BORIS VLAŠIĆ Kako Josipoviću povjerovati da će ostvariti nove ciljeve, kada ne znamo ni što je postigao

Propali predsjednik o svojim nebuloznim planovima, Josipović kao kugina kuća, sam i napušten, ni supruga mu više ne kuha ručak. Josipović bahato odbio Milanovićevu ponudu da bude zamjenik šefa partijske ćelije u Špičkovini.

Ovako je Ivo Josipović nedavno sam predložio da bude naslovljen razgovor s njime u Jutarnjem listu. Ima u ovoj autoironiji duhovitosti, ali i dosta razočaranja i nezadovoljstva. Tako se osjećao svega mjesec dana nakon izbora na kojima nije osvojio svoj drugi predsjednički mandat. A onda je, potvrdio je prije neki dan, odlučio sve promijeniti, nastaviti političku karijeru i ponovno zauzeti neko mjesto na političkoj sceni. Gotovo nalik onim filmskim likovima koji se uspiju dići nakon teškog poraza i ponovno pobijediti. No, to je na filmu.

U stvarnosti je teško započeti novi život, osobito politički. Puno je teže ako se započinje nakon poraza. Obično novom početku prethodi gomila nezadovoljstva i poricanja, definiranje razloga zašto sve promijeniti, faza ljutnje i tek ako se definitivno shvati da nema smisla živjeti po starom, započne se iznova. Bivši predsjednik odlučio je formirati svoju stranku. Rekao je da je nezadovoljan SDP-om, da u toj stranci nema dovoljno snage i volje za promjenama, ne interesiraju ih strukturne reforme, ne žele ništa promijeniti na području javne uprave, ne zanima ih smanjenje broja općina, nisu u stanju izvesti gospodarske reforme i svašta drugo te da osniva svoju stranku kako bi spasio ljevicu u Hrvatskoj. Projekt će imati dva kruga. U prvom će osnovati stranku lijevog centra, a u drugom će se povezivati sa strankama ljevice i centra. Bit će okružen mladim ljudima, a stranka će se zvati ili po njemu, kako bi bila prepoznatljiva, ili će imati snažan socijaldemokratski predznak, ili će joj ime biti kratica nekoliko riječi koje će ujedno definirati i program. Uglavnom, nema ime za svoju stranku. Genijalno za političara koji bi promijenio svijet te je zato pozvao novinare da im kaže kako njegova stranka još nema ime. Što ima, jer očito da savjetnika koji bi mu pomogao lansirati kampanju nema?

Jednostavno, čovjek ne može odustati od toga da učini sve kako bi dao još više sebe nego što je to učinio kao saborski zastupnik i predsjednik u jednom mandatu. Ponudit će stranku prepunu mladih ljudi i vjerojatno svježih ideja. Nespretno je tek što bi za tu kombinaciju on sam morao biti čovjek svježih ideja, netko tko može donijeti promjenu, tko ima energije i hrabrosti, odlučnosti i vjere u sebe. Ne baš osoba koja će za vlastite neuspjehe okrivljavati druge, odricati ih se kao što je to učinio sa SDP-om samo zato što nije dobio dovoljno značajnu poziciju. Ta povrijeđenost izlazi, između ostalog, iz onog naslova “odbio ponudu da bude zamjenik šefa partijske ćelije u Špičkovini”, ali ne govori ništa o tome što ne valja sa Špičkovinom, zašto jedan bivši predsjednik ne bi mogao biti dobar političar u Špičkovini, učiniti je oazom sreće i uspjeha u Hrvatskoj?

Tko zna kako je to u stvari zamislio, ali očito nije napravio reality check, nije provjerio kako i zašto nije uspio pobijediti u prošloj političkoj borbi, predsjedničkoj utrci. Jer, da jest, da se upustio u analizu, kako i zašto je zamalo izgubio gotovo sigurnu utrku, ili da je barem pročitao sve tekstove o svojoj kampanji, morao je zaključiti da nije izgubio zato što ga je podržavao SDP. Niti da je SDP dobio neku osobitu popularnost ili popravak rejtinga time što je podržao svog bivšeg člana. Josipović smatra da je i on koristio SDP-u. Ne uzima u obzir varijantu da je bio osuđen na SDP, kao što je i SDP bio osuđen na njega jer je to posljedica njegova osvajanja prvog mandata.

Nije uzeo u obzir i da je možda izgubio izbore zato što je sam, odnosno njegov PR tim, uspio pokazati svim biračima da tijekom 2012. godine u svom mandatu nije učinio - ništa.

U popisu aktivnosti koje je predsjednik radio tijekom svog mandata, 2012. godinu je ostavio praznu. To znači da tada nije ništa radio. Nije čak ni skladao.

Nije zapazio da se u samoj kampanji hladno odrekao svog savjetnika Dejana Jovića, radi teksta u kojem je dotadašnji savjetnik napisao da je referendum o hrvatskoj samostalnosti održan u neslobodnim uvjetima. Sa sadržajem teksta Josipović je bio upoznat prije objave i ništa mu nije smetalo, da bi, kada je tvrdnja izazvala reakcije, najednom shvatio da mu savjetnik s takvim stavovima smeta pri osvajanju glasova birača centra te ga se brzo riješio.

No, nije dobio veći broj glasova izvan kruga politički lijevo orijentirane publike, ali je izgubio dio onih koji bi inače glasali za njega. Pokazao se nedosljednim, nevjerodostojnim i nedovoljno hrabrim da podrži svog savjetnika, pa makar se i ne slagao s njime.

Ali želi osnovati svoju stranku kako bi ojačao socijaldemokratske vrijednosti. Valjda one koje isključuju drukčija mišljenja. Dužnike s klauzulom vezanom uz švicarski franak uočio je tek u kampanji. To nije bila iskrena briga, bio je to izborni trik, skupljanje glasačkih simpatija.

No, u ambicioznom planu da s novom strankom osvoji niz zastupničkih mjesta nije ponudio odgovore na neka osnovna pitanja. Zašto bi netko glasao za njega? Njegova bliska suradnica Danica Juričić se na samu najavu osnivanja stranke potrudila javno deklarirati kao netko tko ni u ludilu ne bi ušao u njegovu stranku. Poanta je na javnom distanciranju, ne toliko na činjenici da ne bi ušla u njegovu stranku, to je manje bitno. To nažalost po Josipovića govori jako puno o tome koliko ljudi koji su mu bili bliski vjeruju u njega i koliko se može računati na njega. Koje su vrijednosti koje nudi? Iskorištavanje prava na plaću 6 + 6 mjeseci nakon završetka mandata zato što se ne želi odmah vratiti na staro radno mjesto? Zašto nije probao s mjestom na burzi nego nas je uvjeravao da mora koristiti pravo na plaću? Zašto je njegova socijaldemokracija bolja od SDP-ove? Samo zato što ju je SDP zanemario? A koju socijaldemokraciju u stvarnom životu zastupa Josipović? Može li se vjerovati da je sada otkrio neke nove vrijednosti koje će privući birače? Budući da se sada ne pojavljuje prvi put na političkoj sceni, neizbježno je pitati što je ostavio iza sebe u dosadašnjem radu? Kako mu povjerovati da će ostvariti nove ciljeve, ako nas ne može podsjetiti na stare? Iza Mesića je makar ostalo sjećanje na čvrste antifašističke stavove, on je smijenio generale i pokazao odlučnost, gnjavio je HDZ aferom kamioni koja je u konačnici dovela i do postupka protiv Sanadera, iako je i on otišao s nizom blamaža.

Postoji cijeli niz stvari na koje bivši predsjednik Josipović nije nikada ponudio odgovore, ali ipak najavljuje zauzimanje mjesta na političkoj sceni. To je u konačnici odlično. Konkurencija će nametnuti kvalitetu, posebnost radi koje bi birači u konačnici mogli profitirati. Problematično je tek što će Josipovićeva stranka, ako se ne uspije nametnuti dobrim stvarima, o kojima Josipović zasad ne govori, ustvari oslabiti ono što želi osnažiti - ideju socijaldemokracije u Hrvatskoj.