Pravi razlozi zatajenja studije o isplativosti rafinerije

Inin odgovor na tekst kojim je Jutarnji list obnarodovao u toj kompaniji zatajenu analizu o ekonomskoj održivosti rafinerije u Sisku vrlo je važan. Priopćenje iz Inina sektora korporativnih komunikacija otkriva mnogo više od onoga što su njeni autori htjeli priznati.

Prvo, najvažnije je da Ina izričito potvrđuje postojanje vlastite analize koja ozbiljno dovodi u pitanje iz te kompanije forsiranu kampanju kojoj je cilj uvjeriti javnost da je Sisak teški gubitaš te mu nema opstanka. U svom odgovoru navode da studija koju je Jutarnji list citirao “predstavlja poslovnu analizu pripremljenu krajem 2012. u svrhu rasprave o poslovnom planu za nadolazeću godinu“. Nažalost, posve neobičnu činjenicu da s tim materijalom nisu upoznati članovi Nadzornog odbora, čak ni onda kad su trebali odlučivati o zatvaranju sisačke rafinerije, Ina ne smatra potrebnim objasniti.

Predsjednik NO-a Siniša Petrović upravo je u pismu Upravi Ine zatražio informacije o analizi koja “ukazuje na mogućnost profitabilnog poslovanja rafinerije u Sisku”. Maja Rilović, predstavnica radnika u NO-u, također otkriva da za taj dokument nisu znali. Hrvatski članovi Uprave, evo, zahtijevaju objašnjenje zašto im je njegovo postojanje zatajeno. Jednima i drugima za odluku o sudbini Siska ponuđena je samo studija o strategiji rafinerijskog poslovanja iz rujna ove godine, pod imenom Projekt Caliper, koja tvrdi da se sisačka rafinerija zbog nepodnošljivih gubitaka brzopotezno, već s početkom iduće godine, mora zatvoriti. Trebali su presuditi a da im nitko nije ni spomenuo postojanje analize koja tvrdi suprotno: da je Sisak s preradom domaće nafte ekonomski posve održiv, čak daje pozitivne rezultate. Nevjerojatno je i uznemirujuće da se prevažne odluke u Ini donose na takav način, skrivanjem informacija, bez izlistavanja svih mogućih opcija. Drugo, Inino je priopćenje vrlo rječito i u onom dijelu u kojem maglama spinova pokušava relativizirati najvažnije: da i njihovi vlastiti dokumenti dokazuju ekonomsku isplativost sisačke rafinerije. Tako iz Ine pišu da se zatajena “analiza temeljila na kratkoročnim pretpostavkama za 2013., a nije se odnosila na razdoblje od pet godina”.

Kako ne mogu parirati nalazu da Sisak ne proizvodi gubitke, pisci Inina odgovora skreću fokus na u ovom slučaju posve nevažnu vremensku dimenziju. Hoće reći da ono što je važilo prije dvije godine više ne vrijedi. Je li nestalo domaće nafte? Ili su s liberalizacijom marži početkom ove godine cijene naftnih derivata značajno rasle, što je Ini donijelo dodatnu zaradu. Zatim iz Ine tvrde da su predviđanja o, kako oni kažu, takozvanoj profitabilnosti Siska od gotovo 40 milijuna dolara godišnje izvučena iz konteksta. Po njima, “taj iznos predstavlja godišnju rafinerijsku maržu koja se računa prije izračuna dobiti i ne uključuje sve troškove”. Nije točno. Kad se u analizi navedeni podaci malo razgrnu, evidentno je da Sisak i nakon odbitka svih troškova posluje pozitivno. Sve dok prerađuje domaću naftu.

Ina potom piše kako su kratkoročna predviđanja povezana s cijenama domaće nafte, koje su niže od tržišno mogućih, što je, konstatiraju, dugoročno neodrživo. Nitko nije ni govorio o dugoročnom rješenju. Hrvatska Vlada govori o četiri do pet godina, za koliko hrvatske nafte sigurno ima. A što se njene cijene tiče, ona je u analizi ukalkulirana sa 95 dolara po barelu, što je čak nešto više od današnje cijene nafte tipa Brent, koja je kvalitetom adekvatna hrvatskoj.

Zatim iz Ine objašnjavaju da “zbog neisplativosti prerade” rafinerija u Sisku već godinama radi samo povremeno, a tako nastalo povećanje troškova, tvrde, citirana analiza ne uzima u obzir. Ni to nije istina. Analiza uključuje i proizvodnju s prekidima - Gospodo iz Ine, pogledati stranicu 7 dokumenta na koji se referirate! - s troškom od pet dolara po toni prerađene nafte.

Nemamo ovdje prostora baviti se ostalim sličnim, potpuno ili djelomično fabriciranim tvrdnjama. Naravno, ne samo da je legitimno nego je i nužno, kako iz Ine napominju, tragati za ekonomski održivim modelom poslovanja cijele kompanije. U čemu je jedan od bitnih uvjeta i optimiziranje rafinerijskih kapaciteta. Ali pritom nikako nije moguće izostaviti činjenicu da je MOL, ulazeći 2003. u Inu, pismeno prihvatio Strateški plan razvoja koji je bezuvjetno predviđao nastavak rada obje hrvatske rafinerije. Čak ih se obavezao modernizirati. Mnogi problemi koje Sisak i Rijeka danas imaju rezultat su činjenice da su ti dijelovi ugovora ostali mrtvo slovo na papiru. Ukratko, Ina svojim, konstrukcijama nabildanim reagiranjem nije uspjela dovesti u pitanje osnovni zaključak analize o ekonomskoj održivosti sisačke rafinerije. Ali je načinom na koji taj krucijalni podatak pokušava zataškati, zamagliti, smutiti jasno pokazala nedostatak argumenata.

Treće, Inini spin-majstori sami sebe najbolje striptiziraju izborom tema koje su potpuno prešutjeli. O Projektu Caliper i njegovim podacima upitne kvalitete i vjerodostojnosti nisu rekli ni riječi. Ništa o planovima da se nakon zatvaranja Siska MOL-ove rafinerije napajaju hrvatskom naftom, a hrvatsko tržište mađarskim derivatima. Potpuna šutnja o sumnjivom prolongiranju i nedorečenosti planova za Rijeku. Inin odgovor najbolje pokazuje kako u toj kompaniji stvari funkcioniraju. Prioćenje kojim se pokušava pofarbati istina i preveslati javnost kao da je pisano istom rukom koja je jednu intrigantnu studiju o ekonomskim pokazateljima hrvatskih rafinerija dvije godine skrivala od javnosti. Vođena vjerojatno interesima onih koji su se koruptivnim ugovorima Ive Sanadera domogli pozicije gospodara Ine.