čistu deseticu: "Ratko je najnadareniji oficir od 1918. godine do danas", dodao je egzaltirano Radinović.
A potom je svjetska vijest dana, kasno navečer, bila povučena kao neutemeljena. I najoprezniji pisani i elektronički mediji nastradali su od harajuće ptičje gripe koju im je prenijela novinarska patka.
Ipak, to kao da je bila najava pred oluju. Više od stotinu podanika sedme sile sjatilo se potom u Beograd. Izvukli su bilježnice, isukali mikrofone, naoštrili objektive i čekali da se napokon dogodi "ono".
Ratko Mladić rođen je 12. ožujka 1943. u bosanskome selu Božinovićima pokraj Kalinovika. Kad je izišao iz anonimnosti i uplovio u nacionalističke vrtloge, sve je učestalije ponavljao pred srpskim novinarima da su mu oca Neđu, dok su njemu bile samo dvije godine, 1945. ubili ustaše, i to nedaleko od Ivan sedla, kraja u kojem je rođen poglavnik Ante Pavelić.
Ratkova mati Stana, rođena Lalatović, koja je umrla u kolovozu 2003. u osamdeset trećoj, o svojem je, pak, mužu, partizanu, novinarki Ljiljani Bulatović, obožavateljici "đeneralova" lika i djela, rekla: "S Neđom sam bila samo devet godina. Poginuo je kad se rat već završavao. Još je vojske bilo, još su se vraćali i vraćali. A on još nije bio skinuo ni uniformu, radio je kao ekonom i pošao još s nekolicinom u mlin da se narodu i vojsci donese brašna.
Desilo se, pričali su mi, da je iz nekog aviona bačena neka bomba i da su tada geleri poubijali nekolicinu. Pričali su mi kako ga je rafal presjekao po grlu, kao da ga je zaklao, ali da je tako još trčao livadom. Kad su moj brat i otac taj dan čuli što se dogodilo, pošli su ga tražiti, ali ga nijesu našli. Nikad mu kosti nijesmo našli. A Ratko ga nije mogao zapamtiti, nažalost."
Milica, starija sestra Ratka Mladića, rodila se 1940., a mlađi brat Milivoje 1944. Mati je dvije godine nadživjela mlađega sina: skrhan bolešću, preminuo je 2001., nakon što je gotovo cijeli rat proveo kao dragovoljac na prvoj crti bojišta, pod Ratkovim zapovijedanjem. Ratko Mladić, koji je već bio u bijegu, nije im došao na sprovod.
Ratku Mladiću bilo je petnaesto ljeto kad se otisnuo iz rodnog sela u Sarajevo, u potrazi za poslom. Ali, privučen novinskim oglasom, ubrzo je otišao u Zemun, gdje se upisao u Vojno-industrijsku školu i uredno je završio. Zatim je pošao u beogradsku Vojnu akademiju kopnene vojske i završio je kao najbolji pitomac u svojoj klasi, s prosjekom ocjena od 9,57. Jednom je rekao da mu je neizbrisivo ostao u pamćenju 4. studenog 1965. kad mu je u Skoplju počeo teći oficirski staž: u tamošnjem puku postao je komandir automatičarskog voda. Zatim godinama službuje u Makedoniji: kao komandant bataljuna u Kumanovu, komandant brigade u Štipu i načelnik Odjeljenja za nastavu Treće armije u Skoplju. Uslijedio je premještaj, u siječnju 1991., na Kosovo, u Prištinu, gdje je pomoćnik komandanta za pozadinu Prištinskog korpusa. No, tu se neće skrasiti ni pola godine jer u lipnju '91. dobiva žurni dekret koji mu je, zacijelo stubokom, izmijenio život. Postavljen je za načelnika Odjeljenja za operativno-nastavne poslove u Kninu. S početkom pobune krajiških Srba uspinje se i ambiciozni potpukovnik Mladić. Postaje komandant Kninskog korpusa. I potom, tada već s ekspresno stečenim činom pukovnika, izvanredno je unaprijeđen u generala. Po njega šalju helikopter da prijeđe na bosansko tlo. Radovan Karadžić ga je, na prijedlog Nikole Koljevića, 12. svibnja 1992., imenovao komandantom armije bosanskih Srba.
Prethodno je u Kninu - za razliku od brojnih zbunjenih oficirskih kolega koji se nisu snalazili u vremenima barikada i mitingaških okupljanja naroda u režiji Slobodana Miloševića i Jovana Raškovića - Ratko Mladić spektakularno obrnuo kabanicu. Dotle deklarirani tvrdokorni Jugoslaven - koji je o Danu mladosti 25. svibnja pisao oduševljene rođendanske ode vrhovnome komandantu i najdražem sinu svih naših naroda i narodnosti, maršalu Josipu Brozu Titu, te bio vatreni zagovornik bratstva i jedinstva, ateist i uzorni član Komunističke partije - pod neodoljivim se utjecajem zubara Milana Babića i milicionara pozornika Milana Martića (koji su u fantomski proglašenoj tvorevini Republici Srpskoj Krajini, po befelu Slobodana Miloševića, prigrabili policijsku i civilnu vlast) preobratio u fanatičnog Srbina i pravoslavca.
'Sprži' i 'raspameti'
Dvojica Milana dala su mu široke ovlasti i Ratko Mladić postaje bog i batina u Kninskom korpusu. Izdvaja, kako ih je nazvao u nekom od svojih brojnih intervjua, "zdrave snage" i obučava ih ratnim vještinama. Napada hrvatsko selo Kijevo i zatim Vrliku, a umilnu slast popularnosti i blještavila reflektora i bliceva, kojima će od tada nimfomanski robovati, najprije je kušao tijekom zadarske i kupreške operacije. Razmetljivo se hvastao da je preodjeven neustrašivo upadao "među neprijateljske Hrvate" u mjesta pod kontrolom Zbora hrvatske narodne garde i drsko se predstavljao kao Stjepan Fazlijan, Ante Mikulić i Stjepan Hribar, ali ta njegova pripovijedanja nisu potvrđena. Jednom ga je neki hrvatski vojnik, navodno, prepoznao: "Vi niste Stjepan. Vi ste srpski pukovnik Ratko Mladić. Vi ste opasni. Treba vas likvidirati!" Iako mu je, kaže, bilo neugodno, Mladić je zamahao dokumentom na ime Stjepana Fazlijana i odbrusio: "Ja sam Hrvat, Stjepan Fazlijan. A Mladić je doista opasan i valjalo bi ga likvidirati." Tako ga je uvjerio i izvukao se.
U Bosni, stalno praćen buljukom novinara i snimatelja, general Ratko Mladić, u staromodnoj okrugloj i na tjemenu ulubljenoj šapki kakvu je nosio srpski vojskovođa iz Prvoga svjetskog rata Živojin Mišić, napoleonski pozira. Nije se ustručavao ni pred njima izgovoriti omiljene poštapalice koje je prenosio svome topništvu: "Sprži" i "Raspameti ih". Pohranjena je jeziva snimka s njegovom telefonskom zapovijedi kad je hladno dao naredbu za pogrom bosanskog sela blizu Sarajeva zato što u njemu "nema Srba". Maratonska farsa
O Mladićevim najtamnijim mrljama, kad je pod blokadom mjesecima držao opkoljeno Sarajevo, a pomahnitali snajperisti s okolnih brda smicali nezaštićene i izgladnjele građane poput glinenih golubova, i o pokolju u Srebrenici koja je prokrvarila po njegovoj zapovijedi, ispisane su tisuće potresnih svjedočanstava. Međunarodni sud za ratne zločine podigao je 26. srpnja 1995. optužnicu protiv Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Milana Martića.
Poslije žestokih svađa s Radovanom Karadžićem i Biljanom Plavšić, Mladić je u studenome 1995. smijenjen.
Ubrzo potom počinje maratonska farsa: Mladića traže, za njegov skalp ponuđena je nagrada od pet milijuna američkih dolara, ali on živi u svojem trosobnom stanu u Golf naselju, u beogradskom predgrađu Banovo brdo (na istome broju, dva kata više, stanuje pjevač Zdravko Čolić). Šeće Beogradom i Srbijom, pod tri različita imena liječio se u vojnim bolnicama i uredno primao mirovinu Vojske SCG-a. No, od preklani mu se izgubio trag iako pouzdani sugovornici tvrde da Ratko Mladić nikada nije prekidao veze i s najutjecajnijim srpskim dužnosnicima. Povremeno bi u novinama osvanule vijesti da je policija privela na obavještajne razgovore njegove zaštitare i jatake, ali bi se one rasprhnule poput sapunskih balončića.
Ratko Mladić je 38 godina u braku s tri godine mlađom kućanicom Bosiljkom, s kojom ima sina i kćer. Samoubojstvo kćeri Ane, u šest ujutro, 24. ožujka 1993. izmijenila je njegovo ponašanje. Neki od njih idu daleko u osobnim procjenama i uvjeravaju da ne bi došlo do tako strašne tragedije u Srebrenici nakon što je Mladić okrutno i proračunato prevario nedužni muslimanski narod da se njegova miljenica nije ustrijelila iz pištolja koji je dobio kao dar nakon završene Vojne akademije. Kad su odjeknuli pucnji, majka i brat bili su u svojim sobama, u beogradskom stanu na Banovu brdu, a otac na bojištu. Oni koji su upoznali Anu Mladić govorili su da je bila vedre naravi i uvijek nasmijana. No, izmijenila se od kraja veljače, nakon što se vratila s apsolventske ekskurzije u Moskvu, kamo je putovala bez tjelesne zaštite. Od tada je bila neuobičajeno smrknuta i depresivna i stalno se tužila na teške glavobolje.
Samoubojstvo kćeri
Dotukli su je, kažu, prigovori kolega zbog očeve negativne uloge u ratovima u Hrvatskoj i Bosni, sve učestaliji anonimni telefonski pozivi i osobito članak u tjedniku NIN, koji je u nadasve mračnim bojama opisao Ratka Mladića. Napisao ga je pukovnik Gajo Petković, glavni urednik lista Narodna armija, kao odgovor na feljton u kojem su zaglušnim zvonima bili egzaltirano veličani generalovi lik i djelo, kad su ga usporedili s legendarnim srpskim vojvodom Stepom Stepanovićem. Šest mjeseci prije njezina samoubojstva, Ratko Mladić poveo je kćer u crkvu gdje ih je svećenik Vaslije Kačavenda preveo u pravoslavlje i krstio ih.
Evo i osobnog sjećanja na moj makedonski susret s Ratkom Mladićem. Albanski diktator Enver Hoxha umro je 11. travnja 1985. Zatražio sam vizu za Albaniju kako bih izvještavao sa sprovoda, ali je nisam dobio. Odletio sam u Ohrid, u pograničnu karaulu Sveti Naum koja je razdvajala Jugoslaviju i Albaniju. Istim poslom putovao je i poznati beogradski fotoreporter, pokojni Srba Vranić iz Politike. Olakšao mi je posao jer sam se dogovorio da snima i za me. U ohridskoj zračnoj luci dočekao nas je zapovjednik pogranične zone, major Ratko Mladić. Izuzetno ljubazno ponudio mi je svojeg vojnika, Albanca s Kosova, da bude uza me i prevodi mi što govore albanski komentatori. Jedino što se tri dana od ranog jutra do kasne večeri vrtjelo iz Tirane, bili su izravni prijenosi s komemorativnih zbivanja te filmovi, vijesti i prikazi o preminulome Enveru Hoxhi. Upamtio sam detalj kad je spomenuti vojnik zaplakao od ganuća dok je slušao lamentaciju reportera o strahovitom gubitku koji je zadesio Albaniju i svijet. Momak se zatim zbunjeno trgao i izgubljeno me pogledao. Tvrdom riječju sam mu obećao da to što je osjećajno zasuzio za Hoxhom ostaje zakopano između nas. Kad je naš domaćin postao to što je postao, zgroženo sam pomislio: što bi se dogodilo ožalošćenome vojniku s Kosova da ga je u istočnome grijehu uhvatio Ratko Mladić?
Miloševićeva prijetnja
A fotograf Vranić, tamo u karauli, nikako da ispravno izgovori majorovo prezime. Čas bi ga oslovio Vladić, a čas Ladić. Kad ga je, gotovo uvrijeđeno, upozorio da je on Mladić, a ne Ladić, ni Vladić, Vranić je nehajno odmahnuo: "Brkam vas, druže majore, s nogometašima". Tada je Dražen Ladić bio zvijezda u Dinamu, a Franjo Vladić u Veležu. Desetak godina kasnije susreo sam se sa Srbom Vranićem u Beogradu. Ispripovjedio mi je da se u vrijeme rata u Bosni, snimajući za svoj list, više puta sretao s Ratkom Mladićem, koji bi ga uvijek nadmeno upitao: "Nadam se da sada znaš kako mi je prezime..." Vranić je dodao kako je Mladić uvijek pitao za me, uz pripomenu da katkad pročita nešto moje u hrvatskim listovima. Nije komentirao te tekstove, ili mi je možda Vranić zatajio što general Ratko Mladić misli o njima.
Odnosi između svojeglavog Ratka Mladića i Slobodana Miloševića, koji nije bio navikao da mu se proturječi, bivali su sve zategnutiji. I prema kazivanju kolege Ljubodraga Stojadinovića, prigodom njihova posljednjeg susreta u Beogradu, u proljeće 1996., uzrujani Milošević zaprijetio je Mladiću da će ga strijeljati, na što mu je on uzvratio jednako oštrim glasom: "Nemoj se derati na mene. Deri se na svoju ženu, ako smiješ!"
Haaška osuđenica Biljana Plavšić, negdašnja sarajevska sveučilišna profesorica i predsjednica Republike Srpske, u novinskome razgovoru, dok je bila u vladajućem vrhu, žustro je branila Ratka Mladića od Miloševićeva mišljenja da je on nepokorni ekstremist koji se svima osvećuje zbog obiteljske tragedije i stoga je kao "klinički lud" zapreka miru.
Šah s Mladićem
"To što govore o generalu Mladiću toliko je ružno i nisko da je strašno. Taj čovjek je rijedak sklad moralnih i profesionalnih kvaliteta, pravi pedagog i profesionalac, oličenje hrabrosti i viteštva. Zbog njegove osobne tragedije, nikome nije pala dlaka s glave. Reći tako nešto, nisko je i podlo. Naši ljudi sve odlično znaju i zato ga toliko obožavaju", rekla je Plavšić.
No nakon što je u zatvoru u Švedskoj napisala pokajničku knjigu sjećanja "Svjedočim", stubokom je izmijenila sud o generalu. "On je prirodno inteligentan čovjek, lukav, što mi je ponekad smetalo. (...) Sada se pitam kako se taj čovjek, koji je i u fizičkom i u moralnom smislu čvrst, jak i hrabar, može skrivati. To nije za njega. On pred Haaškim tribunalom treba braniti narod, svoje vojnike, po cijenu da žrtvuje sebe. I da prestane biti povod i razlog za ucjenu", zapisala je Plavšić.
O Mladiću su na zapadu ispisane stotine tisuća novinskih redaka. Inozemni izvjestitelji marljivo su bilježili njegove bisere, pa i suludu prijetnju da će "bombardirati London". Amerikanci su ga zvali "Mesarom iz Goražda, Sarajeva i Srebrenice". Za Financial Times bio je "brutalni genij". Izvjestitelj londonskog Independenta čuo ga je kako je, igrajući šah, umišljeno zaustio: "Zapad će pomicati figure onako kako ja budem želio da ih pomiče". Najzanimljiviji detalj zabilježio je 1993. kanadski novinar kad ga je ugledao kako na Palama u slobodno vrijeme čuva 23 koze. Nazvao ih je imenima zapadnih vođa koje nije volio. Jednu kozu iz toga stada zvao je Madelaine Allbright!
Pero Zlatar
Dnevni listovi prepustili su mašti svojih reportera da "ekskluzivno" nagađaju kako je Ratko Mladić "lociran i upravo pregovara sa srpskom državom o predaji, uz uvjet da mu se obitelji prethodno isplati pet milijuna eura, a njegovi jataci ne budu gonjeni i suđeni"; ili da je sa svitom od 49 čuvara sklonjen u planinskoj kući na Ceru, gore između Loznice i Šapca, uz granicu s Bosnom, iznad koje kruže vojni helikopteri, a da jake policijske i vojne snage pristižu u tu regiju. Među novinarima najviše su na cijeni bile procjene i ocjene Ljubodraga Stojadinovića, vojnog analitičara Politike, bivšeg pukovnika i do 1995. armijskoga glasnogovornika, pisca jedine valjane u nizu knjiga o Ratku Mladiću - "Heroj ili ratni zločinac".
Stojadinović, koji ga je pobliže poznavao i s njime bio "na ti", po stoti put je ponavljao svoje viđenje da se nadasve narcisoidni, umišljeni, tašti, tvrdoglavi, bahati i arogantni Mladić ni za što na svijetu neće predati, eda ne bi srušio mit koji je stvarao o sebi, kao neustrašivome i ponosnom ratniku. Pred Mladićem su tri mogućnosti: da bude ubijen, da počini samoubojstvo ili da ga vlasti zaskoče u snu i zarobe ga, smatra Stojadinović. "Okladio bih se s tisuću prema jedan da od Mladićeve predaje neće biti ništa", dodao je i podsjetio kako je Mladića u ratnim danima, kad se nakon krvoločne opsade Srebrenice vrtoglavo probijao u sam vrh zločinačke top-liste, londonski dnevnik Daily Telegraph ubrojio među 30 aktualnih svjetskih gospodara rata.
Novinarska patka
Jedan od Mladićevih ratnih suradnika, koji je od 1991. do 1995. izvrsno upoznao njegovu ćud, ali se poslije s njime nepomirljivo razišao, uvjeravao je vašega novinara da su ga oficiri kojima je zapovijedao smatrali genijalnim ratnim strategom: "Ali ujedno i luđakom", dodao je.
General bivše JNA Radovan Radinović, koji je bio Mladićev predavač u Komandno-štabnoj akademiji, ushićeno je napisao da mu je on bio najnadareniji slušač i da je jedini komu je iz metodologije ratne vještine ikada upisao čistu deseticu: "Ratko je najnadareniji oficir od 1918. godine do danas", dodao je egzaltirano Radinović.
A potom je svjetska vijest dana, kasno navečer, bila povučena kao neutemeljena. I najoprezniji pisani i elektronički mediji nastradali su od harajuće ptičje gripe koju im je prenijela novinarska patka.
Ipak, to kao da je bila najava pred oluju. Više od stotinu podanika sedme sile sjatilo se potom u Beograd. Izvukli su bilježnice, isukali mikrofone, naoštrili objektive i čekali da se napokon dogodi "ono".
Ratko Mladić rođen je 12. ožujka 1943. u bosanskome selu Božinovićima pokraj Kalinovika. Kad je izišao iz anonimnosti i uplovio u nacionalističke vrtloge, sve je učestalije ponavljao pred srpskim novinarima da su mu oca Neđu, dok su njemu bile samo dvije godine, 1945. ubili ustaše, i to nedaleko od Ivan sedla, kraja u kojem je rođen poglavnik Ante Pavelić.
Ratkova mati Stana, rođena Lalatović, koja je umrla u kolovozu 2003. u osamdeset trećoj, o svojem je, pak, mužu, partizanu, novinarki Ljiljani Bulatović, obožavateljici "đeneralova" lika i djela, rekla: "S Neđom sam bila samo devet godina. Poginuo je kad se rat već završavao. Još je vojske bilo, još su se vraćali i vraćali. A on još nije bio skinuo ni uniformu, radio je kao ekonom i pošao još s nekolicinom u mlin da se narodu i vojsci donese brašna.
Desilo se, pričali su mi, da je iz nekog aviona bačena neka bomba i da su tada geleri poubijali nekolicinu. Pričali su mi kako ga je rafal presjekao po grlu, kao da ga je zaklao, ali da je tako još trčao livadom. Kad su moj brat i otac taj dan čuli što se dogodilo, pošli su ga tražiti, ali ga nijesu našli. Nikad mu kosti nijesmo našli. A Ratko ga nije mogao zapamtiti, nažalost."
Milica, starija sestra Ratka Mladića, rodila se 1940., a mlađi brat Milivoje 1944. Mati je dvije godine nadživjela mlađega sina: skrhan bolešću, preminuo je 2001., nakon što je gotovo cijeli rat proveo kao dragovoljac na prvoj crti bojišta, pod Ratkovim zapovijedanjem. Ratko Mladić, koji je već bio u bijegu, nije im došao na sprovod.
Ratku Mladiću bilo je petnaesto ljeto kad se otisnuo iz rodnog sela u Sarajevo, u potrazi za poslom. Ali, privučen novinskim oglasom, ubrzo je otišao u Zemun, gdje se upisao u Vojno-industrijsku školu i uredno je završio. Zatim je pošao u beogradsku Vojnu akademiju kopnene vojske i završio je kao najbolji pitomac u svojoj klasi, s prosjekom ocjena od 9,57. Jednom je rekao da mu je neizbrisivo ostao u pamćenju 4. studenog 1965. kad mu je u Skoplju počeo teći oficirski staž: u tamošnjem puku postao je komandir automatičarskog voda. Zatim godinama službuje u Makedoniji: kao komandant bataljuna u Kumanovu, komandant brigade u Štipu i načelnik Odjeljenja za nastavu Treće armije u Skoplju. Uslijedio je premještaj, u siječnju 1991., na Kosovo, u Prištinu, gdje je pomoćnik komandanta za pozadinu Prištinskog korpusa. No, tu se neće skrasiti ni pola godine jer u lipnju '91. dobiva žurni dekret koji mu je, zacijelo stubokom, izmijenio život. Postavljen je za načelnika Odjeljenja za operativno-nastavne poslove u Kninu. S početkom pobune krajiških Srba uspinje se i ambiciozni potpukovnik Mladić. Postaje komandant Kninskog korpusa. I potom, tada već s ekspresno stečenim činom pukovnika, izvanredno je unaprijeđen u generala. Po njega šalju helikopter da prijeđe na bosansko tlo. Radovan Karadžić ga je, na prijedlog Nikole Koljevića, 12. svibnja 1992., imenovao komandantom armije bosanskih Srba.
Prethodno je u Kninu - za razliku od brojnih zbunjenih oficirskih kolega koji se nisu snalazili u vremenima barikada i mitingaških okupljanja naroda u režiji Slobodana Miloševića i Jovana Raškovića - Ratko Mladić spektakularno obrnuo kabanicu. Dotle deklarirani tvrdokorni Jugoslaven - koji je o Danu mladosti 25. svibnja pisao oduševljene rođendanske ode vrhovnome komandantu i najdražem sinu svih naših naroda i narodnosti, maršalu Josipu Brozu Titu, te bio vatreni zagovornik bratstva i jedinstva, ateist i uzorni član Komunističke partije - pod neodoljivim se utjecajem zubara Milana Babića i milicionara pozornika Milana Martića (koji su u fantomski proglašenoj tvorevini Republici Srpskoj Krajini, po befelu Slobodana Miloševića, prigrabili policijsku i civilnu vlast) preobratio u fanatičnog Srbina i pravoslavca.
'Sprži' i 'raspameti'
Dvojica Milana dala su mu široke ovlasti i Ratko Mladić postaje bog i batina u Kninskom korpusu. Izdvaja, kako ih je nazvao u nekom od svojih brojnih intervjua, "zdrave snage" i obučava ih ratnim vještinama. Napada hrvatsko selo Kijevo i zatim Vrliku, a umilnu slast popularnosti i blještavila reflektora i bliceva, kojima će od tada nimfomanski robovati, najprije je kušao tijekom zadarske i kupreške operacije. Razmetljivo se hvastao da je preodjeven neustrašivo upadao "među neprijateljske Hrvate" u mjesta pod kontrolom Zbora hrvatske narodne garde i drsko se predstavljao kao Stjepan Fazlijan, Ante Mikulić i Stjepan Hribar, ali ta njegova pripovijedanja nisu potvrđena. Jednom ga je neki hrvatski vojnik, navodno, prepoznao: "Vi niste Stjepan. Vi ste srpski pukovnik Ratko Mladić. Vi ste opasni. Treba vas likvidirati!" Iako mu je, kaže, bilo neugodno, Mladić je zamahao dokumentom na ime Stjepana Fazlijana i odbrusio: "Ja sam Hrvat, Stjepan Fazlijan. A Mladić je doista opasan i valjalo bi ga likvidirati." Tako ga je uvjerio i izvukao se.
U Bosni, stalno praćen buljukom novinara i snimatelja, general Ratko Mladić, u staromodnoj okrugloj i na tjemenu ulubljenoj šapki kakvu je nosio srpski vojskovođa iz Prvoga svjetskog rata Živojin Mišić, napoleonski pozira. Nije se ustručavao ni pred njima izgovoriti omiljene poštapalice koje je prenosio svome topništvu: "Sprži" i "Raspameti ih". Pohranjena je jeziva snimka s njegovom telefonskom zapovijedi kad je hladno dao naredbu za pogrom bosanskog sela blizu Sarajeva zato što u njemu "nema Srba". Maratonska farsa
O Mladićevim najtamnijim mrljama, kad je pod blokadom mjesecima držao opkoljeno Sarajevo, a pomahnitali snajperisti s okolnih brda smicali nezaštićene i izgladnjele građane poput glinenih golubova, i o pokolju u Srebrenici koja je prokrvarila po njegovoj zapovijedi, ispisane su tisuće potresnih svjedočanstava. Međunarodni sud za ratne zločine podigao je 26. srpnja 1995. optužnicu protiv Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Milana Martića.
Poslije žestokih svađa s Radovanom Karadžićem i Biljanom Plavšić, Mladić je u studenome 1995. smijenjen.
Ubrzo potom počinje maratonska farsa: Mladića traže, za njegov skalp ponuđena je nagrada od pet milijuna američkih dolara, ali on živi u svojem trosobnom stanu u Golf naselju, u beogradskom predgrađu Banovo brdo (na istome broju, dva kata više, stanuje pjevač Zdravko Čolić). Šeće Beogradom i Srbijom, pod tri različita imena liječio se u vojnim bolnicama i uredno primao mirovinu Vojske SCG-a. No, od preklani mu se izgubio trag iako pouzdani sugovornici tvrde da Ratko Mladić nikada nije prekidao veze i s najutjecajnijim srpskim dužnosnicima. Povremeno bi u novinama osvanule vijesti da je policija privela na obavještajne razgovore njegove zaštitare i jatake, ali bi se one rasprhnule poput sapunskih balončića.
Ratko Mladić je 38 godina u braku s tri godine mlađom kućanicom Bosiljkom, s kojom ima sina i kćer. Samoubojstvo kćeri Ane, u šest ujutro, 24. ožujka 1993. izmijenila je njegovo ponašanje. Neki od njih idu daleko u osobnim procjenama i uvjeravaju da ne bi došlo do tako strašne tragedije u Srebrenici nakon što je Mladić okrutno i proračunato prevario nedužni muslimanski narod da se njegova miljenica nije ustrijelila iz pištolja koji je dobio kao dar nakon završene Vojne akademije. Kad su odjeknuli pucnji, majka i brat bili su u svojim sobama, u beogradskom stanu na Banovu brdu, a otac na bojištu. Oni koji su upoznali Anu Mladić govorili su da je bila vedre naravi i uvijek nasmijana. No, izmijenila se od kraja veljače, nakon što se vratila s apsolventske ekskurzije u Moskvu, kamo je putovala bez tjelesne zaštite. Od tada je bila neuobičajeno smrknuta i depresivna i stalno se tužila na teške glavobolje.
Samoubojstvo kćeri
Dotukli su je, kažu, prigovori kolega zbog očeve negativne uloge u ratovima u Hrvatskoj i Bosni, sve učestaliji anonimni telefonski pozivi i osobito članak u tjedniku NIN, koji je u nadasve mračnim bojama opisao Ratka Mladića. Napisao ga je pukovnik Gajo Petković, glavni urednik lista Narodna armija, kao odgovor na feljton u kojem su zaglušnim zvonima bili egzaltirano veličani generalovi lik i djelo, kad su ga usporedili s legendarnim srpskim vojvodom Stepom Stepanovićem. Šest mjeseci prije njezina samoubojstva, Ratko Mladić poveo je kćer u crkvu gdje ih je svećenik Vaslije Kačavenda preveo u pravoslavlje i krstio ih.
Evo i osobnog sjećanja na moj makedonski susret s Ratkom Mladićem. Albanski diktator Enver Hoxha umro je 11. travnja 1985. Zatražio sam vizu za Albaniju kako bih izvještavao sa sprovoda, ali je nisam dobio. Odletio sam u Ohrid, u pograničnu karaulu Sveti Naum koja je razdvajala Jugoslaviju i Albaniju. Istim poslom putovao je i poznati beogradski fotoreporter, pokojni Srba Vranić iz Politike. Olakšao mi je posao jer sam se dogovorio da snima i za me. U ohridskoj zračnoj luci dočekao nas je zapovjednik pogranične zone, major Ratko Mladić. Izuzetno ljubazno ponudio mi je svojeg vojnika, Albanca s Kosova, da bude uza me i prevodi mi što govore albanski komentatori. Jedino što se tri dana od ranog jutra do kasne večeri vrtjelo iz Tirane, bili su izravni prijenosi s komemorativnih zbivanja te filmovi, vijesti i prikazi o preminulome Enveru Hoxhi. Upamtio sam detalj kad je spomenuti vojnik zaplakao od ganuća dok je slušao lamentaciju reportera o strahovitom gubitku koji je zadesio Albaniju i svijet. Momak se zatim zbunjeno trgao i izgubljeno me pogledao. Tvrdom riječju sam mu obećao da to što je osjećajno zasuzio za Hoxhom ostaje zakopano između nas. Kad je naš domaćin postao to što je postao, zgroženo sam pomislio: što bi se dogodilo ožalošćenome vojniku s Kosova da ga je u istočnome grijehu uhvatio Ratko Mladić?
Miloševićeva prijetnja
A fotograf Vranić, tamo u karauli, nikako da ispravno izgovori majorovo prezime. Čas bi ga oslovio Vladić, a čas Ladić. Kad ga je, gotovo uvrijeđeno, upozorio da je on Mladić, a ne Ladić, ni Vladić, Vranić je nehajno odmahnuo: "Brkam vas, druže majore, s nogometašima". Tada je Dražen Ladić bio zvijezda u Dinamu, a Franjo Vladić u Veležu. Desetak godina kasnije susreo sam se sa Srbom Vranićem u Beogradu. Ispripovjedio mi je da se u vrijeme rata u Bosni, snimajući za svoj list, više puta sretao s Ratkom Mladićem, koji bi ga uvijek nadmeno upitao: "Nadam se da sada znaš kako mi je prezime..." Vranić je dodao kako je Mladić uvijek pitao za me, uz pripomenu da katkad pročita nešto moje u hrvatskim listovima. Nije komentirao te tekstove, ili mi je možda Vranić zatajio što general Ratko Mladić misli o njima.
Odnosi između svojeglavog Ratka Mladića i Slobodana Miloševića, koji nije bio navikao da mu se proturječi, bivali su sve zategnutiji. I prema kazivanju kolege Ljubodraga Stojadinovića, prigodom njihova posljednjeg susreta u Beogradu, u proljeće 1996., uzrujani Milošević zaprijetio je Mladiću da će ga strijeljati, na što mu je on uzvratio jednako oštrim glasom: "Nemoj se derati na mene. Deri se na svoju ženu, ako smiješ!"
Haaška osuđenica Biljana Plavšić, negdašnja sarajevska sveučilišna profesorica i predsjednica Republike Srpske, u novinskome razgovoru, dok je bila u vladajućem vrhu, žustro je branila Ratka Mladića od Miloševićeva mišljenja da je on nepokorni ekstremist koji se svima osvećuje zbog obiteljske tragedije i stoga je kao "klinički lud" zapreka miru.
Šah s Mladićem
"To što govore o generalu Mladiću toliko je ružno i nisko da je strašno. Taj čovjek je rijedak sklad moralnih i profesionalnih kvaliteta, pravi pedagog i profesionalac, oličenje hrabrosti i viteštva. Zbog njegove osobne tragedije, nikome nije pala dlaka s glave. Reći tako nešto, nisko je i podlo. Naši ljudi sve odlično znaju i zato ga toliko obožavaju", rekla je Plavšić.
No nakon što je u zatvoru u Švedskoj napisala pokajničku knjigu sjećanja "Svjedočim", stubokom je izmijenila sud o generalu. "On je prirodno inteligentan čovjek, lukav, što mi je ponekad smetalo. (...) Sada se pitam kako se taj čovjek, koji je i u fizičkom i u moralnom smislu čvrst, jak i hrabar, može skrivati. To nije za njega. On pred Haaškim tribunalom treba braniti narod, svoje vojnike, po cijenu da žrtvuje sebe. I da prestane biti povod i razlog za ucjenu", zapisala je Plavšić.
O Mladiću su na zapadu ispisane stotine tisuća novinskih redaka. Inozemni izvjestitelji marljivo su bilježili njegove bisere, pa i suludu prijetnju da će "bombardirati London". Amerikanci su ga zvali "Mesarom iz Goražda, Sarajeva i Srebrenice". Za Financial Times bio je "brutalni genij". Izvjestitelj londonskog Independenta čuo ga je kako je, igrajući šah, umišljeno zaustio: "Zapad će pomicati figure onako kako ja budem želio da ih pomiče". Najzanimljiviji detalj zabilježio je 1993. kanadski novinar kad ga je ugledao kako na Palama u slobodno vrijeme čuva 23 koze. Nazvao ih je imenima zapadnih vođa koje nije volio. Jednu kozu iz toga stada zvao je Madelaine Allbright!
Pero Zlatar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....