Bloomberg tvrdi da će nas zadesiti deflacija. Odlično

Analitičari financijske agencije Bloomberg nedavno su objavili rezultate istraživanja po kojem se predviđa da će Hrvatska biti među osam europskih zemalja koje će ove godine pogoditi deflacija. Posljedica je to pada cijena nafte, i “razočaravajućih” podataka o kretanjima cijena. Ova vijest u hrvatskoj javnosti prenesena je kao nešto krajnje opasno i neugodno. Govori se o “pesimističnim prognozama” i izražava nada u mudrost majke države koja će pronaći načina da nas poštedi nezamislive katastrofe u kojoj će sve što kupujemo - pojeftiniti.

Što je uopće u toj deflaciji toliko loše, i zašto je se toliko bojimo? Još važnije pitanje, što je dobro u inflaciji i kako je došlo do toga da smo je prihvatili kao nešto normalno i dobro? Odgovori na ova pitanja postat će jasniji ako stvari spustimo na malo prizemniju razinu - zdrav razum običnog čovjeka često otkriva puno više od dubokih studija koje se provode na katedrama ekonomskih fakulteta.

Inflacija nije ništa drugo nego pad kupovne moći valute, što znači da gotovina koju imate u džepu iz trenutka u trenutak gubi na vrijednosti. Drugim riječima, u inflatornom okruženju stvari stalno poskupljuju. Ovo odgovara dužnicima, jer novac za koji su se zadužili sada vrijedi manje nego što je vrijedio u trenutku uzimanja kredita. A kako su u zapadnom svijetu najveći dužnici upravo vlade suverenih država, tako je lako razumjeti zašto sve te države vole inflaciju - ona im naprosto omogućava da lakše izlaze na kraj s dugovima. Inflatorna stopa, kako se čini, sama po sebi smanjuje javni dug i otvara vrata većoj javnoj potrošnji.

Naravno, tu postoji kvaka: svatko zna da tiskanje novca ne može stvoriti novu vrijednost. Ako inflacija rezultira time da vlada može povećati javnu potrošnju, postavlja se pitanje odakle zaista dolazi ta nova vrijednost? Ubrzo postaje jasno da generirana inflacija nije ništa drugo nego alternativni način oporezivanja: transfer vrijednosti iz džepova štediša u državnu riznicu. Ili još gore: redistribucija bogatstva od onih koji ga stječu na slobodnom tržištu, stvarajući dobra i usluge koji ljudi slobodno kupuju, prema tzv. “državnim poduzetnicima” kojima je glavni klijent država. Tako vidimo da inflatorna politika obeshrabruje slobodno tržište i pravo poduzetništvo, a pogoduje onima koji na ovaj ili onaj način žive od države.

S druge strane, deflacija bi u rastućim i slobodnim ekonomijama trebala biti normalna pojava, posljedica tehnološkog unapređenja proizvodnog procesa. Za proizvodnju jedne štruce kruha danas je potrebno manje energije, resursa i sati ljudskog rada nego što je to bilo prije 100 godina, pa je logično da je kruh danas jeftiniji nego što je bio onda.

Ne postoji ni jedan suvisao razlog da bismo se pribojavali toga da bi deflacija usporila proizvodni proces i dovela do gospodarskog pada. To nam najbolje pokazuje povijesni primjer SAD-a i Njemačke s kraja 19. stoljeća, koji su zabilježili nevjerojatan gospodarski rast u deflatornom okruženju koje je trajalo gotovo dva desetljeća. Za sve to vrijeme plaće su ostale nominalno iste, ali je njihova kupovna moć stalno rasla. Za tadašnje teoretičare socijalizma ovo je bilo toliko iznenađenje da su bili prisiljeni razviti i modificirati svoju polaznu teoriju i prilagoditi je novoj ekonomskoj datosti.

Uz to, deflatorno okruženje potiče na umjerenu potrošnju i štednju, koja rezultira zdravom i stabilnom ekonomijom, kakvu npr. nalazimo u Njemačkoj. Ekonomija pak koja se bazira na bjesomučnoj potrošnji bez štednje - a inflatorno okruženje potiče na upravo takvo ponašanje - nužno doživljava sudbinu jedne Španjolske ili Grčke. Naposljetku, znate li ijednog običnog čovjeka koji ne priželjkuje da stvari koje kupuje budu jeftinije, i veseli se poskupljenjima? Ja ne.

(*autor predaje na PMF-u, član je Novog konzervativnog pokreta )