BORIS VLAŠIĆ Panker Njec s tramvajske stanice nije izgubio bitku za završetak rata

Želim da ovaj rat prestane. Želim da mrzitelji svega što je drugačije od njih napokon odjebu, ne samo iz Savske, nego iz naših života općenito - rekao je mladi panker koji se čitanjem Zagorke suprotstavio ekipi branitelja iz Savske 66. Crvena irokezica i crna hudica svakako nisu ono što Hrvatska, koja se nalazi s druge strane ceste, želi i za što se borila. Njec Hranjec, frontman punk mašine Abergaz, znan i kao Faraon Slavko, čita Mariju Jurić Zagorku. To je kompliment autorici, da se njezine rečenice glasno izgovaraju, da baš nju, književnicu koja se cijeli život radom borila za svoje mjesto u društvu, citiraju, to predstavlja genijalnu simboliku trajne podjele na dvije Hrvatske, od kojih je samo jedna uvijek ista.

Nasuprot pankerske, raznolike, neobične i maštovite Hrvatske bez puno love u džepu, ali s neuništivim optimizmom, spremne na sve, a sposobne ostvariti nemoguće nalazi se uvijek nesretna, patetična, uvrijeđena, egoistična, zahtjevna, teška, opterećujuća i prijeteća Hrvatska. Ta Hrvatska koja se u subotu pojavila na kućnom pragu Zorana Milanovića prijeteća je i opasna. Nije to, naime, bila samo šetnja i bezazleno dovikivanje ispod prozora, bila je to i poruka uniformirane grupe - znamo gdje stanuješ, doći ćemo ti na vrata. Na taj način ne komuniciraju dobronamjerni. Kada to učini ekipa u ratnim uniformama, onda to nije štos ni fora, to je otvorena i jasna prijetnja. Kada ista ta ekipa pošalje svoj “popis želja” koji se izražava u novcu, onda to više nisu želje, nego ucjena. Želje se ne isporučuju u maskirnim uniformama. To što su ovi branitelji odlučili u ime svih staviti cijenu na svoju sudjelovanje u ratu, poništilo je svaku priču o dobrovoljnosti, žrtvi, idealima, dostojanstvu i plemenitosti. Jednostavno je sve svelo na plaćeništvo.

Njec Hranjec tu Hrvatsku nije ni trebao primijetiti. Trebao je, jer je u doba rata bio dovoljno malen da može zaboraviti, razmišljati o glazbi, o tome kako sastaviti bend i pjesmu, kako se suprotstaviti društvu koje ne želi vidjeti da mladi, kao što je panker s tramvajske stanice, izlazeći s fakulteta nemaju nikakvu šansu zaposliti se i izabrati svoj život jer njihovo obrazovanje nema previše veze s potrebama svijeta 21. stoljeća. Faraon Slavko, kako nazivaju Njeca, trebao je pisati pjesme kojima bi se rugao svojim vršnjacima i njihovoj znatiželji zahvaljujući kojoj stječu znanje, pokušavaju se izboriti za svoje područje i budućnost, kreiraju start upe i stvaraju ozbiljno sutra jer takva Hrvatska postoji, ali se ne vidi iz šatora. Mnogo je mladih koji sjede za tipkovnicama i snove pretvaraju u stvarnost. Mate Rimac poželio je stvoriti najbrži električni automobil na svijetu i - uspio je. On zna kako će mu izgledati sutrašnjica, zna da će za samo nekoliko godina zapošljavati 200 ljudi, osiguravati život za 200 obitelji i jednostavno, nema vremena gledati iza sebe.

Faraon Slavko bi trebao pjesmama protestirati protiv činjenice da djeca u hrvatskim školama nemaju dovoljno računala pa kada imaju onih nekoliko sati informatike, sjede po troje za jednim monitorom. Tako se ne uči, tako se samo odrađuje nastavni plan u kojem se malo ili uopće ne bave programiranjem, a kamoli da se ono uvede umjesto informatike. Ili se, preskakanjem gradiva programiranja, kao u OŠ Savski gaj učenicima poruči da se ionako time neće baviti pa im niti ne treba znanje o programiranju. Time se zadovoljava forma a, s druge strane, sati vjeronauka koje imaju u boljem rasporedu i dulje tijekom osnovne škole neće im ponuditi profesiju, tek će im objasniti kako bi vjernički smjerno trebalo prihvatiti to što će uvijek biti posljednji kada će trebati pokazati znanje. Možda će ih naučiti da je to pitanje sreće, ali nije. To je pitanje odluke.

U Hrvatskoj bez rata, Faraon Slavko je na inauguraciji trebao vidjeti ekipu znanstvenika s “Ruđera”, umjetnike koje poznaje svijet, ljude koji predstavljaju modernu i uspješnu Hrvatsku, koji znaju kako će jedno sutra izgledati i znaju da će biti dio toga. Trebao je, eventualno, biti među protestantima na otvaranju nove zgrade Europske središnje banke u Frankfurtu, tvitati protiv neosjetljivosti korporacija, ali Hrvatska u kojoj rat nije završio mu je ponudila da s megafonom stoji pokraj pomičnih zahoda i književnim djelom pokušava završiti rat.

Naravno da rat nije završio. Čitao je cijelu noć, iz šatora s druge strane ceste prilazili su mu ljudi koje je mučila nesanica i govorili mu da se uzalud muči, pitali ga ono banalno ‘gdje mu je bio otac 1991.’ ili mu poručivali da slobodno čita, da njih to ne smeta.

U tome je razlika: šanse nemaju ljudi koji žele da rat jednom konačno završi i da se mogu okrenuti nečemu novom. Uvijek će ih neka ekipa u uniformama podsjećati da se ne mogu udaljiti, da ne mogu krenuti naprijed jer će ih oni pratiti, presresti ili im doći pod prozor i nametnuti im se kao problem. Problem kojim se moraju baviti, željeli to ili ne. To je zlostavljanje. I to svakako nije Hrvatska koju su branili svi koji su obukli uniforme, na brzinu poljubili obitelj, sakrili suzu pred ženom ili djevojkom i otišli na front odakle se nisu vratili. Ili, ako jesu, bili su to drugi ljudi u istim tijelima, s vidljivim i nevidljivim ranama.

I nisu oni problem Hrvatske bez rata kakvu želi panker sa stanice i većina građana.

Branitelji nisu problem, dio su društva, susjedi su, prijatelji i rođaci. Nije problem ni novac, jer riječ je o normalnim ljudima koji vide i znaju da im je društvo dalo jako mnogo. Oni isto tako vide među sobom karijeriste, ratne profitere s lažnim biografijama i herojstvom, ratne sponzoruše koji su se odlično situirali bez pokrića, s izmišljenim invalidninama i ratnim stažem. Problem je što takvi manipuliraju, kao i uvijek, uvjeravaju invalide rata da pomisle kako su njihova kolica teža nego kolica “civilnog” invalida, kako oni moraju imati mnogo više nego ljudi koji su možda stradali pored njih ne noseći uniformu, ili stradali nevezano za rat, pa stoga nemaju pravo na svoju bolnicu, na visoku mirovinu, posebnu pomoć.

Problem je što nam njihovo ponašanje govori da je Vanessa Lapa, izraelska redateljica, došla do grozne spoznaje radeći dokumentarac o Himmleru, ustanovivši jednostavno da ljudi izaberu zlo koje čuči u njima. Jednostavno tako, izaberu i puste da ih ono vodi. I onda nitko ne može biti sretan. To je i izbor Hrvatske, uvijek. Ali je super što se tome suprotstavio jedan panker s megafonom i “Tajnom Krvavog mosta” jer će sutra možda doći njih deset, pa pedeset i možda jedna knjižnica na kraju pobijedi rat. Njec nije izgubio.