Cijena nacionalnog identiteta i tko je treba platiti

“Otvorite nam školu na hrvatskom jer naša djeca nisu samo Irci”, pišu nedavno hrvatskim institucijama roditelji iz Corka u Irskoj, kamo se doselilo oko 5000 naših ljudi. “Taj će broj još rasti... Bez pomoći domovine, naša će djeca nepovratno ostati zakinuta za dio identiteta”, upozoravaju oni.

Nisu zabrinuti samo oni, evo što mi je u povodu tog vapaja iz Irske napisala jedna majka iz Hrvatske, a njezine riječi također zvuče kao vapaj: “Naša djeca u školama nemaju toaletnog papira, nemaju za zavjese pa roditelji skupljaju donacije da djeci sunce ne bliješti, nastava se većinom odvija u dvije smjene, to im raspored čini nemogućim, dvorane su stalno zauzete, učionice su stavili i u podrume gdje prostorije uopće nisu adekvatne da u njima budu razredi... Krovovi im prokišnjavaju, nema tonera za printanje, nema klime u većini učionica pa je ljeti prevruće. Stolice su potrgane i neadekvatne za njih koji rastu i razvijaju se, ja sam bila 45 minuta na roditeljskom i skoro sam umrla na toj maloj drvenoj stolici, a oni tamo sjede 7 sati. Profesori su užasno potplaćeni, nervozni, sami nemotivirani, naravno da kao takvi djecu ne mogu posebno motivirati. Zadovoljavaju grozomornu birokraciju i još se boje ovih užasnih novih roditelja jedinaca koji ih mobingiraju za svaku sitnicu. Sustav počiva na iznimnim pojedincima koji će unatoč i usprkos svemu biti motivirani i htjeti djeci ponuditi nešto bolje, nešto više. Nitko ih za to neće ni pohvaliti ni platiti više, dapače kolektiv će ih poprijeko gledati. I sad imamo ove koji su se spasili od tog užasnog sustava i hoće da im država financira učenje hrvatskog za djecu? A da probaju razgovarati sa svojom djecom? Ili im čitati knjige i slikovnice na hrvatskom? Uostalom, uvijek ih mogu tu vratiti i školovati pa će djeca znati odlično hrvatski. Koje licemjerje, može ih biti sram”, zaključuje.

Kod kuće ne samo da su neopremljene škole koje rade, nego ih ima koje godinama čekaju obnovu, da ne govorim o tome da je u 120 škola pronađen azbest.

Zaista, tko bi u ovakvim okolnostima trebao plaćati cijenu očuvanja nacionalnog identiteta? Plaćaju je, jasno, hrvatski porezni obveznici. Dodatna nastava organizirana je u 19 država svijeta. Ukupno u hrvatskoj nastavi u inozemstvu radi 101 učitelj. Dnevnik.hr navodi da je u državnom proračunu za 2019. za ovu poziciju osigurano oko 23 milijuna kuna, namijenjenih troškovima učitelja.

Evo kako se problem dopunske nastave rješava u Švedskoj - ali s pozicije zemlje domaćice. O tome se kod nas pisalo 2017. kad je iseljenik iz Hrvatske upisivao u školu svoju kćer. Ostao je zapanjen kad mu je ravnatelj objasnio da sav pribor i hranu dobiva besplatno u školi, uključujući i iPad i dopunsku nastavu hrvatskog jezika u drugom dijelu grada, do kojeg joj je osiguran taksi. Dopunsku nastavu plaća općina.

S besplatnom dopunskom nastavom na materinjem jeziku u Švedskoj su započeli odavno, još 60-ih kad su počeli dolaziti gastarbajteri. Danas je jedna petina učenika stranog podrijetla ili su im roditelji stranci pa dodatna nastava pokriva nekih stotinjak jezika u izvanškolskoj nastavi, odnosno dodatnim satima. Lekcije, doduše, nisu podjednake kvalitete, ali računa se da kvaliteti pridonose i roditelji.

Irska zasad ne pokazuje ovakve sklonosti, a Hrvatska je siromašna i jedva osigurava funkcioniranje škola u zemlji. Baš zato upada u oči da sama plaća dopunsku nastavu jezika ne bi li se nacionalni identitet održao i kod druge generacije gastarbajtera. Sve više mladih ljudi napušta Hrvatsku u potrazi za poslom ili boljom plaćom. Poreznim obveznicima u domovini koji plaćaju tu dopunsku nastavu teško se prebaciti od problema sa školama u domovini na opstanak identiteta gastarbajtera. Ogorčenje ove majke (a sigurno nije jedina) razumljivo je: pa otišli su zato što je ova zemlja jadna, zašto sada traže pomoć od hrvatskih poreznih obveznika, koji porez plaćaju od puno manjeg dohotka i čija djeca u mnogim školama nisu adekvatno zbrinuta? To je licemjerno i tjera građane u opravdani bijes. Ali i država je licemjerna jer ako iseljenih bude još više, trebalo bi raditi na tome da ostanu, a ne plaćati djeci satove jezika kad već odu. Ako je, pak, roditeljima stalo da ne zaborave da su Hrvati, mogli bi se i sami više potruditi da materinji jezik održe živim, kako im poručuje ogorčena Zagrepčanka.

Zapravo, iz perspektive novih tehnologija ova priča zvuči pomalo staromodno. Danas, kada studenti završavaju fakultete online, zašto djeca ne bi tako učila jezik? Zar bi roditeljima bilo teško organizirati i plaćati jednu nastavnicu koja bi subotom držala online nastavu jezika i kulture, kad djeca sasvim sigurno znaju baratati kompjutorima. Jer plaćajući nastavnicu najbolje će dokazati svoju rodoljubnu motivaciju. Kukati državi da im se djeca otuđuju od nacije u njihovoj situaciji nije baš cool.