Bitka za prava žena u Hrvatskoj nije i nikad neće biti završena

Proći će još jedan 8. mart, 8. ožujka, Dan žena ili, kako smo ga nekad zvali, Majčin dan. Ranije su toga dana slavili muškarci, a žene od frizera žurile kući ne bi li skuhale malo bolji ručak, dok su djeca crtala čestitke i poklanjala cvijeće učiteljici. Danas će ovaj dan vjerojatno proći neobilježen jer je to “komunistički” praznik - iako mu je porijeklo u Americi, a socijalističke su ga države pretvorile u državni praznik. To je već 110 godina međunarodni praznik. Ako ga se tko sjeti, bit će to u povijesnom kontekstu. Ne bi trebalo biti tako jer nam je taj dan prilika da se prisjetimo kako živi polovica građana. Jednako loše? Jednako dobro? Dobro ili loše, ali svakako ne jednako. Možda to treba potkrijepiti podacima o razlikama u plaćama (oko 16% u Hrvatskoj) ili pak brojkom od 13 ubijenih žena prošle i već 4 ove godine, a ne zna se koliko ih je pretučeno. Prilika je to za prisjećanja vlastitog iskustva “drugotnosti”. Ako smo u demokraciji očekivale bolju situaciju, više poštovanja, veću ravnopravnost - to se nije dogodilo. Dapače, siromašenje društva je, kao i u drugim bivšim socijalističkim državama, najviše utjecalo na žene. Od smanjenja socijalnih davanja, do sve lošije medicinske brige i sve manjih mirovina. U društvu ogrubjelom od rata nasilje nad ženama postalo je epidemija.

Stoga bi bilo dobro zbrojiti akutne probleme koji govore u prilog tezi da je, bez obzira na zakone, patrijarhalna kultura dobro, ako ne i bolje nego prije četiri-pet desetljeća. No tada se ipak pojavila svijest o razlikama u položaju žena i muškaraca koju su artikulirale feministkinje. Feminizam je, doduše, tada bio uvreda, a i danas vlada predrasuda o agresivnim ženama koje mrze muškarce. I sama riječ je još uvijek ozloglašena, čak i među ženama za čija se prva bore. Mlade žene misle da je ovo vrijeme post-feminizma, da je patrijarhat - passé. Ravnopravnost koju su ustvari naslijedile iz prošlog sistema uzimaju zdravo za gotovo. Emancipaciju zamjenjuju tržišnom slobodom odlučivanja o vrsti odjeći ili uložaka iako se radi samo o potrošačkom triku koji prodaje ideju “slobode”, ali zapravo ih ne oslobađa. Ako ih feminizam i zanima, možda ih zbunjuje i ono što u medijima pročitaju, jer teško je danas govoriti o feminizmu općenito, prije o feminizmima jer su podjele uzele maha do te mjere da je ponekad teško razaznati njihov zajednički nazivnik.

U toj situaciji jedan se izdavač odlučio na izuzetan pothvat, hrabar u našem društvu jer se odupire trenutnoj dominaciji tradicionalnih, patrijarhalnih i katoličkih vrijednosti. Radi se o Frakturi koja objavljuje seriju feminističkih knjiga. Izaći će šest knjiga popularno-feminističkih eseja domaćih mlađih autorica okupljenih oko sada ugašenog online magazina Muf (Maša Grdešić, Lana Pukanić, Asja Bakić, Jasna Jasna Žmak, Lea Horvat i Barbara Pleić Tomić), prijevod dviju stranih autorica, Zsófije Lóránd i Sare Ahmed, te reprint mojih Smrtnih grijeha feminizma iz 1984.

Knjige će biti predstavljene u Zagrebu u povodu Dana žena, od 8. do 11. ožujka na festivalu “Feminizam je za sve” koji nosi naslov po poznatoj knjizi afroameričke autorice i teoretičarke bell hooks koja feminizam naziva “pokretom za dokidanje seksističke opresije”. Organizator time feminističku misao i djelovanje želi približiti široj javnosti. Naime, seksizam odnosno diskriminacija žena opstaje i kad je zakonska ravnopravnost postignuta jer je patrijarhalna kultura duboko ukorijenjena.

Što u našoj situaciji znači da je feminizam za sve? Bez obzira na vladajuće predrasude prema ovoj riječi, feminističke su akcije prisutne i potrebne. Tu spadaju organizatorice inicijative Spasi me, građani u Zadru koji su se u znak protesta protiv puštanja trojice osumnjičenika za silovanje da se brane sa slobode okupili pred sudom, zatim radijska emisija “K’o žena” na Korčuli, djelovanje skloništa i organizacija za pretučene žene ili Ivana Ninčević Lesandrić koja je podijelila svoje iskustvo pobačaja sa javnošću, zatim ono što čitate na portalu Vox Feminae ili u kolumnama Jelene Veljače, ono što piše Vedrana Rudan, što govore Sanja Sarnavka i Bojan Glavašević, odnosno svaka osoba koja diže glas protiv diskriminacije žena. Sve su to feministički činovi i bez da se tako nazivaju ili prepoznaju kao takvi. Što ne znači da je naziv nevažan, nego da je djelovanje još važnije.

Usprkos vladavini konzervativnih vrijednosti, u Hrvatskoj očito postoji svijest da bitka za ženska prava nikada nije niti može biti završena. Ako se pitate zašto, pojednostavljen je odgovor da žene drže ključ reprodukcije i zbog toga njihovo tijelo ne pripada samo njima. Ono je područje borbe svake vlasti koja želi odrediti granice ženske slobode odlučivanja. Naravno da je u razvijenoj demokraciji to daleko teže nego ondje gdje prevladava ostatak socijalističkog mentaliteta i nepovjerenja u demokratske institucije vlasti, kao i u doseg vlastitog djelovanja. Ipak, najvažnije je znati da je korak nazad uvijek moguć.