BORIS DEŽULOVIĆ Ministar gospodarstva Del Boy Vrdoljak: 'Za šest godina u ovo doba bit ćemo milijarderi'

U dvadesetak godina, od 1970. do devedesetih, Inini naftni rudari i njihovi partneri iz velikih svjetskih energetskih korporacija izbušili su na srednjem i južnom Jadranu stotinjak istraživačkih bušotina ukupne dubine veće od dvjesto kilometara, ukupno je u grozničavoj potrazi za naftom i plinom potrošeno otprilike milijardu dolara, i u svih tih dvadeset godina, na svih stotinu bušotina, za svih milijardu dolara, pronađeno je nafte otprilike za jednu plastičnu demežanu, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

“Crna stolna nafta ‘Ivan’” pisalo bi na plastičnoj petolitarki - a na etiketi, u najboljoj tradiciji dalmacijavinskog dizajna, ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak vragolasto namigujući dizao bi čašu bevande od Inine crne dalmatinske nafte, dva u tri - samo da u Ini imaju imalo smisla za biznis i marketing, pa da umiju svijetu prodati tu demežanu od milijardu dolara, najskupljih pet litara u cjelokupnoj povijesti naftarstva.

Umjesto toga, geniji iz državne naftne kompanije INAT d.d. odlučili su, posve logično, pokušati još jednom.

Milijardu dolara potrošili su zajedno sa pohlepnim stranim partnerima kako bi otkrili kako priroda, jebiga, nije bila baš najblagonaklonija prema Hrvatskoj, i da je golemi geološki rezervoar pod njenim svetim tlom, kako sama riječ kaže, na “rezervi”, pa ipak je ministar Vrdoljak norveškoj tvrtki Spectrum Geo dopustio novo seizmičko istraživanje Jadrana, optimistično najavljujujući kako će “uvoz tri milijarde kubičnih metara plina Hrvatska za šest godina pretvoriti u izvoz tri milijarde kubika”.

- Za šest godina u ovo doba bit ćemo milijarderi - ohrabruje nas ministar Derek Trotter Vrdoljak, svakog jutra obilazeći Peckham u svom žutom Reliant Robin trotočkašu s logotipom državne naftne kompanije Trotters Independent Trading Co., sve nudeći Boycieju povoljnu koncesiju za eksploataciju nafte i plina u Jadranskom moru. Jebiga, ako ga ima na talijanskom dijelu Jadrana, i ako su susjedi instalirali gotovo dvije stotine bušotina za plin, mora ga biti i na našoj strani - savršeno je logičan rezon Del Boya Vrdoljaka, kojega je sam Gospod Bog namjestio na hrvatsku stranu Jadrana, umjesto na talijansku.

Isti bi genijalni um sada, kao talijanski ministar turizma, novinarima objašnjavao kako otoka pred talijanskom obalom Jadrana negdje jednostavno mora biti.

“Ako na hrvatskoj strani ima čak 1244 otoka i otočića, mora ih biti i na našoj”, objasnio bi signore ministro del turismo Giovanni Vrdogliacchio, obrazlažući ulaganje milijardu eura u flotu najmodernijih istraživačkih brodova, koji bi suvremenim radarima na moru između Pescare i Ravenne tražili naseljene otoke i pučinske hridi.

Geologija je, međutim, svojeglava i opire se ministarskoj logici, pa je Jadran podijelila tako da je Talijanima dala plin, a nama otoke. I to je više-manje fer. Ili bi barem fer podjelom to nazvao svatko s ove strane Jadrana. Taj bi svatko, uostalom, nakon toliko rupa izbušenih po ovoj nesretnoj, izmrcvarenoj jadranskoj lokvi odavno odustao. Ali ne i Hrvati.

Njihova je ekonomska logika sljedeća: ako u stotinu istraživačkih bušotina nema ni nafte ni plina, valja probušiti stotinu i prvu.

Ukoliko vas pak cijela priča neodoljivo podjeća na očaj luzera iz sportskih kladionica, ili onih pred kioskom državne lutrije lota, koji cijeli život na listiću lota ustrajno zaokružuju datume dječjih rođendana i godišnjice braka, to je zato što je riječ o suštinski istoj stvari. Nafta i plin su nešto poput sedmice na lotu, binga ili jack pota za nacionalne ekonomije.Evo, na primjer, Dubai: sve do prije pedesetak godina bio je Dubai tek malo ribarsko selo, prema kojemu je Komiža sa svojom tvornicama sardina bila sama industrijska Rurska oblast.

Životarila je mala selendra Dubai pod britanskom krunom u nepojamnoj bijedi, glavna ekonomska grana te pustinjske parcele uz ribarstvo i trgovinu bilo je, vjerovali ili ne, vađenje bisera iz Perzijskog zaljeva, a onda su vrijedni Japanci, koji svakoga đavla izmisle, izumili umjetne bisere, i Dubai je konačno prdnuo u čabar. S posljednjom lovom u džepu 1966. godine platili su bušenje jedne rupu u pijesku, tamo iza zadnje kuće u selu, i - bingo!

Uz arapske srećkoviće, sedmicu na geološkom lotu dobijale su i druge zemlje, poput Kanade, Rusije, Kazahstana ili Norveške, koja je na dobitku iz 1969. tako napumpala svoje državne fondove da je od nekidan svaki od pet milijuna Norvežana statistički milijunaš. Što se Hrvata tiče, to je upravo kozmička nepravda: Norveška, naime, ima i ravno sedamdeset četiri hiljade petsto dvadeset tri otoka, otočića i hridi, šezdeset puta više od Hrvatske!Ako dakle mogu Norvežani, sa svim svojim otocima, zašto ne bismo mogli i mi? - zaključi na koncu ministar gospodarstva Republike Hrvatske Del Boy Trotter, i po stotinu i prvi put izloži Milanovićevoj vladi projekt spasa za posrnulu Hrvatsku, vadeći fasciklu s logotipom sportske kladionice.

- Brač?! - iznenadi se onda premijer. - Koji si rekao da je koeficijent?

- Jedan naprama dvanaest - spremno odgovori dobro pripremljeni ministar. - Kažu geolozi da su šanse da nađemo naftu na Braču osam posto. To je negdje jedan naprama dvanaest, trinaest.

- Meni to zvuči kao dobar posao - javi se negdje iza Mihael Zmajlović, ministar zaštite okoliša.

- Dobro, to smo onda riješili - zaključi Milanović. - Što još imaš?

- Dobru i lošu vijest. Loša vijest je da Super sedmica opet nije izvučena, tu smo pukli pedeset kuna, ali dobra je da je u idućem kolu očekivani jackpot sedamdeset osam milijuna kuna - nastavi ministar držeći u rukama stručnu studiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. - Moj je prijedlog da ne mijenjamo brojeve, nego da odigramo kombinaciju od sedamnaest brojeva, sa Supersedmicom i Jokerom to je oko šezdeset hiljada kuna, pa sve u kurac.

- Zvuči razumno - klimnuo je glavom ministar financija.

- Razumno?!? Gospodo - zaključi na kraju Del Boy Vrdoljak - ako sve bude išlo po našim proračunima, dogodine u ovo doba imat ćemo gospodarski rast od deset posto, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.