Boris Tadić ne smije uvjetovati uzvanike na prisezi Josipovića

Zahtjev srpskog predsjednika Borisa Tadića da budući hrvatski predsjednik ne pozove aktualnog kosovskog predsjednika na svoju inauguraciju jedna je od najčudnijih političkih poruka što smo ih čuli u zadnje vrijeme.

Jasno je da Boris Tadić ne može blagonaklono gledati na dobre odnose Hrvatske i Kosova, jer bi tako izgubio autoritet među svojim biračima.

Sasvim je razumljivo da srpski predsjednik stalno želi dokazivati svoj nacionalni identitet, da ne kažemo ispravnost, baš na kosovskom slučaju, koji za Srbiju jest emocionalno traumatičan: ta trauma neće proći osobito brzo, kao što su se mnogi nadali.

Razumljivo je, nadalje, da Srbija ponovno želi postati jaki regionalni igrač.

Budimo realni, Srbija već dvadeset godina, ne računajući kratku vladavinu ubijenog Zorana Đinđića, “uživa” u imidžu krivca za sve loše i tragične događaje na prostorima bivše Jugoslavije.

Takva je reputacija uglavnom opravdana.

Srbija, nadalje, nema baš nikakve šanse da se u dogledno vrijeme približi Europskoj Uniji: čak i kada bi postojala dovoljno snažna politička volja, čak i kada bi se slučajevi Ratka Mladića i Gorana Hadžića odmah riješili, pred Srbijom je previše formalnih prepreka, koje tu zemlju sprečavaju da se u srednjoročnom razdoblju pridruži Uniji.

Naposljetku, i najvažnije, Srbija, koja neprijeporno jest najodgovornija za sve ratove na ovim prostorima tijekom devedesetih godina, istodobno je i glavni gubitnik jugoslavenskih ratova.

Srbija je izgubila Kosovo i Crnu Goru, a “srpski” dio Bosne ne može dobiti, dok je god Bosna i Hercegovina pod međunarodnim nadzorom.

Današnja Srbija, dakle, nije nikakva međunarodna uspješnica, kako se to katkad pogrešno interpretira u hrvatskim medijima, nego slaba država s nizom razumljivih frustracija, od kojih Kosovo, razumljivo, spada među vodeće.

Zbog svega toga logično je da je predsjednik Tadić osobito osjetljiv na Kosovo, i da ne može podnijeti činjenicu da je Hrvatska svjedočila u korist Kosova ne Međunarodnom sudu u Haagu, kao što ne može podnijeti ni nedavni Mesićev posjet Kosovu.

Logično je, također, da Srbija pokušava kompenzirati dva desetljeća stalnih poraza određenom političkom prepotencijom, naravno, samo unutar “regije”.

Međutim, Tadićev ultimatum Josipoviću posve je nerazuman put za novu diplomatsku afirmaciju Srbije.

Tadić je Josipovića doveo u situaciju da novi hrvatski predsjednik mora odbiti zahtjev srpskog predsjednika.

Kada bi Josipović prihvatio Tadićev uvjet za dolazak na inauguraciju, svi bi rekli kako se hrvatski predsjednik pokorio srpskom predsjedniku.

Takvo što ne treba ni Josipoviću, ni SDP-u.

Boris Tadić je, dakle, Ivi Josipoviću poslao zahtjev za koji zna da ga Josipović naprosto nije kadar ispuniti, čak ni kada bi to želio.

Tražeći nešto što se ne može ispuniti, Tadić je ponovno zategnuo relacije između Zagreba i Beograda.

Nasuprot fikcijama o jugosferi, činjenica je da su hrvatsko-srpski odnosi u izrazito lošem stanju.

Daljnjim zaoštravanjem hrvatsko-srpskih odnosa (naravno, svatko može reći da Tadić sada samo uzvraća Mesiću za njegov posjet Kosovu), srpski predsjednik sasvim sigurno ne uljepšava imidž svoje zemlje u međunarodnoj zajednici, niti ubrzava proces njezina ulaska u Europsku Uniju.

Hrvatska i Srbija moraju surađivati.

Dobri odnosi sa Srbijom u hrvatskom su nacionalnom interesu.

Ali, do poboljšanja suradnje između Beograda i Zagreba posve sigurno neće doći, ako Beograd misli da Zagrebu može nametnuti bilo kakav ultimativni zahtjev, a pogotovo ne zahtjev izravno vezan uz događaj s tako jasnim simboličkim značenjem kao što je inauguracija predsjednika Republike.

Ivo Josipović ponio se državnički inteligentno kada je odbio komentirati Tadićev ultimatum.

A Boris Tadić ponio se, nažalost, kao tipičan, starinski srpski političar.