USPUTNE ZABILJEŠKE

Černobil, najmorbidnija turistička destinacija svijeta

 Gleb Garanich / REUTERS

U jeku turističke sezone, od svih prelijepih mjesta na ovom svijetu, posebni interes izazvalo je jedno ružno, ozračeno mjesto u Ukrajini, koje inače nema baš nikakve turističke šanse. Jer u njemu nema ničega, nikakvih tzv. sadržaja: hotela, zabave, dućana, muzeja. Naime, cijeli grad je muzej strave užasa koji se sastoji od ruševina i ostataka nekadašnjeg normalnog života. Spomenik je to ljudskoj gluposti i totalitarnom režimu u kojem ni istina ni ljudski životi nisu bili vrijedni spomena. Naravno, riječ je o Černobilu. Dođite, posjet će vam ostati u nezaboravnom sjećanju! vabe vas turističke agencije baš kao da je riječ o Hvaru, Kreti ili Mallorci. A nije. Černobil je ono mjesto - mnogi su saznali iz nedavno završene serije - gdje je pred 33 godine eksplodirala nuklearna elektrana i ozračila sve živo u krugu od 200 km, raširila radijaciju cijelom Europom i posijala strah. Što se pak “nezaboravnog sjećanja” tiče, svi koji su to doživjeli, ni da žele ne mogu zaboravili 26. travnja 1986. Još se živo sjećamo upozorenja medija koja su nam u svibnju 1986. odjekivale u ušima: da ne kupujemo i ne beremo nikakvo voće ni povrće, ne ležimo na travi i ne šećemo prirodom.

I sad je to turistička destinacija? Zašto, za boga miloga? Odgovor je na prvi pogled jednostavan: upravo nevjerojatno popularna i visoko ocijenjena istoimena televizijska serija. Ako vam je to teško povjerovati, podsjetite se prizora iz Dubrovnika gdje se turisti iz cijelog svijeta guraju da bi vidjeli grad u kojem su snimljene scene iz serije “Igre prijestolja”. Osim toga, brojne grupe iz daleke Koreje svakodnevno po najgoroj vrućini obilaze Zagreb, grad u kojem je snimljen njihov reality show “The Romantic in Croatia”. Ima sigurno još takvih mjesta na svijetu koja turisti posjećuju iz bizarnih razloga, no teško da u bizarnosti nadilaze Černobil. Godišnji posjet 50 - 70.000 turista sada bi mogla skočiti na 100.000, izvještavaju mediji. Agencije nude siguran obilazak ostataka gradića u kojem je nekada živjelo nekih 50.000 stanovnika. Kratkotrajni obilasci su navodno sigurni, ruta je strogo određena kao i mjere zaštite. Ipak, nakon obilaska turisti mogu iznajmiti i mjerač radijacije! Još čovjek pomisli da turizam koji tragediju Černobila izjednačava s fikcijom a ne sa stvarnošću, tamošnjoj vlasti sasvim odgovara.

Neki znanstvenici seriju drže senzacionalističkom i antinuklearnom propagandom, a jedan naš dodaje da je od posljedice umrla 31 osoba te da je UN je 2017. zaključio da se oko 5000 slučajeva raka štitnjače može pripisati černobilskom zračenju, a da je deset put više ljudi umrlo od alkoholizma i depresije. Drugi pak drže da je žrtava bilo oko pola milijuna.

Što tisuće i tisuće ljudi goni na takvo morbidno mjesto, neku vrstu groblja? U prazne kuće, gdje još možda stoje stvari koje su ukućani rabili? Da se uvjere kako su sretni što su živi? Teško bi to bio razlog da netko potroši više od tisuću eura. Ta je vrsta znatiželje u najmanju ruku čudna. Ne samo zbog moguće opasnosti za zdravlje - recimo da je kratki posjet stvarno nije opasan. Nego zbog sasvim drugih razloga, prije svega onih u glavi. Kako je uopće moguće ići na takvo mjesto smrti iz puke znatiželje koju je potaknula jedna TV serija? Naravno, ljudi i inače posjećuju mjesta smrti izražavajući pijetet prema žrtvama, uzmimo samo dva poznata primjera, Hirošimu i Auschwitz. Ni Hirošima niti Auschwitz ne bi trebala biti mjesta turističkih obilazaka. No ni za njih više nema poštovanja, dovoljno je pogledati selfije koje posjetitelji tamo snimaju i stavljaju na internet. Bojim se da se u ovakvom turizmu radi o banaliziranju, ništenju i omalovažavanju smrti od radijacije ili gasne komore, svejedno.

Kad govorimo o pojedincima, po svemu sudeći njihova morbidna znatiželja motivirana je daleko ozbiljnijim i nikako banalnim razlogom, gubitkom empatije ili suosjećanja s patnjom drugoga, pa tako i za ljude i tragediju koja je pogodila ovaj grad i zemlju. Empatija se uči mahom u obitelji, u prvih par godina života i to od roditelja koji danas nemaju vremena za djecu. Ustanovljeno je da nasilje nad životinjama i vršnjačko nasilje imaju korijen upravo u nedostatku empatije. Ali i društvo, a osobito nove tehnologije to omogućuju i potiču. Danas se pojedinac posve lako, uz pomoć svakovrsnih ekrana, može izolirati od stvarnosti i zatvoriti se u vlastiti virtualni svijet. Kako suosjećati ako ne vidite nikoga oko sebe i nemate bliskog dodira s ljudima i nitko vas ne uči suosjećanju? Krajnji individualizam koji omogućuje kultura slike i ekrana kao da čovjeka kanalizira prema narcizmu i vlastitim željama, ma kakve one bile.

Zahvaljujući ekranizaciji, nesreće i smrti koje se događaju na ekranu čine nam se stvarnije od stvarnih. No da putnici u Černobil pročitaju knjigu Svetlane Aleksijevič “Černobilska molitva”, izgubili bi svaku želju za posjetom mjestu na kojem ljudi neće moći živjeti još barem 20.000 godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 04:21